Roditeljsko discipliniranje djece promijenilo se u zadnjih deset godina, djecu se rjeđe tjelesno kažnjava, no mnogi i dalje smatraju da je tjelesno kažnjavanje opravdano u nekim situacijama i nisu svjesni da je ono zakonski zabranjeno u Hrvatskoj, pokazuju rezultati istraživanja koje je u ponedjeljak, u povodu Međunarodnog dana odgoja bez batina objavila udruga Hrabri telefon.
Anketa provedena online tijekom kolovoza 2017. na reprezentativnom uzorku od 500 sudionika iz cijele Hrvatske pokazala je da čak 41 posto ispitanika ne zna da je tjelesno kažnjavanje u Hrvatskoj zakonom zabranjeno, a 49 posto ih smatra da se djecu rjeđe kažnjava na taj način nego prije deset godina.
Svaki treći ispitanik smatra da tjelesno kažnjavanje ne bi trebalo biti zabranjeno roditeljima u odgoju djece, a svaki drugi da je ono opravdano u određenim situacijama. Tek nešto manje od dvije petine sudionika ankete (39 posto) prepoznaje štetnost takvog roditeljskog ponašanja.
No, gotovo svi sudionici ankete (93 posto) su za zakonsku zabranu tjelesnog kažnjavanja u jaslicama i dječjim vrtićima.
Istraživanje je pokazalo da se roditelji u odgoju djece najviše oslanjaju na vlastito iskustvo i intuiciju, a kao oblik discipliniranja djece 72 posto roditelja koristi zabrane i ograničenja korištenja uređaja ili druženja.
Kada je riječ o tjelesnom kažnjavanju djece, većini je prihvatljivo udaranje po stražnjici, dok im je neprihvatljivo šamaranje, udaranje remenom, kao i potezanje za uši i kosu.
Zanimljivo je i da više majki nego očeva navodi umor i osjećaj bespomoćnosti kao razlog zbog kojega udaraju svoju djece (20 posto majki, 9 posto očeva), te da svaki peti roditelj ne zna je li njegovo dijete ikada bilo na taj način kažnjeno u jaslicama ili dječjem vrtiću.
Hrabri telefon na temelju dobivenih rezultata radi na osnaživanju stručnjaka predškolskih ustanova kako bi roditeljima informacije o tjelesnom kažnjavanju bile što dostupnije i kako bi pomogli promjeni slike o tom obliku kažnjavanja djece u hrvatskom društvu.
Istraživanje je provedeno u sklopu dvogodišnjeg projekta "Od politike do stvarnosti – promjena stavova i praksi od tjelesnog kažnjavanja do mjera za zaštitu djece" na području Hrvatske, Latvije i Poljske.