Omiljena skijališta brojnih Dalmatinaca u velikim problemima: na Raduši se žičare neće paliti, Kupres i Blidinje uzdaju se u Boga...

Na skijanju ti, prijatelju dragi, nema lake pare – kaže Zvonko Bagarić.

On je vlasnik kompleksa “Adria-ski” na Čajuši kod Kupresa. Temeljito devastirani hotel kupio je nedugo nakon rata i iz godine u godinu ulagao poprilične iznose.

– To su milijuni i milijuni maraka ili, ako već hoćete, eura – kaže kada ga pitamo za točan iznos ulaganja u, osim postojećeg, još dva hotela, modernizaciju žičara, zasnježivanje i peglanje staza, infrastrukturu svake vrste...

– Ja jedino primat, da su bolji od nas, priznajem Jahorini. Tamo su napravljene velike stvari, ali što se tiče i staza i vertikalnog transporta mi smo ispred Bjelašnice. Ona ima i nekako divlju ćud, nepredvidiva je – veli gazda s Čajuše.

Za Bagarićem su u drugoj polovici devedesetih krenuli mnogi, i u privatnom, i državnom sektoru. Posljednji je bio pokušaj na Raduši kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa prije nekih šest-sedam godina. Lokalni poduzetnik Josip Herceg krenuo je doslovno s nule.

Za razliku od Kupresa, tu prije rata nije bilo nikakvog skijališta, već je Herceg od države u koncesiju uzeo šume i proplanke.

– Uložili smo do sada 3,5 milijuna eura. Probili smo ceste, iskrčili šume, poravnali terene, podigli dvosjed i još nekoliko liftova, kao i manji hotel u podnožju – veli Herceg.

Struju riješili, ali...

I kada su konačno riješili jedan od većih problema zvan – struja (prije toga sve je bilo na generatorima), stigli su problemi i skijalište vrlo vjerojatno ove godine neće biti u pogonu.

– Šanse su 80 posto da uopće nećemo raditi – kaže nam inženjerski precizno Herceg.

Problem je ispao s bankarskim garancijama, koje je tvrtka koja je vodila skijalište davala svojoj sestrinskoj, Tvornici za obradu metala (TOM). Kako ona nije mogla vraćati uzete kredite, banke su se uknjižile na svu vrijednu imovinu skijališta.

– Pregovori traju, ali idu polako. Mi se ne predajemo i nadam se da ćemo barem za iduću sezonu, krajem 2020. godine ponovno upaliti žičare – ne gubi nadu vlasnik ski-centra na Raduši.

U njemu je vidio i još vidi veliku šansu za obiteljski biznis, kao i čitav taj dio središnje Bosne. Zato je i nasljednika poslao na turističke studije u Split, koji se nakon završetka studija vratio.

– Nama bi sigurno bilo bolje i isplativije da smo ovaj silni novac uložili negdje u Dalmaciji ili nekoj drugoj destinaciji na Jadranskoj obali, ali mi smo ljudi odavde i želja nam je pokrenuti nešto u svom kraju – navodi Herceg.

Sezona više nije upitna na Blidinju, našoj trećoj poslovnoj priči kada je u pitanju skijanje u prvom dalmatinskom susjedstvu. Tamo su se dva mlada biznismena iz Rakitnog, odnosno Posušja, Damir Pavković i Ivan Šarić, prije pet i nešto godina uhvatili ukoštac s brojnim nevoljama. Skijanje je tamo pokrenuto prija dva desetljeća kao političko-strateški projekt u režiji uvijek vladajućeg HDZ-a i s njim povezanih struktura.

Sve je to potrajalo nekoliko sezona, centrom je upravljao Park prirode, ali su se nagomilali gubici i prijetio je ključ u bravu. I onda se javlja spomenuti dvojac, ali stvari po njih nisu išle baš glatko. Kada su već sve poplaćali i ušli u 20-godišnji najam, ispostavilo se da moraju otkupiti trosjed koji su uz pomoć suda bili ovršili bivši zaposlenici.

– Sada je sve to, Bogu hvala, iza nas – kaže Šarić.

Odradili su već nekoliko sezona, ali posebno ističu lanjsku kada se nebo smilovalo i pokazalo zube toliko mrskom globalnom zatopljenju. Blidinje je imalo skoro sto dana skijanja, od sredine prosinca do kraja ožujka.

– Može se reći da smo mi fenomen, jer skijališta ove veličine u Europi su u dobroj mjeri zatvorena ili su pred gašenjem. Mi smo planinski centar, što znači da igramo na osam-deveti mjeseci, i zimske, i ljetne sezone, a sve garnirajući gastronomijom, zabavom. U planu nam je za dvije godine izgraditi posve novi hotel i dovršiti projekt projekt umjetnog zasnježivanja – objašnjava Šarić.

Voditelj skijališta Ivica Rezo uzda se u posljednje meteoprognoze koje kažu da će druga polovica prosinca donijeti obilniji bijeli pokrivač. Na Kupresu su već upalili topove i snijeg već mjere u pristojnim količinama.

– Ne upalimo li žice ovaj vikend, onda će to sigurno biti odmah iza Božića – najavljuje Bagarić, čiji centar u novu sezonu ulazi s jednim novim liftom i friško probijenom stazom za početnike od dvjesto i nešto metara.

Uz domaće Hercegovce, glavni gosti na oba skijališta su Dalmatinci, kojima je to, ovisno odakle kreću, na dva do maksimalno tri sata vožnje.

– Ne brojimo to baš striktno, ali Dalmatinci nam čine i do 50 posto gostiju. Najviše ih je s ovog poteza Metković – Šibenik.

Šibenčani kod nas već godinama održavaju i svoje tradicionalno prvenstvo grada u veleslalomu – objašnjava Ivan Šarić s Blidinja.

U ova tri slučaja budućnost će donijeti onoliko koliko ulože njihovi pokretači i vlasnici. Oni sami su toga svjesni, jer za razliku od Jahorine i Bjelašnice nisu državni projekti.

Projekt za sto godina

– Ja sam bio i ostao optimist. Ovo nije projekt na jednu, pet ili deset, već za pedeset ili sto godina. Bilo je i dobrih i loših sezona, uspona i padova, ali nikada se nisam pokajao što sam i jednu marku uložio na Čajušu. Treba samo raditi, jer bez rada nema ništa – Bagarićeva je deviza.

Koncesija Hercega i partnera na Raduši traje sve do 2037. godine. Nakon što riješe banke, prvo će upristojiti put koji vodi od magistrale do skijališta, kao i provesti vodu.

– To znači da ćemo sami moći proizvoditi snijeg, ali i potaknuti da oko našeg hotela i žičara raste pravi turistički centar s privatnim kućama i drugim sadržajima. To je bio recept i drugdje, pa zašto ne bi i ovdje na Raduši?! – pita se se Herceg.

Njegov kolega po biznisu s Blidinja, Ivan Šarić, kaže da će i ubuduće svaku investiciju prvo pomno analizirati.

– Ovo je po mnogo čemu jedinstven biznis. Dok do kraja ne stanemo na svoje noge i realiziramo što smo planirali, najvažnija nam je Božja pomoć s neba u obliku snijega – poručuje ovaj mladi hercegovački poduzetnik.