U situaciji kada se Hrvatska nalazi u jednoj od najjačih iseljeničkih kriza, koja ozbiljno narušava odnose i na tržištu rada, logično je pribojavati se kakva nas budućnost uopće čeka kada je u pitanju, primjerice, stabilnost mirovinskog i zdravstvenog sustava.
Tisuće stranica ispisane su posljednjih godina o demografskoj katastrofi, pogubnim razmjerima iseljavanja, migracijskim trendovima koji su se preokrenuli u korist odseljenih, ali dojam je da, kada su rješenja u pitanju, stojimo na mjestu. O svemu tome razgovaramo s doc. dr. sc. Marinom Perić Kaselj, ravnateljicom Instituta za migracije i narodnosti.
Izjavili ste kako je Hrvatska zbog povijesnih prilika te ekonomskih i političkih faktora predodređena za stalno migriranje?
- Uvijek sam za zauzimanje stava kako se problem treba prvo osvijestiti, a potom pristupiti njegovu rješenju. Djelomično bih se mogla složiti s ocjenom kako je stanje zabrinjavajuće ako uzmemo u obzir visok postotak iseljavanja, i to radno i demografski najproduktivnijeg stanovništva - model iseljavanja kompletnih obitelji, visokoobrazovanih stručnjaka - što posljedično dovodi do poremećaja na tržištu rada i dugoročno nestabilnosti mirovinskog i zdravstvenog sustava, te ako k tome još pribrojimo brojne probleme upravljanja javnim sektorom. Ipak, smatram da ne treba produbljivati strah i nesigurnost jer na taj način ne možemo donijeti ispravne odluke, a ni rješenja.
Prema podacima Eurostata, od ulaska u EU iz Hrvatske se iselilo oko 300 tisuća ljudi, oko 14 posto radno sposobnog stanovništva živi vani. Dojam je da se Hrvatska nije dobro pripremila za novonastalu situaciju?
- Iseljavanje je pojačano ulaskom Hrvatske u EU, pri čemu je otvoreno tržište rada, ali to nije osnovni razlog iseljavanju. Kriza društvenih vrijednosti, opće nepovjerenje u državni sustav, gdje prije svega nedostaje model pravičnosti i učinkovitosti, najčešći su razlozi iseljavanju. Pitanje je postoji li uopće državna politika o problemima iseljavanja, primitka i gubitka radne snage, o mjerama integracije stranaca i potomaka iseljenika, kratkoročnim i dugoročnim strateškim projekcijama i planovima. Bojim se kako su u pitanju samo privremene mjere koje se donose ad hoc bez analitike, povezivanja sa samim društvenim problemom, bez dijaloga znanstvenih, obrazovnih i stručnih institucija.
Loša demografska slika nije od jučer. Demografi su u posljednjih tridesetak godina uporno pokušali upozoriti na razmjere depopulacije i iseljavanja, problem s kojim se susreću i mnogo razvijenije zemlje. Dio javnosti gotovo se izrugivao s ovom temom. Jesu li institucije poput vaše mogle također više učiniti na osvješćivanju tog problema?
- Osobno smatram kako je neminovna odgovornost državnih institucija kako bismo uopće govorili o osvješćivanju "društvenih problema“ i uspostavljanju dijaloga s narodom/javnošću. Javni znanstveni instituti poput Instituta za migracije i narodnosti trebali bi biti sukreatori javnih politika, a kako bi se to postiglo, potrebno je prije svega definirati što je hrvatski nacionalni interes, koje su strateške mjere državne politike i smjer razvoja hrvatskog društva. U sinergiji različitih državnih i javnih institucija i u dijalogu s različitim dionicima može se postići mnogo i naći rješenja. Nažalost, za sada takav model ne prakticiramo i tu je ključ problema. Uvijek se prebacuje krivnja na drugog, a da se pritom ne vidi i ne želi priznati vlastiti propust.
Samo 2017. Hrvatsku je napustilo više od 47 tisuća ljudi, a doselilo se tek 15-ak tisuća, što nas dovodi do negativnog migracijskog salda od gotovo 32 tisuće ljudi. Na koji rezervoar doseljenika uopće više možemo računati?
- Prirodni nacionalni rezervoar/bazen Hrvata iz BiH, poglavito onih iz bosanske Posavine, trajno je izgubljen. Ako zanemarimo etničku pripadnost, nešto radne snage povlačimo iz BiH, Kosova, Srbije, a u zadnje vrijeme i iz Ukrajine. Uočava se poremećaj na hrvatskom tržištu radne snage. S jedne strane, izvozimo visokoobrazovane stručnjake poput liječnika, informatičara, elektrotehničara i drugih, a uvozimo fizičku radnu snagu osobito u području građevinarstva, prerađivačke djelatnosti i slično. Znam i za primjere mogućih investiranja u Hrvatsku, ali već sada se potencijalni investitori susreću s nedostatkom radne snage, na primjer elektromehaničara. Nismo kao država definirali tko nam je poželjan useljenik, što nam ekonomska, obrazovna i ina društvena strategija razvoja predviđa u kratkoročnom i dugoročnom razdoblju te koje bi se mjere s obzirom na strateške ciljeve i planove morale provoditi. Mišljenja sam dok god nismo u mogućnosti definirati problem, nećemo ga moći riješiti.
Kao jedno od rješenja zagovarate povratak (potomaka) naših iseljenika iz Australije, južne Amerike i drugih zemalja, a vidimo da se sada pripremaju i zakonske izmjene kojima bi im se olakšalo dobivanje državljanstva. Što im nudimo?
- Više od pola milijuna Hrvata i njihovih potomaka živi u južnoj Americi, što nije zanemariv broj. Fenomen potencijalnih novih useljenika (djece potomaka iseljenika treće i četvrte generacije) sve je više. Oni dolaze u svoju "zamišljenu domovinu“ i taj, kako sam ga nazvala "emocionalni kapital“, nalazim u gotovo svim hrvatskim dijasporskim zajednicama. U ukupnosti društvenih identiteta etnička pripadnost postaje im gotovo najvažniji segment u definiranju identiteta. Nove zakonske izmjene, iako su vrlo male i neznatne, ipak su kakvi takvi pomaci, ali ozbiljnijih strategija, poticaja, privlačnih mjera za povratnike/potomke iseljenika - nema.
Kakve još poveznice možemo uspostaviti s iseljeništvom u smislu, recimo, gospodarske suradnje? Imamo li uopće podatke o tome koliko naših iseljenika želi doći u Hrvatsku?
- Znanstvena, gospodarska dijaspora je veliki potencijal za Hrvatsku i moramo je aktivno uključiti kao bitnog i važnog partnera u razvoju hrvatskog društva. Značajan broj gospodarstvenika iz dijaspore, poglavito prekomorskih zemalja (Australija, Južna Amerika) sve više se umrežava i pokazuje brigu za matičnu domovinu, ali zbog nesigurnosti tržišta, birokratskih prepreka ili čak u većem broju već stečenoga negativnog iskustva u Hrvatskoj, usuđujem se reći, imaju poprilično skeptičan stav i bojazan prema konkretnim ulagačkim poslovima. Takav odnos moramo što hitnije mijenjati, izgrađujući odnos povjerenja. Točan broj potencijalnih ulagača nemamo ali, koliko mi je poznato, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH priprema registar hrvatskih subjekata u svijetu. Aktivan je i Savjet Vlade za Hrvate izvan RH pa je realno očekivati kako bi u skorijem vremenu mogli imati i konkretnije rezultate. Meeting G2 (second generation) konferencije, čiji je inicijator povratnik iz Venezuele Josip Hrgetić, okupljaju primjere dobre prakse povratnika, poduzetnika, s naglaskom na potomke iseljenika. Povratnik iz Kanade dr. sc. Marin Sopta aktivan je u brojnim inicijativama i organiziranjima iseljeničkih kongresa.
Procjene su da će nam samo iduće godine trebati najmanje 10.000 radnika, osobito u turizmu i građevinarstvu?
- Kao što sam naglasila, već se uočava poremećaj na tržištu rada, a kratkoročne ni dugoročne strategije nemamo. Već sada imamo problem s nedostatkom radne snage i značajan broj odljeva stručnjaka. Iz tih razloga Institut je pokrenuo inicijativu održavanja konferencije "Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država“ koja će se održati od 6. do 8. prosinca ove godine, na kojoj će se, uz ostalo, raspravljati o pitanjima i problemima na tržištu rada, poduzetništvu, dobiti od iseljeničkih doznaka, iseljavanju visokoobrazovanih stručnjaka, potencijalima turizma, pozitivnim migracijama, ženskom poduzetništvu i tako dalje. Hrvatsku možemo i moramo učiniti zemljom privlačnom za rad i život. Prirodni potencijali i bogatstvo resursa, brojne mogućnosti ulaganja, visok stupanj sigurnosti, važni su parametri koji Hrvatskoj zdravim pristupom, učinkovitim populacijskim mjerama, privlačenjem dijaspore, ulaganjem u inovacije i razvoj daju mogućnost da bude jednako privlačna kao i druge razvijene zapadne zemlje.
Možemo li migrante, prema kojima u nas postoji određena skepsa, gledati kao na mogući ekonomski potencijal? Znamo da mnogi od njih i ne žele ostati u Hrvatskoj. Međutim, iz redova poduzetnika može se čuti da bi ih željeli zaposliti, ali nailaze na birokratske prepreke.
- Kao što sam istaknula, mi nemamo stav o tome tko bi Hrvatskoj bio poželjan useljenik. Migranti, iako je to vrlo uopćen pojam/kategorija, mogu biti ekonomski potencijal, ali ovdje opet nailazimo na problem integracije za koju je nužno provođenje određenih mjera kroz učenje jezika, obrazovanje, stjecanje kvalifikacija i slično. Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti pravo na rad u RH imaju osobe kojima je odobren azil. Zavod za zapošljavanje provodi i mjere zapošljavanja na tržištu rada migrantske populacije. Koliko znam, unatoč određenim birokratskim poteškoćama, već postoje zapošljavanja migrantske populacije u naših poslodavaca. Iako za sada nemamo značajan interes onih koji bi ostali i koji su zatražili azil, mišljenja sam kako ćemo neminovno u budućnosti morati posezati za migrantskom radnom snagom. Ne treba biti skeptičan, već osigurati mjere integracije migranata kako bismo ih osposobili za tržište rada.
Hrvatska je jedna od europskih zemalja iz koje se iseljava mnogo mladih s visokom stručnom spremom. Vidite li ulogu hrvatskoga obrazovnog sustava u zaustavljanju iseljeničkog vala?
- Nažalost, ponovno moram istaknuti da strategije nemamo a to uključuje i obrazovni sustav. Ne možemo zaustaviti iseljavanje ali možemo uvesti određene mjere kojima bismo zadržavali mlade stručnjake. Imamo dobar i kvalitetan obrazovni sustav i još uvijek mogućnost besplatnog obrazovanja. Kako je moguće da država, koja je toliko uložila u mlade ljude, nikakvim obveznim ni privlačnim mjerama nije ih u mogućnosti zadržati? Umjesto "brain draina“, odljeva mozgova, zalažem se za "brain circulation“, cirkulaciju mozgova. Kratkoročno iseljavanje, u svrhu usavršavanja, razmjene znanja, edukacije i slično, ali s obveznim povratkom. Privlačenje znanstvene dijaspore i njihovo aktivno uključivanje u cjelokupni razvoj društva. To su rješenja koja su vrlo učinkovita i provedbeno moguća.
Turizam vraća ljude
Hrvatska je zemlja neravnomjerne naseljenosti s prilično ispražnjenim prostorima Like, Slavonije, dalmatinskog zaleđa. Postoji li uopće mogućnost ekonomskog i egzistencijalnog oživljavanja tih krajeva ili ih nepovratno gubimo?
- Dominantni model centralizacije u Hrvatskoj treba rasterećivati i nastaviti sa započetom politikom decentralizacije. Naravno da je moguće ekonomsko i egzistencijalno oživljavanje ispražnjenih krajeva Like, Slavonije, dalmatinskog zaleđa. U novije vrijeme svjedoci smo sve većeg ulaganja u ruralni turizam upravo u tim krajevima.
Razvoj ruralnog turizma, uz korištenje nepovratnih sredstava EU-a, može biti uspješan put ostanka, ali i povratka u ove krajeve. Bilježe se i pozitivni primjeri učinkovitih politika kao što je primjer otoka Visa, općine Antunovac. Pozitivne populacijske mjere, prostorno-planske mjere, to su iskoraci koji su rezultirali uspjehom. Ako je to moguće napraviti na mikrorazini (lokalnim zajednicama) ne vidim problem da se takav model koji se pokazao uspješnim ne primijeni i na državnoj razini.
Kao pozitivne primjere poduzetništva od strane povratnika u Hrvatsku ističete primjer ženskog poduzetništva povratnice u Split. Ima li još sličnih primjera koji bude nadu?
- Spomenula sam primjer pozitivnog razvoja ženskog poduzetništva povratnica iz Australije i Kanade u Splitsko-dalmatinskoj županiji, u Splitu, Sinju, Omišu. One su aktivne u turističkom, trgovinskom i uslužnom sektoru. Nemamo mjere integracije povratnika i potomaka iseljenika pa su oni uglavnom prepušteni sami sebi. Možete zamisliti kako je kada iz poprilično sređenih država dođete u administrativni i birokratski kaos!
Osobno su mi svjedočile da su upravo međusobnom solidarnošću, suočene s jednakim problemom integracije, pomagale jedna drugoj. Sad su uspješne i motivirane poduzetnice i svojim primjerom svjedoče kako je sve moguće i kako postoje itekako pozitivne prakse.
Zapošljavaju i popriličan broj ljudi. Postoji niz drugih primjera povratničkog poduzetništva povratnika iz Engleske, Čilea, Južnoafričke Republike upravo u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Morali bismo više isticati ovakve pozitivne primjere i primjenjivati te modele razvoja koji su se pokazali uspješnima. Osim naših povratnika, imamo i interes stanaca za život u Hrvatskoj, poglavito u Dalmaciji. Možda bismo mogli razmisliti i o trendu umirovljeničkih migracija. Znam za pojedine primjere Skandinavaca umirovljenika koji žele trajno živjeti na dalmatinskim otocima.
Hrvatska je zemlja neravnomjerne naseljenosti s prilično ispražnjenim prostorima Like, Slavonije, dalmatinskog zaleđa. Postoji li uopće mogućnost ekonomskog i egzistencijalnog oživljavanja tih krajeva ili ih nepovratno gubimo?
- Dominantni model centralizacije u Hrvatskoj treba rasterećivati i nastaviti sa započetom politikom decentralizacije. Naravno da je moguće ekonomsko i egzistencijalno oživljavanje ispražnjenih krajeva Like, Slavonije, dalmatinskog zaleđa. U novije vrijeme svjedoci smo sve većeg ulaganja u ruralni turizam upravo u tim krajevima. Razvoj ruralnog turizma, uz korištenje nepovratnih sredstava EU-a, može biti uspješan put ostanka, ali i povratka u ove krajeve. Bilježe se i pozitivni primjeri učinkovitih politika kao što je primjer otoka Visa, općine Antunovac. Pozitivne populacijske mjere, prostorno-planske mjere, to su iskoraci koji su rezultirali uspjehom. Ako je to moguće napraviti na mikrorazini (lokalnim zajednicama) ne vidim problem da se takav model koji se pokazao uspješnim ne primijeni i na državnoj razini.