- To je bila mladost ludost. S dvadeset sam godina sam malo šetao po svijetu jer sam htio vidjeti što rade drugi ljudi. Svirao sam u bendu. Zvali smo se “Tony stars” i najviše mi je koristilo to iskustvo sviranja. Svirali smo pop. Kao bend imali smo i show program uz plesne točke. I ja sam plesao. Bio sam mlad i mršav – kroz smijeh se u jednom od svojih brojnih intervjua prije koju godinu prisjetio Oliver Dragojević razdoblja rane mladosti kada se poput pravog glazbenog gastarbajtera odmetnuo preko granice nekadašnje države kako bi za kruh zarađivao svirajući i pjevajući širom Europe.
Svaku noć od 20 do četiri sata ujutro zabavljao je publiku u klubovima Njemačke, Švedske, Švicarske, Francuske... i onda se odlučio vratiti kući. Noći su učinile svoje - hrapava glasa i težak samo 68 kilograma angažman je pronašao u Dubrovačkim trubadurima ni ne sluteći da će mu povratak na hrvatski jug stubokom izmijeniti život.
Svirke na Stradunu 1973. pokazat će se sudbonosnima – za oko će mu zapeti atraktivna crnka, medicinska sestra Vesna s dječjeg odjela tamošnje bolnice, koju je po cijele dane slijedio po Dubrovniku nastojeći je šarmirati. Zaljubio se na prvi pogled...
Jednoga dana pristala je doći na njegov koncert, a Vesni je, ispričat će sama nešto kasnije novinarima, bilo toliko neugodno da je netko vidi u društvu glazbenika, da se skrivala u njegovoj garderobi. Ipak, ljubav se rasplamsala, pa je crnokosa Dubrovčanka k Oliveru, koji se u međuvremenu vratio svirkama u Splitu, počela putovati svakoga vikenda. Vjenčali su se 1974., a mladi je bračni par zajednički život započeo u skromnom stanu u Splitu. Oliver se, naime, nakon kratke epizode s Dubrovačkim trubadurima i sudjelovanja na prvim sessionima splitske grupe More u ljeto 1974. ponovo priključio Batalima, u kojima je svirao početkom 60-ih godina prošloga stoljeća. Iste je godine osvojio svoju prvu nagradu publike na Splitskom festivalu s pjesmom “Ča će mi Copacabana” zbog čega Vesna nije bila najsretnija.
Nisam se radovala Oliverovoj prvoj pobjedi na Splitskom festivalu, dugo sam se protivila da se bavi pjevanjem. Plašila sam se da će se promijeniti. Zavoljela sam ga zato što je bio duhovit, srdačan i jednostavan. Da nije ostao takav naš brak sigurno ne bi opstao – priznala je jednom prigodom Vesna Dragojević, tipična dalmatinska mater, supruga i baka, koja drži sva četiri kantuna u kući. Zbog ljubavi prema Oliveru je, uostalom, napustila i Dubrovnik i posao, pristajući biti isključivo posvećena obitelji – suprugi i trojici sinova, najstarijemu Dinu, te blizancima Damiru i Davoru. A Oliver joj je oduvijek znao javno zahvaliti na njezinoj požrtvovnosti za obitelj...
- Sretan sam što imam tako dobru ženu, koja me poslije svakog puta dočeka s onim što najviše volim, pjatom tople domaće juhe. Uz to se najboljem rekuperam. Nitko ne kuva bolje od moje Vesne. Razveselim i ja nju parfemom kojega je naručila da joj kupim ili nekom drugom sitnicom. Ja san van čovik od starinskih običaja, koji uživa u malim stvarima, toplini doma, domaćoj juhi, djeci, unucima... A Vesna je odlična baka, ona je ta koja pamti sve rođendane, imendane, kupuje poklone, jako je brižna i pažljiva – hvalio je suprugu Oliver. Naravno, znala ga je njegova Vesna i izbaciti iz takta (“kad pokaže svoje osobine Jarca”), baš kao on nju, ali nikada nisu trajno 'zapeli' u svom odnosu, premda je znalo biti 'nategnutih' faza. Bože moj, a u kojemu ih to braku nema?!
- Vesna je jako tvrdoglava, zna biti i zlopamtilo, a iznad svega savršeno pamti, ne samo dobre nego i loše stvari. Ja, primjerice, pamtim samo dobre ljude i dobre stvari – izjavio je jednom Oliver, samokritično komentirajući kako zbog prirode posla možda i nije baš najbolji muž i otac.
- Nikad se nisam trudio biti neki savršen muž, super otac ili dida. Uvijek nastojim biti iskren u svemu što radim. Kad mi nešto ne paše, to se na meni odmah vidi. Ne znam glumiti, u tome sam jako loš. To je moj način života, u njemu je važna iskrena emocija. Ako mi negdje nije dobro, neću to zatajiti, a ako mi je stvarno lipo, onda ću posljednji počistiti šankove i stolove – objasnio je legendarni pjevač svoj svjetonazor zbog kojega su ga mase obožavale.
Od sada već davne 1974. pa do danas Vesna i Oliver ostali su nerazdvojni, usprkos povremenim tmurnim oblacima koji su se nadvijali nad njihov brak ponajprije zbog izazova s kojima se popularni pjevač susretao tijekom čestih izostajanja iz kuće, tako tipičnih za živote glazbenika. Dok je Oliver non-stop bio na putu zbog koncerata, snimanja i televizijskih gostovanja, Vesna je proteklih desetljeća skrbila o djeci, a posljednjih godina i o unucima. Dakako, i o suprugu...
- Nemam vam ja troje nego četvoro dice – znala je u šali reći Oliverova supruga još u samim počecima njihova braka opisujući kako izgleda svakodnevica u domu Dragojevićevih.
- Kad Oliver otvori oči, a obično to čini dugo poslije mene, odmah vikne: ”Ženo, daj mi, šta ću obuć”. Onda pita šta će pojist, pa me pošalje platit račune i zamoli da mu pošaljen poštu – opisala je jednom prilikom Vesna, a Oliver joj je oduvijek davao za pravo znajući kakva je priroda njegova posla. Smatrao je da, baš zato što je rijetko bio kod kuće, možda i nije najbolji otac I muž, ali je zato supruzi i sinovima propušteno znao nadoknaditi tijekom ljeta u rodnoj mu Veloj Luci, njegovu ishodištu i utočištu. S Vesnom se, govorio je, nije svađao, to mu naprosto nije bilo u krvi. Njegovali su tolerantan odnos, bez puno svađa i galame...
- Moja žena bi rekla da je za dug brak u kući važno imat dvi banje (op.a. kupaonice). Vesna i ja se nemamo vrimena svađat jer sam rijetko doma zbog posla i nastupa. I kad se svađamo, svađamo se tišinom... Važno je međusobno razumijevanje, tolerancija. Kako postaješ zreliji, uviđaš neke svoje ranije greške, pa ih više ne ponavljaš – izjavio je prije koju godinu najpopularniji hrvatski pjevač ne krijući kako se oduvijek divio Vesninu strpljenju i brizi. Godinama je njegova supruga odgovarala na svaki mu upućen telefonski poziv dok je bio na putovanjima, vodila računa o njegovim brojnim obvezama, ponekad danima unaprijed pamteći njegov dnevni raspored.
I jedva čekala njihovo zajedničko ljeto koje su provodili u Veloj Luci i na svojemu brodu, nekoć samo sa sinovima, a posljednjih godina i njihovim obiteljima - nevjestama i obožavanim unucima. Skupa bi lovili ribu, kartali, uživali u opuštenom otočkom životu. Sa sinovima je Oliver baš guštao provoditi vrijeme. Što su bili stariji i zreliji s njima je bio sve veći prijatelj. Ponosan otac, sretan što su izrasli u dobre ljude...
- Danas se puno više družimo nego kad su bili mali. Tada bi im znao dati pokoji savjet, ali slabo su me slušali. Nisu mi u pubertetu priređivali puno neugodnih iznenađenja. Danas je drukčije, pričamo o svemu, intenzivno se družimo, veliki su ljudi, da se s njima razglabati o mnogim stvarima. Volimo zajedno otići na more, u ribolov, ponekad i zapjevati onako iz gušta. Naša su druženja uglavnom rekreacijska, ponajviše ljeti kad se svi okupimo – izjavio je prije nekoliko godina Oliver priznajući kako se s Dinom, Davorom i Damirom “najčešće i najbrže” zna posvađati pričajući o glazbi.
- Jako volim jazz, pjevam neke druge stvari, no jazz je moja velika ljubav. Sinovi polude kad zatupim s tom glazbom jer znaju da cijenim i dobar pop, country ili funky. Pjesma treba imati nešto lijepo u sebi, neku emociju da me dotakne i da mi se svidi. Cijenim i dobru etno glazbu, ali klasiku ne mogu smisliti – bez dlake na jeziku, a baš takav je bio, izjavio je Oliver.
- Mama i tata su bili toliko pošteni ljudi da nisam mogao biti drugačiji. Pokojni brat mi je bio isto takav. Roditelji i moj brat bili su dobri i pošteni ljudi. Tu je bio prisutan odgoj – emotivno je prije dvije godine kazao Oliver novinarki portala scena.hr. Pjevač je tom prigodom otkrio i kako su reagirali njegovi roditelji kad im je rekao da će se baviti glazbom.
- Pitanje je bilo: “Dobro to, a šta ćeš radit?“ Nisu znali da sam svirao u Njemačkoj od 20 sati do četiri sata ujutro. Tu se nauči puno, ali i dovoljno da se čovjek upropasti – rekao je glazbenik sa sjetom se vrativši na priču o obitelji.
- Ja sam zadnji od obitelji Dragojević. Imao sam tri sestre koje su umrle. Sestra, koja je imala pet godina, umrla je u El Shattu u Africi u izbjegličkom kampu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Umrla je od salmonele. Bila je u engleskoj bolnici, ali u to je vrijeme salmonela bila vrlo opasna. To je za majku bilo jako teško razdoblje. Tada je tata odigrao glavnu ulogu. Onda smo na svijet došli brat i ja – ispričao je Oliver kojega je jako pogodio prerani odlazak brata Aljoše 2011. godine.