Dr. sc. Jasenka Grujić je cijenjena liječnica koja je specijalizirala ginekologiju i opstetriciju. Dugo godina je radila u zdravstvenom sustavu, a zatim i u privatnoj ordinaciji. No, za razliku od svojih kolega liječnika, koji uglavnom podržavaju medicinare koje su ovih dana prozvale žene u stotinama pisama koja su stigla na našu adresu i optužila ih za nemar, vrijeđanje i prostačenje te neetično postupanje, dr. Grujić kaže da ona vjeruje ženama, te napominje kako sa sustavom nešto nije u redu.
– Mogu jedino reći da suosjećam sa ženama koje su ovo pisale i molim ih da prime moju ispriku koju im dajem na kraju 42-godišnje liječničke karijere umjesto onih koji bi je trebali/e dati, da je prime otvorena srca, kao što je bilo sućuti otvoreno i moje srce dok sam čitala ove tužne ispovijesti – kaže liječnica, inače rođena 1951. godine, a kojoj smo poslali pisma koja su pristigla u našu redakciju.
Kako komentirate stotine i stotine pisama žena koje se tuže na nezamislivo ponašanje medicinskog osoblja prilikom poroda ili pobačaja?
– Prvo, čini se da takvo ponašanje medicinskog osoblja više nije iznimka, nego, nažalost, pravilo. Žene ipak prepoznaju profesionalizam i dobar kućni odgoj pojedinih liječnika i drugog osoblja pa mogu uspoređivati. Iznimno hrabar istup zastupnice Ninčević Lesardić pokrenuo je zatim domino-efekt. Vrijeme je da "štrace" i "drugotne" pokažu da ne pristaju na razna etiketiranja, da ne pristaju na patrijarhalni obrazac, da ne pristaju na ukidanje ženske autonomije i ne pristaju da ih se diskvalificira kao odgovorne i kompetentne osobe.
Neki liječnici navode da te pacijentice pretjeruju i da je sve "super" u bolnicama. Kakvo je vaše iskustvo, što vama pacijentice govore kada vam dođu u ordinaciju?
– Očito je da nije sve super u bolnicama. Iskustva koja iznose neke žene doista zapanjuju i postupci medicinskog osoblja su nedopustivi. Na primjer, ne možete mladu ženu koja je obilno krvarila zbog spontanoga pobačaja i ima bolove ne primiti u bolnicu ili joj barem ne pojasniti o čemu se radi i što slijedi. Ne poštuje se institut informiranog pristanka, na što obvezuje Zakon o zaštiti prava pacijenata i Kodeks medicinske etike i deontologije. S druge strane, više od 50 posto ginekologa u Hrvatskoj nameće vlastita religijsko-moralna uvjerenja i pretpostavlja ih interesu pacijentica odbijajući obavljanje nekih standardnih postupaka koristeći tzv. priziv savjesti. Mnogi moji kolege svoj posao ipak obavljaju profesionalno i jako mi je žao što zbog neotesanih osoba, osoba upitne stručnosti ili vjerskih fanatika, koje se nitko ne usudi sankcionirati, cijela profesija prima šamare. Percepcija bolničkog osoblja kakvu imaju ranjive pacijentice može biti subjektivna, a možda i kriva, no baš zato liječnička empatija, nježnost i podrška sestara moraju biti izraženi, u kakvim god uvjetima medicinsko osoblje radilo. Žao mi je što medicinska zajednica ne čisti pred svojim pragom, nego to moraju činiti drugi.
Radili ste u bolnici. Je li bilo liječnika koji su psovali i vrijeđali pacijentice?
– U svakoj društvenoj grupi ima, bilo je i bit će prostaka, bez obzira na to što su neki i liječnici, no bezobrazluk i grubost nije se tolerirala. Moji učitelji i šefovi bili su, uostalom, doista intelektualci, a i sankcionirali su nedolična ponašanja.
Dr. sc. Deni Karelović, predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split, na tvrdnju saborske zastupnice Ninčević Lesardić da je nju tijekom postupka kiretaže, odnosno, kako u splitskoj bolnici kažu, "aspiracije u lokalnoj anesteziji", boljelo, kaže: "Ali znate kakve su to situacije, kad netko očekuje da će ga neki zahvat boljeti, onda čim ga taknete, skače do plafona, više zbog straha nego objektivne boli." Je li ta izjava jednog liječnika primjerena i kako se nečija bol može "izmjeriti"? I po čemu to muškarac može znati koliko bi žena morala trpjeti, postoji li mjerna jedinica za bol?
– Mizogini stereotipi koji ženu vide samo kao inkubator, stereotipi o ženama kao emotivnima, neracionalnima, nekompetentnima i impulzivnima, dovode do toga da im se ne vjeruje i ne poštuje se njihova osobnost. U medicini postoje protokoli koji određuju kakva je anestezija potrebna kod određenoga zahvata. U svakom slučaju, nikakva se bol ne tolerira ili se ne bi smjela tolerirati. Na primjer, protokol Svjetske zdravstvene organizacije za obavljanje sigurnog pobačaja (govorimo o induciranom, elektivnom pobačaju, pobačaju na zahtjev žene) kaže da se takav pobačaj obavlja vakuumskom aspiracijom (kiretaža se ne radi rutinski) i da je liječenje boli nužno. Daju se nesteroidni protuupalni analgetici, a liječenje boli može se dopuniti lokalnom analgezijom i intravenskom sedacijom. Kiretaža kojoj je, prema svemu sudeći, bila izložena zastupnica Lesardić sasvim je druga stvar i ovdje su potrebni i snažniji analgetici i sedacija, katkad i opća anestezija, posebno zbog osjetljivih okolnosti koje prate spontani pobačaj. Liječenje boli nužno je i kod kirurškog i kod medikamentoznog pobačaja. Ovdje namjerno govorim o dvije mogućnosti dovršenja trudnoće da bismo mogli pojmiti u kojoj mjeri je moja struka zakinula žene; medikamentozni se pobačaj obavlja samo u Rijeci, Puli, Specijalnoj bolnici Podobnik. U Francuskoj i Engleskoj se, primjerice, oko 50 posto induciranih pobačaja do 9. tjedna obavlja medikamentozno. Dakle, ne radi se samo o analgeziji, nego i o nedostupnosti standardnih postupaka u ginekologiji.
Je li nestalo ljudskosti kod pojedinih liječnika?
– Nisu svi liječnici i dobri ljudi i nije svima medicinska profesija poziv kojim znanstvene spoznaje prenose pacijentima držeći interes pacijenata primarnim. Mnogima je medicina tek profesija koja osigurava egzistenciju. U vrijeme diktata tržišta, lukrativne tendencije pojedinaca su sve izraženije.
Je li se srozala i medicinska struka i, ako jest, zbog čega je do toga došlo?
– Što se u nas nije "srozalo"? Kakvo društvo, takva i medicina. Netolerancija, licemjerje, poremećeni sustav vrijednosti, korupcija. A političke elite pokorno slušaju propovijedi s oltara tako često zaboravljajući na čl. 41. Ustava RH, a koji govori da su vjerske zajednice odijeljene od države.
Je li se kiretaža, dok ste vi radili u bolnici, obavljala pod anestezijom?
– Pretpostavljam da liječnika anesteziologa nema dovoljno. Lijekovi nisu skupi. Ne može se pružati kvalitetna usluga ako nema profesionalaca koji takvu uslugu pružaju.
Štedi li se na anesteziji zbog nedostatka liječnika ili pak zbog same štednje?
– Kiretaže, bilo dijagnostičke, bilo terapijske, radile su se u intravenskoj narkoanalgeziji, uz prisutnost anesteziologa u većini slučajeva.
Zbog čega žene sa spontanim pobačajem, koje se suočavaju s dugotrajnim krvarenjem, dugo čekaju na obradu, po tri, četiri i više sati?
– Ne mogu to objasniti; moguće je da je u dežurstvu gužva, nepredvidive situacije su također moguće pa dežurna ekipa rješava urgentna stanja prama stupnju hitnosti. Ipak, čini mi se da se stigmatizacija i difamacija žena koje pristupaju elektivnom induciranom pobačaju "prenosi" i na one koje pobacuju spontano. Možda kakav nehotični oblik kažnjavanja. Ne zaboravimo da se nastojanjem da se inaugurira prenatalno pravo na život ženama oduzima pravo na prekid trudnoće, ali se istim nastojanjem kriminaliziraju i trudnice koje trudnoću namjeravaju nositi ili je iznesu do kraja a bile su ovisnice i moguće naštetile fetusu. Zločin može biti i spontani pobačaj i rođenje mrtvog djeteta, za što se optužuje trudna žena. Sjetimo se samo američkog saveznog Zakona o nerođenim žrtvama nasilja iz 2004. Mnogobrojni primjeri iz SAD-a, trudnica kažnjenih dugotrajnim zatvorskim kaznama zbog uzimanja droga u trudnoći, govore dovoljno. Praksi kažnjavanja trudnica protivi se velika većina medicinskih i javnozdravstvenih američkih organizacija.
Ministar Kujundžić kaže da je naše zdravstvo među najboljima na svijetu.
– Naše zdravstvo među najboljima u svijetu? Zašto je onda naš prvi predsjednik liječio "vrijed" u Americi, naš ministar zdravstva prostatu također u inozemstvu. Pristojnost, zbog funkcija koje su obnašali, nalagala je liječenje u Hrvatskoj. Ne vjerujem da bi aktualni političari postupili drukčije od onoga kako je postupio spomenuti dvojac.
Da ste vi specijalizant danas, biste li ostali u Hrvatskoj ili biste sreću potražili u nekoj zemlji Europske unije?
– "Ubi bene ibi patria", rekao mi je neki dan moj nećak koji živi u Londonu. Oduvijek mi se sviđala Skandinavija, ta sređena, tolerantna društva. No sigurno bi meni, iako rođenoj Zagrepčanki, nedostajali mirisi juga i opuštena ljepota Dalmacije.
'Užasna i bolna iskustva žena otkrivaju svu bijedu liječnika'
Doktorici Grujić smo posali i izvatke pisama koja su dolazila na našu adresu i tražili smo komentar.
"U toku večeri jedna sestra je došla s posudom za mokrenje i dala mi je uz riječi: 'Pišaj sad jer posli više ne'š imat prilike'"; "Ovaj put suprug i ja platimo carski rez 'na ruke' doktoru u bolnici, onako ispod stola: 400 eura";
"Za početak nisu imali čistu posteljinu pa sam tako ležala na hodniku dok nije stigla posteljina. Dobila sam spavaćicu s rupom, naravno da nisam smjela donijeti svoju. Nakon što sam se slučajno zalila juhom, dva sam dana hodala u toj prljavoj spavaćici 'jer nije bilo čistih', kao da je moja bila čista. Tople vode nestalo bi već u 6 sati ujutro, nije bilo WC papira, a o stanju toaleta bolje da ništa ne pričam";
"Meni nije normalno da dijete vidim treći dan iza carskog reza, nije mi normalno da hodam u spavaćici s rupom i flekom od juhe, a moju mi ne daju donijeti, nije mi normalno da neće da ti donesu dijete kad plače uz famozno 'objašnjenje' da 'bebe moraju plakati', nije mi normalno da tražiš bilo kakvu pomoć, a dobiješ prijezir i dociranje. Nije mi normalno da u rodilištu nema tople vode nakon 6 ujutro. Nije mi normalno da je to njima normalno";
"Nakon 12 tjedana potpuno uredne trudnoće počela sam krvariti. Taj dan oko 14 sati osjetila sam da je krenula krv, krenula sam u WC i tamo mi se srušio svijet pod nogama jer su se moje sumnje obistinile. Krvarenje je bilo obilno i znala sam da je gotovo, da moje bebe više nema. Zovem muža, vozi me u bolnicu. Ponesem dva higijenska uloška sa sobom pretpostavljajući da neću dugo čekati.
Dolazimo tamo, prijavljujemo se, čekaonica prazna. Rečeno nam je da čekamo i bit ćemo primljeni. Ja sam u kratkom periodu potrošila uloške i poslala muža da kupi još jer je krvarenje preobilno. On kupi maxi pakiranje, koje potrošim u roku sat vremena i mi još uvik čekamo, a nigdje nikoga u čekaonici. On kupi još jedan pak i mi još uvik čekamo, i tako tri sata. Ja sam sad već cila krvava, majica bijela do pola leđa, noge, stolica oko mene.
Ja krvarenje ne mogu kontrolirati niti se više dizati za WC. Muž kraj mene pokušava vlažnim maramicama brisati jer se čekaonica već napunila ljudima i svi me gledaju. A ja neutješno plačem jer sam izgubila svoju bebu i jer se sramim što me nepoznati ljudi gledaju takvu. Muž poludi, počne psovati i lupati im na vrata da ću iskrvariti. A sestra izađe, ni ne pogleda mene i reče 'ništa ona ne krvari više nego druge žene, strpite se'. Nakon pola sata me primaju, sjedam za stol za pregled. Krv na sve strane.
Doktorica šta me pregledava viče da sam sve šporkala. Jedna doktorica me pregledava, a druga stoji iznad moje glave i one se svađaju koja je imala više kiretaža. Ja plačem, ali one to ne obadaju, padaju svakakve riječi između njih dvi i u jednom momentu doktorica mi se obrati i reče: 'Gospođo, ispao je plod, pogledajte na pod.' Nakon toga slijedi kiretaža da me očiste.
Molim za anesteziju i ona govori da nema potrebe jer je plod ispao i kiretaža će trajati najdulje dvije minute. Stave me na stol ispred sale i taman da će me uvesti unutra, doktoricu zovu na kolače uz rečenicu: 'Ma daj, ajde, neće ona nigdje uteći.' I ostave me na tim kolicima ispod klime, točno sat vremena čekam i slušam ih kako se smiju.
Sestre prolaze i živcira ih jer plačem i dobacuju svašta, kao, nisi jedina, ali neće biti dice itd... Kiretaža počima s 30 minuta najgore boli u mom životu... Rodila sam prije toga i rodila sam opet prije točno misec dana i tijekom poroda bol je bila neusporedivo manja nego tijelom kiretaže"...
Evo što na ta potresna svjedočanstva kaže dr. Grujić:
– Komunikacija s pacijenticama kakvu provodi dotična sestra zahtijeva disciplinske mjere. No možda njezina nadređena isto voli ovakav "jednostavni" način komunikacije koji je zapravo običan prostakluk.
Ne želim se očitovati o bijednom potplaćivanju, rekoh, to nije moj posao, no znamo čiji je. Sva bi rodilišta prema preporukama FIGO-a (Međunarodne udruge ginekologa i porodničara) morala nastojati postati "prijatelj majki" i implementirati Povelju o pravima rodilja nastojeći osigurati i, među ostalim, promicati trenutačan kontakt "koža na kožu" majke i djeteta i aktivno podupirati majke da same drže i doje svoje dijete.
Treće iskustvo, užasno i bolno, otkriva svu bijedu liječnika/ca i sestara "zalutalih" u medicinu, njihovu nikakvu profesionalnu i ljudsku razinu. No netko je nadređen tim liječnicima/ama i sestrama, netko mora biti odgovoran, zar ne? - kaže dr. Grujić.