Za manje od mjesec dana, 24. srpnja, navršit će se punih devet godina od željezničke nesreće u Rudinama kod Kaštela, kada je život izgubilo šestero putnika, a pravosudni ishod utvrđivanja krivnje osoba odgovornih za tu tragediju još uvijek nije okončan.
U ovoj najvećoj željezničkoj nesreći u samostalnoj Hrvatskoj poginuli su Emil Gaj Andrić, Domagoj Alvir, Lorraine Bodet, Petra Radić, Mira Rogan i Krešimir Tarajbar, a ozlijeđeno je bilo 55 ljudi.
Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podignulo je u travnju 2010. godine optužnicu kojom su za kazneno djelo općeopasne radnje sa smrtnom posljedicom te počinjenje djela s umišljajem, tj. svjesni eventualnih teških posljedica, teretili Ivana Medaka, tadašnjeg direktora poslova ekologije i zaštite u "HŽ Infrastrukturi", Ivana Tomaškovića, direktora tvrtke "Intrade", Jozu Bazinu, savjetnika u navedenoj tvrtki, Dragu Rogulja, šefa protupožarne zaštite HŽ-a u Splitu, i Branka Tišljara, vatrogasca DVD-a Stružac.
U optužnici je stajalo da su Medak i Rogulj odobrili apliciranje novog tipa retardanta na dionicu pruge Kaštel Stari – Labin Dalmatinski suprotno odredbama Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu i Pravilniku HŽ-a. Nakon toga je Ivan Tomašković nabavio retardant, angažirao punca Jozu Bazinu da napravi priručnu prskalicu i angažirao Branka Tišljara da prska prugu, i to direktno po tračnicama, što je bilo suprotno propisima.
Tužiteljstvo je smatralo da su okrivljenici bili svjesni da na taj način mogu izazvati klizavost tračnica, zbog čega će kočenje vlakova na nizbrdici s velikim kutnim nagibom biti onemogućeno i da zbog njihova postupanja može doći do ugrožavanja sigurnosti željezničkog prometa i stradavanja putnika.
Suđenje je počelo u siječnju 2011. godine, a početkom svibnja 2013. godine sudac Damir Romac izrekao je nepravomoćnu presudu kojom je zbog izazivanja nesreće iz nehaja četiri godine zatvora dobio Ivica Medak, na tri godine osuđen je Bazina, dok su ostala trojica oslobođeni krivnje.
Na suđenju je utvrđeno da je isključivi uzrok nesreće bio retardant TG300, proizvod američke tvrtke "Universal Fire Shield", koji je nanesen na tračnice, te da su zbog toga tračnice bile skliske i zato vlak nije mogao usporiti.
Naravno, nakon ovakve presude uslijedile su i žalbe kako osuđenih, tako i ŽDO-a, a predmet je na Vrhovni sud zaprimljen 13. ožujka 2014. godine, dakle prije više od četiri godine. I od tad, pa do danas, nije održana sjednica sudskog vijeća Kaznenog odjela koja bi iznjedrila odluku hoće li presuda biti ukinuta i slučaj vraćen na novo suđenje ili će kazne biti potvrđene.
S obzirom da se radi o šest izgubljenih ljudskih života te da je u pitanju slučaj koji je bio izrazito medijski eksponiran, svakako je čudno da predmet već više od četiri godine "čuči" u nekoj ladici Vrhovnog suda.
Posebice zato jer obitelji žrtava i ozlijeđeni putnici zaslužuju da se utvrdi prava istina i zadovolji pravda. No, isto tako i okrivljeni, bez obzira na konačnu odluku Vrhovnog suda, zaslužuju znati kakva će im biti sudbina, a ne da godinama žive u neizvjesnosti.
Gdje je zapelo, zašto sjednice nema na Vrhovnom sudu, pokušali smo doznati od suca Željka Pajalića, glasnogovornika Vrhovnog suda, koji nam je otkrio da će sjednica u ovom predmetu, koji se po zakonu ne smatra hitnim, ipak biti ubrzo sazvana, za kraj rujna ove godine.
– Riječ je o činjenično kompleksnom predmetu, u kojem treba razmotriti jako puno tehničkih detalja, te je činjenično i pravno vrlo složen – kazao nam je Pajalić.