Ako se pita Rahima Ademija, umirovljenoga generala Hrvatske vojske s akademijskom diplomom za topništvo iz bivše zajedničke države, Rusi i njihove snage u Ukrajini idu u smjeru sigurnog poraza. Samo je pitanje vremena, reći će.
- Koliko vidim promatrajući s distance, Rusi uopće nemaju ratnu strategiju, već idu kao guske kroz maglu, gazeći i ne prezajući ni od čega. Pogotovo se to pokazalo u slučaju ratnih desanata koje su poduzimali s ne baš malim snagama prvih dana rata. Stvar je u tome da takve postrojbe, koliko god jake i obučene bile, ne mogu opstati i izdržati ako se ne spoje s kopnenim snagama koje im idu iza leđa, a one su ostale jako daleko.
- Isplanirati operaciju da biste porazili i okupirali jednu državu i njezin narod nije nimalo lagan posao, već zahtijeva presloženo taktičko razmišljanje koje će uključivati pješaštvo, topništvo, snage u zraku i na moru, zapravo sve što imate. Do sada im to ne polazi za rukom, već se sve pretvara u najteži oblik agresije Rusije prema Ukrajini, jedan strašni ratni zločin koji čine djelovanjem topništva i uporabom raketnih sustava prema civilnim ciljevima. Takvi sustavi, koji uključuju višeraketne bacače (VBR), navođene i rakete zemlja-zemlja zabranjeni su po svim konvencijama u djelovanjima na grad i civile, jer im naprosto namjena nije za to. Jako su neprecizni u djelovanju i zato nanose žrtve i masovna uništenja - kaže nam Ademi.
Razorne opsade
U više navrata tijekom našeg razgovora vukao je paralelu s ratnim događanjima u Hrvatskoj početkom 90-ih godina prošlog stoljeća i agresijom JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Prva se ticala operacije "Oluja" i ljeta 1995. godine:
- Kada smo mi oslobađali Knin, isključivo smo topništvom gađali vojne ciljeve taktičke, strateške i operativne razine. Grad i njegova civilna infrastruktura ostali su pošteđeni, što se moglo vidjeti odmah nakon ulaska naših postrojbi. Rabili smo klasično topništvo, nikakve raketne sustave, i to isključivo po vojnim ciljevima.
S druge strane, trenutačna ruska strategija, nakon što im nije uspio plan za blickrig, podsjeća ga na ono što se događalo 91. u Vukovaru i iduće godine nastavilo u Sarajevu, potrajavši gotovo četiri godine.
- To je - kaže - u principu ista strategija okruživanja, s time da je u slučaju Ukrajine i njezinih gradova ona još i gora zbog razornosti raketnih sustava koje posjeduje i koristi ruska vojska, ne mareći ni za kakvo ratno pravo i zakone o ratovanju. Ukrajinci su nakon početnog šoka i nesnalaženja ipak stali na noge. Zahvaljujući protuoklopnim sredstvima koje su imali i počeli dobivati u još većim količinama, uspjeli su zaustaviti rusko napredovanje i nanijeti im ne baš male gubitke. Ono što im treba u idućoj fazi jesu prepadi, upadi, izravne borbe dok su ruske snage još u koloni i nisu raspoređene u borbeni sustav.
Za generala Ademija, kao i uostalom i za dobar dio vojnih eksperata, u prvih sedam dana rata najveća enigma bio je i ostao ruski konvoj, čija se dužina mjeri u desecima kilometara i kreće se od sjeverne ukrajinske granice prema glavnom gradu Kijevu.
- Očito je da i tu i drugdje staju pred gradovima, jer nailaze na otpor. Ukrajinci dobro koriste već spomenute ručne sustave za protuoklopnu borbu, napadaju kolone, pri čemu se golemi ruski potencijal nikako ne uspijeva razviti za borbu. Znate, ući u jedan veliki grad, okupirati ga i držati pod kakvom-takvom kontrolom, treba vam 100 tisuća vojnika, dok bi u slučaju Kijeva rekao da je to i njih 200.000. Njihov je prvenstveni zadatak ići ispred oklopnih postrojbi i zaštititi, osigurati prodor te poslije držati zauzeto. Rusi za sada nemaju te snage, a pitanje je i hoće li je imati i kada. Možda obična javnost ne vidi, ali sve mi govori da Rusi na terenu imaju problema sa zapovjednim kadrom zbog njihove neposlušnosti. Da nije tako, ne bi kolona pred Kijevom stajala danima kao ukopana. To isto govori i o logističkim problemima s kojima se suočavaju i, najvjerojatnije, o dezerterstvu - secira Ademi.
Kijev je ključ
Kao iskusan vojnik, kapu do poda skida ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, za kojeg kaže da dobro zapovijeda vojskom i još bolje komunicira s građanima i javnošću.
- Ključna točka obrane Ukrajine bio je i ostao Kijev. To je glavni grad, a Putin je krenuo u operaciju da što prije u njega uđe, naruši sustav predsjedanja državom i zapovijedanja vojskom, uspostavi svoju slijepo pokornu vlast. Druga strateška točka obrane moraju im biti morske luke, jer ako one padnu u ruke Rusa, otvorit će se novi pravac udara na Kijev i ostatak zemlje s juga i sveobuhvatni manevar oko gradova. Ukrajinci ne smiju dopustiti da ostanu okruženi u gradovima. To jest duga i opasna bitka za napadača, ali i branitelje i samo stanovništvo. Najbolji su vam primjeri Sarajevo i Vukovar - veli naš sugovornik, koji razotkriva i što se krije iza nesmiljenoig ruskog napada na gradove:
- Oni hoće izazvati paniku i nespokoj kod stanovništva, natjerati ga u bijeg. Kada grad ostane bez svojih stanovnika, onda vojska gubi moral. A dok su građani tamo, i vojska ima razloga za borbu do zadnjeg. Ja sam često govorio da su stanovnici koji su ostali u Šibeniku najzaslužniji za obranu grada. Ne zaboravite da su generali Mladić i Torbica bili na šibenskom mostu, dva kilometra od grada, i htjeli su se spojiti sa svojom motoriziranom brigadom koja je bila stacionirana u gradu, isto kao i Vojnopomorska oblast. Vidjevši da su njihovi najbliži uz njih, vojska je imala dodatan razlog za borbu, motiv da se krene prvo u oslobađanje vojarni, gdje semo se dočepali topništva, protuoklopa i svega ostalog što će nam poslije trebati - navodi Ademi.
Siguran je da će ukrajinska obrana izdržati unatoč tehnički nadmoćnijem neprijatelju, pa čak i nešto više.
- Nemojte se iznenaditi da u drugoj fazi rata uslijedi ukrajinska kontraofenziva i oni vrate neke svoje gradove. Najproblematičnije će im biti oblasti na istoku zemlje, koje su pod okupacijom već osam godina, ali imaju rusko stanovništvo, odnosno stanovnike u gradovima. O ishodu rata odlučivat će i logistika. Koliko vidim, Zapad je skočio, uvelike naoružao Ukrajince u svim mogućim oblicima. Značajno je što se probudila i Njemačka sa svojom prozvodnjom. Znači, linije opskrbe se uspostavljaju, od municije do hrane, što je prevažno, jer bez logistike nema ratovanja - reći će prekaljeni hrvatski zapovjednik.
