Više stotina pravnih i fizičkih osoba pokušalo je u nešto manje od desetljeća hrvatskog članstva istjerati pravdu na sudu Europske unije, u tek četiri slučaja pokrenuti su sudski postupci, ali je samo jednom donesena i presuda od strane ovog sudišta.
Što je najgore, po istoj stvari ubrzo bi mogla stići i druga odluka iz Luksemburgu i opet biti kontra Republike Hrvatske.
Riječ je o tzv. Crnom brdu, zapravo ilegalnom odlagalištu silikomanganske i feromanganske troske iz propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) u Biljanama Donjim u zadarskom zaleđu. Dovezena je tamo još 2010. godine i ostavljena na pedesetak metara od prvih kuća, a nemalo brdo s 140 tisuća tona otpada je postalo svojevrsni simbol poduzetničke pohlepe i nebrige svih razina vlasti za građane i njihovo zdravlje.
Zdravko Belušić, pilot civilnog zrakoplovstva, čiji su klijenti u dugoj letačkoj karijeri bile face poput legende Formule 1 Michaela Schumachera, saudijski i bahreinski prinčevi, te brojni poslovni ljudi iz Europe i s Istoka, još sredinom 80-ih godina donio je odluku da će svoje pozne dane provesti u Ravnim kotarima.
Međutim, nikako nije računao da će jedan naizgled lako rješivi okolišni problem oduzeti mu prvih 10 godina mirovine i završiti u bespućima pravosudne i političke birokracije i doći do čak Europske komisije.
Zajedno s ekipom istomišljenika osnovao je i Ekološku udrugu "Ravni kotari". Neposredan povod bilo je upravo dovođenje troske u njihovo susjedstvo.
Pisali su i žalili se nema komu više nisu u Hrvatskoj u prvim godinama svog angažmana, da bi na koncu glavni izvršni organ Unije za postojanje velike količine nepoznate tvari, potencijalno opasne po ljudsko zdravlje, doznao nekoliko mjeseci nakon hrvatskog ulaska u EU, u rujnu 2013. godine.
U proljeće iduće godine u Zagreb je stigla prva depeša iz Bruxellesa i Hrvatska je tim dokumentom upozorena na kršenje dviju direktiva o gospodarenju otpadom. Država se u početku branila da je riječ o bezopasnom nusproizvodu koji samo što nije iskorišten kao matierijal za gradnju cesta i pista, ali su od te priče ubrzo odustali nakon što je zagrebačka tvrtka "MLM", koja je primila novac za zbrinjavanje troske, završila u stečaju.
Koliko god je Vlada otezala i mislila da će Biljane Donje pasti u zaborav, toliko je Unija pritiskala, slala opomene i koristila ostale raspoložive kanale. Vidjevši da ni to nije dovoljno, Komisija je tužila Hrvatsku sudu Eeuropske unije, koji presudu donosi 2019. godine.
Sud staje na njihovu stranu u potpunosti, ali Republika Hrvatska debele tri godine opet ništa ne poduzima. Jedan dopis, drugi, treći ..., te se konačno dolazi u situaciju da EU, shvaćajući da ih vučemo za nos, sredinom veljače ove godine odlučuje na novu, još jednu tužbu.
- Nevjerojatno je – kaže nam Belušić – da se nitko od vlasti u Hrvatskoj nije potrudio da se riješi ovaj problem. Crno brdo je očiti ekocid, isto kao što je i planirani Centar za gospodarenje otpadom također u Biljanama Donjim, koji se gradi u vodozaštićenom području.
Sve se radilo pod firmom sanacije troske, a svelo u biti na to da se otpad prebaci iz jedne u drugu županiju, uzme novac i samo zamažu oči. Isto kao da ja smeće iz svog dvorišta bacim u vaše i kažem da sam riješio problem. Nisam, već sam stvorio još veći! - naglašava naš sugovornik.
Iako im EU već drugi puta dao za pravo, Zdravko i ekipa nisu drugu tužbu dočekali na okupu. Udrugu su ugasili lani, umorni od ignoriranja politike za ovaj problem.
- Postalo je to na kraju kao u onoj narodnoj "psi laju, a karavane prolaze". Našli smo se mi članovi i zaključili da nećemo "ginuti" uzalud – pojašnjava umirovljeni zrakoplovac.
Nije mu žao truda i novca koji su potrošili da bi dokazali koliko je Crno brdo opasno za ljude i okoliš cijelih Ravnih kotara pa i šire.
- Mi smo – priča Belušić – sami prikupili nemali novac da bi u uglednom Eurofins institutu u njemačkom Tübingenu napravili analizu odložene troske. Kao i druge dvije rađene u Institutu "Andrija Štampar" i jednom privatnom zagrebačkom laboratoriju pokazala je da u njoj ima policikličkih aromatskih ugljikovodika ne tri, već 30 puta više nego bi ih smjelo biti u prirodi.
I to nije bilo dovoljno da se naše vlasti pokrenu. Ako nama nisu vjerovali, zašto nisu svojim inspekcijama i ministarstvima koje su još 2015. godine imale nalaze da je došlo do zagađenja podzemnih voda na toj lokaciji jer nije prethodno bila napravljena adekvatna posteljica, materijal je ostao nepokriven i, što je najvažnije, nije bio u zatvorenom prostoru.
Po Belušiću, posla u Biljanama Donjim od početka nisu bila čista, jer se vlasnik koji je iznajmio teren "MLM-u" uknjižio u roku od 24 sata na djedovu ostavštinu, a većim dijelom uzurpirao zemljište Hrvatskih šuma, koje su morale tužite i dobiti sudsku potvrdu za to.
Ekolozi iz Ravnih kotara imali su problema i sa Sadikom Čolićem, danas pokojnim vlasnikom spomenute zagrebačke tvrtke, koji ih je javno i bez dokaza optuživao da mu žele napakostiti izlijevajući istrošeno motorno ulje u trosku?!
- Nama se ista stvar kao s Crnim brodom ponovila i ponavlja sa županijskim Centrom za gospodarenje otpadom. Prvo su izbjegavali javnu raspravu, pa je zakazivali u prostorima gdje bi stalo 30, a 150 ljudi ostajalo na cesti, onda su dovodili nekakvu doktoricu koja je izjavljivala da tu u okolici nema ozbiljnjih obradivih površina ili da ovdje bura puše svega dva-tri puta godišnjem brzinom od 60 kilometara na sat?!
I sve vam to danas stoji u studiji o utjecaju na okoliš. Da na povjerujete! Kao pilot sam ukazivao na vrlo izvjesni problem s galebovima, koji će odavde najkraćem ruta do mora prelijetati dvije piste zadarskog aerodroma i što ako ulete u motor?! Nisu nas čuli, kao ni vapaje jadnih ljudi iz Biljana da salatu iz svojih vrtova moraju ispirati u 10 voda.
Nitko se nije zabrinuo ni na podatak da je u Škabrnji u istoij ulici sedam mladih ljudi oboljelo od najtežih respiratrnih bolesti – upozorava Belušić.
Za Sanju Pavić, pravnu eksperticu udruge "Gong" i dobru poznavateljicu rada Europskog suda, ovdje se radi o očitom kršenju vladavine prava i nepoštivanju odluke suda nadnacionalne zajednice u koje je Hrvatska svojevoljno ušla. Nakon druge tužbe u istom predmetu, po njoj je izvesno da će Hrvatska na kraju snositi neku vrstu sankcije.
- Sud EU-a u prvoj presudi nije definirao rok u kojemu će se otpad ukloniti iz Biljana. Komisija je zato slala obavijesti, ali očito je dvije godine bila ignorirana od strane hrvatskih vlasti i zato sada, uostalom, ustaje s novom tužbom.
Nije izgledno da će se otpad ukloniti i ono što će se dogoditi jesu penali. Koliki, to ovisi o procjeni Komisije i dosadašnjoj praksi. Jedna je članica tako već za okolišnu povredu bila kažnjena sa 60 milijuna eura, a ne tako davno Hrvatska je za kršenje druge direktive plaćala 10 tisuća eura dnevno dok nije stvari korigirala – upozorit će Pavić.
Bilo je i razmišljanja koja su u cijelom slučaju vidjela svjesno ugrožavanje prava srpske manjine, jer je riječ o selu u kojem većinom žive građani srpske nacionalnosti. Ona to ne vidi na taj način, jer prvo mjesto na koje bura nosi prašinu i čestice s Crnog brda jest Škabrnja, mjesto posebnog pijeteta.
- Ja sam domoljub i bit će mi žao ako Hrvatska plati penale. Oni će ići iz mog, vašeg i džepa svih naših građana, a najmanje će odgovarati oni koji su najviše odgovorni – reći će na kraju Zdravko Belušić.