Aleksandra Bosnić Đurić srbijanska je kulturologinja, intelektualka i civilna aktivistica koja je svojedobno magistrirala na Konstantinovićevoj "Filozofiji palanke“. Kako se već godinama predano bavi temama kulture otpora čije je rodno mjesto stanje društvene neslobode, za analizu trenutačne srbijanske situacije nametnula se kao idealan sugovornik.
Što su, po vama, ključni razlozi građanskog bijesa koji je nakon Vučićeve izborne pobjede eksplodirao u Beogradu?
- Razlozi svakako nisu samo u uvođenju policijskog sata, nego su daleko širi i daleko suštinskiji, a odnose se na dug i znakovit period onoga što se u Srbiji naziva autoritarnim poretkom, a sve češće i diktaturom. U nama se od početka pandemije skuplja gnjev, uz nedostatak slobodnih medija i nevjerojatno modeliranje stvarnosti, te činjenicu da se građani osjećaju krajnje frustrirano, manipulirano i uplašeno, uz nebrojene neregularnosti na izborima.
Većina ljudi na njima uopće nije imala dojam da imaju pravo nešto birati, nego su bili uvjereni da im je sve unaprijed zadano. Građani imaju zlokoban osjećaj da se istodobno suočavaju sa dvije sile: jedna je prirodna i s njom se također nose i građani drugih, normalno uređenih država, a druga je naša i na trenutke se čini puno gora, a zove se diktatura režima Aleksandra Vučića.
Je li režim nehotice prelio čašu naglim vraćanjem u policijski sat?
- Okidač ulične pobune je, po mom mišljenju, bila činjenica da od samog početka pandemije režim hrani ljude šizoidno upakiranim informacijama, od nevjerojatno relaksiranog odnosa prema epidemiji pa do poluvojne diktature. U samom začetku su nas iz Kriznog štaba uvjeravali da je to najsmješniji virus na svijetu i slali nas u šoping u Milano, a onda je odjednom uvedeno iracionalno izvanredno stanje kakvo nije bilo neophodno čak ni u Italiji koja je usprkos masovnom širenju bolesti prema ljudima postupala znatno humanije.
Kod nas su građani stariji od 65 godina bili doslovce zatočeni u kućama, vikendom se nitko nije mogao nigdje maknuti, maltretirali su ljude strahom… A onda je odjednom, po nalogu režima, proglašena pobjeda Srbije nad koronom i za potrebe izbora snažno se dezinformiralo građane koji ne prate N1 i društvene mreže, a drugih vjerodostojnih medija u Srbiji gotovo i nema. Paralelno s izborima aranžirani su i potpuno nevjerojatni događaji koji su epidemiolozima i medicinarima suludi i neobjašnjivi, poput nogometnih derbija, koncerata, masovnih okupljanja. Narodni bijes i očaj je kulminirao uslijed svega toga, ali i višegodišnjeg osjećaja da živimo u nekakvoj paralelnoj stvarnosti, pod tiranijom i lažima.
Mnogi aktualne prosvjede uspoređuju s čuvenim "martovskim“ demonstracijama protiv Miloševića s početka devedesetih. Ima li mjesta za takve analogije?
- Po mome sudu, ima. Postoje društvene faze diktatura i tiranija, a postoje i faze otpora. Oni koji su pratili situaciju u Srbiji u zadnjih 8 godina pamte nekoliko velikih prosvjeda koji su se već ovdje događali. Jedan val je išao pod geslom "Jedan od pet miliona“, a prije toga su bili i masovni studenski protesti. Već u tom se razdoblju inducirao društveni gnjev, jer za javne informativne servise i većinu medija ti protesti kao nisu postojali, nisu bili uopće vidljivi. Kad se sve to unatrag sabere, današnja eksplozija posve je logična.
Kako su se ljudi u Beogradu uopće informirali i dogovarali o izlasku na ulice? Jesu li se organizirali preko društvenih mreža?
- Pretpostavljam da jesu jer drugoga načina i nije bilo. Nijedna opozicijska stranka nije građane pozvala na prosvjede, nitko to zapravo nije organizirao. Riječ je o spontanom građanskom buntu koji je buknuo odozdo, nakon najnovijeg seta uvreda zdravog razuma od strane Vučića, pa i same premijerke koja je ljudima na Sandžaku i u Novom Pazaru išla izraziti sućut da bi ih pritom uvjeravala kako je sve zapravo u redu.
Mediji u Srbiji forsiraju priče o ulozi desnih ekstremista u ovim neredima. Koliko su oni u svemu realno bitni?
- Činjenica je da je na samom početku bilo provokacija iz ekstremno desničarskih organizacija, no valja znati i da je to stari model koji Vučićev režim i njegove službe vrlo uspješno koriste za razbijanje i kompromitaciju svakog oblika građanskog otpora. Građanska opozicija je u Srbiji ideološki vrlo nehomogena, i to ozbiljno podriva njezinu ozbiljnost i efikasnost.
S druge strane, Aleksandar Vučić i njegov režim su prava ideološka hidra koja ima sve opcije na raspolaganju, i samo ih izvlači iz šešira po potrebi. No, na prosvjedima je većina mladih ljudi bila ideološki posve nemotivirana, naprosto bijesna na vlast poput onog mladića koji je kazao da je tu zbog ćaleta koji je umro zbog manjka respiratora. Očekujem, međutim, da će provokatori, desničarske falange i ideološke priče biti sve snažnije i prisutnije u narednim danima, kako bi se dezavuiralo sve opravdane razloge za građansko nezadovoljstvo.
Postoje li neke zdrave demokratske snage, neka europska Srbija koja bi mogla uspješno artikulirati građanski gnjev u idućem razdoblju?
- To je vrlo teško pitanje. Postoje zdrave snage u građanskim proeuropskim strankama i opcijama koje nisu pristale sudjelovati na Vučićevim lažnim izborima i tako mu davati legitimitet. No, u Srbiji je na djelu i paradoks da imamo stranke koje imaju posve pravilne stavove o kulturi sjećanja i ratnim zločinima te da genocid u Srebrenici nazivaju pravim imenom, ali ništa od toga ne može izbrisati činjenicu da su proteklih godina bile u službi režima Aleksandra Vučića. Govoreći svo to vrijeme o kulturi sjećanja, one su se zapravo najmanje bavile njime.
Kako procjenujete daljnji rasplet beogradske drame, hoće li gnjev implodirati ili slijedi daljnja eskalacija?
- Nisam sigurna da se u ovoj fazi gnjev može lako urušiti. Režim je bio strašno brutalan i nemilosrdan prema prosvjednicima, što građani i građanke neće lako zaboraviti, a režim će vjerojatno ići prema izvanrednom stanju i daljnjem nazivanju svega rušilaštvom i huliganizmom. Ne mogu precizno predvidjeti daljnji tok, no sigurna sam kako nema načina da u ovoj fazi diktature otpor i gnjev građana tako lako prestane.
- Po mome sudu, ima. Postoje društvene faze diktatura i tiranija, a postoje i faze otpora. Oni koji su pratili situaciju u Srbiji u zadnjih 8 godina pamte nekoliko velikih prosvjeda koji su se već ovdje događali. Jedan val je išao pod geslom "Jedan od pet miliona“, a prije toga su bili i masovni studenski protesti. Već u tom se razdoblju inducirao društveni gnjev, jer za javne informativne servise i većinu medija ti protesti kao nisu postojali, nisu bili uopće vidljivi. Kad se sve to unatrag sabere, današnja eksplozija posve je logična.
Kako su se ljudi u Beogradu uopće informirali i dogovarali o izlasku na ulice? Jesu li se organizirali preko društvenih mreža?
- Pretpostavljam da jesu jer drugoga načina i nije bilo. Nijedna opozicijska stranka nije građane pozvala na prosvjede, nitko to zapravo nije organizirao. Riječ je o spontanom građanskom buntu koji je buknuo odozdo, nakon najnovijeg seta uvreda zdravog razuma od strane Vučića, pa i same premijerke koja je ljudima na Sandžaku i u Novom Pazaru išla izraziti sućut da bi ih pritom uvjeravala kako je sve zapravo u redu.
Mediji u Srbiji forsiraju priče o ulozi desnih ekstremista u ovim neredima. Koliko su oni u svemu realno bitni?
- Činjenica je da je na samom početku bilo provokacija iz ekstremno desničarskih organizacija, no valja znati i da je to stari model koji Vučićev režim i njegove službe vrlo uspješno koriste za razbijanje i kompromitaciju svakog oblika građanskog otpora. Građanska opozicija je u Srbiji ideološki vrlo nehomogena, i to ozbiljno podriva njezinu ozbiljnost i efikasnost.
S druge strane, Aleksandar Vučić i njegov režim su prava ideološka hidra koja ima sve opcije na raspolaganju, i samo ih izvlači iz šešira po potrebi. No, na prosvjedima je većina mladih ljudi bila ideološki posve nemotivirana, naprosto bijesna na vlast poput onog mladića koji je kazao da je tu zbog ćaleta koji je umro zbog manjka respiratora. Očekujem, međutim, da će provokatori, desničarske falange i ideološke priče biti sve snažnije i prisutnije u narednim danima, kako bi se dezavuiralo sve opravdane razloge za građansko nezadovoljstvo.
Postoje li neke zdrave demokratske snage, neka europska Srbija koja bi mogla uspješno artikulirati građanski gnjev u idućem razdoblju?
- To je vrlo teško pitanje. Postoje zdrave snage u građanskim proeuropskim strankama i opcijama koje nisu pristale sudjelovati na Vučićevim lažnim izborima i tako mu davati legitimitet. No, u Srbiji je na djelu i paradoks da imamo stranke koje imaju posve pravilne stavove o kulturi sjećanja i ratnim zločinima te da genocid u Srebrenici nazivaju pravim imenom, ali ništa od toga ne može izbrisati činjenicu da su proteklih godina bile u službi režima Aleksandra Vučića. Govoreći svo to vrijeme o kulturi sjećanja, one su se zapravo najmanje bavile njime.
Kako procjenujete daljnji rasplet beogradske drame, hoće li gnjev implodirati ili slijedi daljnja eskalacija?
- Nisam sigurna da se u ovoj fazi gnjev može lako urušiti. Režim je bio strašno brutalan i nemilosrdan prema prosvjednicima, što građani i građanke neće lako zaboraviti, a režim će vjerojatno ići prema izvanrednom stanju i daljnjem nazivanju svega rušilaštvom i huliganizmom. Ne mogu precizno predvidjeti daljnji tok, no sigurna sam kako nema načina da u ovoj fazi diktature otpor i gnjev građana tako lako prestane.