Iako je početkom tjedna ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić rekao da prijedlog mirovinske reforme napokon službeno pušta u javnu raspravu, to se do jučer ipak nije dogodilo. Kako doznajemo, to će se ipak dogoditi sutra. Službenog objašnjenja tog kašnjenja nema. Navodno su u pitanju razlozi tehničke prirode, ali u tom se interregnumu, saznajemo, o prijedlogu reforme vode razgovori s raznim zainteresiranim stranama, od koalicijskih do socijalnih partnera, pa i predstavnika mirovinskih fondova.
Dok, dakle, prijedloga te dalekosežne i važne reforme još nigdje nema osim u ministrovim prezentacijama i medijima, mirovinski fondovi su objavili protuprijedlog. Traže da se svima prizna pravo na dodatak od 27 posto te tako izbjegne seljenje kapitalizirane mirovinske štednje iz drugog u prvi stup, što je Pavićev prijedlog, te tvrde da njihov model dugoročno donosi veće mirovine. Objavili su i računice koje pokazuju da bi ministrov prijedlog vodio kolapsu mirovinskog sustava oko 2040. godine zbog implicitnog duga prema umirovljenicima od stotinjak milijardi kuna.
Dugoročna šteta
Da bi upravo to mogao bit dugoročni efekt Pavićeve reforme upozorava i nekoliko ekonomista s kojima smo razgovarali, pri čemu Velimir Šonje (Arhivanalitika) upozorava i na to da javnost još uvijek nema dovoljno informacija da bi se moglo prosuditi o financijskim koristima i troškovima. Preporučuje da se na dilemu stoga gleda jednostavno: “Ako smo se 2002. odlučili za reformu sustava i ako smo se opredijelili za višestupanjski mirovinski sustav, onda taj sustav treba unaprjeđivati, a ne vraćati se na staro. Ovo što se predlaže s povratkom u prvi stup je u konceptualnom smislu povratak na staro, a sustav bi se unaprijedio kada bi se budućim umirovljenicima koji će imati kombiniranu mirovinu iz prvog i drugog stupa dodijelio proporcionalni mirovinski dodatak, i kada bi se provele dodatne reforme u pravcu afirmacije privatne mirovinske štednje.”
Šonje načelno potvrđuje da Pavićeva reforma može na dugi rok odvesti javne financije u probleme, ali ne daje konačnu ocjenu zbog nepoznanica oko prijenosa novca iz drugog u prvi stup i izdataka za mirovine u budućnosti.
“Rezultat bitno zavisi o tome koliko se daleka budućnost sagledava i koji se diskontni faktori pri tom primjenjuju. Što su vremenski horizonti dulji, a diskontni faktori niži, veća je vjerojatnost da se ovim potezom nanosi dugoročna šteta državnom proračunu. Drugim riječima, raste vjerojatnost da se u dugom roku, nakon 2040. ili 2050. neće moći održati fiskalna stabilnost bez povećanja doprinosa za prvi stup, što je samo po sebi štetno za gospodarski rast”, kaže Šonje.
Krenuti od nule
Takav scenarij izglednim drži i Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb. Mirovinskoj bi reformi trebalo pristupiti posve drukčije od ministra Pavića, rezolutan je.
“Ako se prihvati prijedlog Ministarstva, država će imati pozitivan priljev novca iz drugog stupa do 2045. godine, a tada će nastupiti lom jer će se sve manje ljudi odlučivati na prelazak u prvi stup i državi će priljevi prestati, a ostati golemi implicitni dug”, kaže Lovrinčević.
Sada se zapravo raspravlja, dodaje, o tome hoće li veći teret pasti na leđa onih građana koji će uskoro u mirovinu ili onih za 20-ak godina, odnosno tko će od njih biti veća sirotinja. Umjesto toga, kaže, treba početi od toga da se uvede red u prvi mirovinski stup gdje “već više od 20 posto novca odlazi na mirovine po posebnim uvjetima, što je oko osam milijardi kuna godišnje”. Tu, naglašava, treba napraviti uštede koje će onda omogućiti isplatu 27 posto dodatka za korisnike kombinirane mirovine.
“U reformu treba krenuti od nulte točke, odnosno od razdvajanja mirovina stečenih iz rada i onih po posebnim uvjetima, a na koje sada imaju pravo mnogi, od akademika do branitelja. Svima treba priznati samo ono što je stečeno iz rada pa te mirovine indeksirati i usklađivati, a prava po posebnim uvjetima mogu se ostvarivati bude li za to novca u proračunu”, kaže Lovrinčević.
Ima i dobrih strana
On dobrim ocjenjuje i prijedlog šefova mirovinskih fondova da se reforma financira uštedama države na kamatama (što bi se moglo realizirati zamjenom državnih obveznica s dionicama u javnim kompanijama), ali naglašava kako to podrazumijeva odluku Vlade o privatizaciji.
Predrag Bejaković s Instituta za javne financije ocjenjuje Pavićev prijedlog opasnim. “Za njega možda postoje kratkoročna opravdanja, ali dugoročna ne. To je neodgovorno prema budućim generacijama”, kaže Bejaković. “Tih 40 milijardi kuna za isplatu dodatka za sve nije mali trošak za državu, ali jest s obzirom na ukupnu štetu koju će izazvati seljenje iz drugog stupa. Ministar kaže da jača drugi stup, ali njegov prijedlog ga zapravo ruši”, naglašava.
Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ima posve drukčije stavove i smatra da si Hrvatska nikad nije mogla te ni danas ne može priuštiti drugi stup: “Njega bi trebalo pretvoriti u dobrovoljni, a Vlada na zadržavanje drugog stupa pristaje pod pritiskom financijskog sektora”.