Dok se očekuju nalazi istrage o okolnostima smrti našeg kolege Vlade Matijanića, koja bi trebala odgovoriti na pitanje je li bilo propusta u postupanju i liječenju, pokušali smo pronaći odgovor na pitanje je li ikada u Hrvatskoj neki liječnik osuđen za nesavjesno liječenje.
I bilo ih je, ali nijedan zbog takve kvalifikacije kaznenog djela nije bio na odsluženju zatvorske kazne.
Poznati zadarski pedijatar, primarijus dr. Darko Radman (72), osuđen je u veljači 2019. godine na Općinskom sudu u Zadru na godinu dana bezuvjetnog zatvora za nesavjesno liječenje, kojim je četiri godine ranije skrivio smrt šestogodišnjaka Roka Begonje iz Sv. Filipa i Jakova, koji je bolovao od šarlaha.
Bila je to, po pisanju medija, prva bezuvjetna kazna zatvora nekom liječniku u Hrvatskoj zbog nesavjesnog liječenja, a kako stvari stoje, do danas je tako i ostalo, s tim što je zadarski liječnik dvaput uspio odgoditi odsluženje kazne.
Fatalne zastare
Prvostupanjsku, nepravomoćnu presudu protiv liječnika donijela je sutkinja Ana Zrilić, a dr. Radman je osuđen da je, kao dežurni pedijatar 15. veljače 2015. godine, nakon što je dijete zbog pogoršanja zdravstvenoga stanja dovezeno u pedijatrijsku ambulantu Hitne pomoći u zadarskom Domu zdravlja, propustio obaviti hitni medicinski premještaj djeteta u Opću bolnicu Zadar na hospitalizaciju i pretrage.
Propustio je i, stoji u optužnici, propisati mu prikladnu terapiju za liječenje šarlaha.
Tužiteljstvo tvrdi kako je Radman znao da je dječaku dva dana ranije dijagnosticiran šarlah, da pije lijek Sumamed, da je febrilan, otežano diše, povraća, da ima problema s mokrenjem, s čime su ga upoznale majka i baka djeteta koje su bile u njegovoj pratnji.
Kako se tada pisalo, u Liječničkoj komori nisu znali je li presuda dr. Radmanu prva bezuvjetna kazna zatvora izrečena nekom liječniku u Hrvatskoj za smrt pacijenta jer nisu imali evidenciju o svim pravomoćnim presudama protiv liječnika na redovnim sudovima RH, nego samo za one koje Komora zaprimi informaciju od nadležnih tijela.
U rujnu 2021. dr. Darko Radman drugi put je odgodio odlazak u zatvor, a Županijski sud je prihvatio žalbu za obnovu postupka.
Izvršenje jednogodišnje kazne zatvora zbog odgovornosti za smrt šestogodišnjaka iz Svetog Filipa i Jakova, koji je 16. veljače 2015. godine preminuo od posljedica šarlaha, odgođeno je zbog zdravstvenih razloga, odnosno liječničkih pretraga koje ovaj umirovljeni zadarski pedijatar mora obaviti.
Prvu odgodu izdržavanja zatvorske kazne dr. Radman je dobio i godinu ranije, također zbog zdravstvenih razloga. Sva je prilika da do izdržavanja kazne zatvora nikada neće ni doći. Inače, po članku 181. Kaznenog zakona za nesavjesno liječenje predviđena je kazna od jedne do dvanaest godina zatvora.
U Hrvatskoj se, inače, dižu optužnice zbog nesavjesnog liječenja, postupaka itekako ima, isplaćuju se pacijentima i odštete, ali postupci su u pravilu predugi i mnogi završavaju zastarom.
Slučaj Damira Kušnjire
Zanimljiv je slučaj Damira Kušnjira iz Vukovara, koji je u studenome 2020. podnio ustavnu tužbu zbog ‘’neučinkovitosti pravosuđa Republike Hrvatske, odnosno zastare kaznenog progona. Ustavni sud mu je 2021. dao za pravo te odredio zadovoljštinu u ukupnom iznosu od 30.000 kuna iz državnog proračuna.
Kušnjira je, naime, oštetio urolog Dejan Kotlar kojemu je stavljeno na teret da je 18. siječnja 2012. pri operativnom liječenju varikokele lijevog testisa, protivno pravilima struke, podvezao femoralni živac uslijed čega je podnositelj zadobio mehaničko oštećenje lijevog femoralnog živca.
Stoga je optužen da je iz nehaja podnositelju prouzročio tešku tjelesnu ozljedu i počinio kazneno djelo protiv zdravlja ljudi - nesavjesnim liječenjem iz članka 181. stavaka 1., 2. i 6. Kaznenog zakona. Damir Kušnjir ostao je, naime, trajni invalid nakon operacije koja se smatra rutinskom.
Za počinjeno kazneno djelo urolog je osuđen na kaznu zatvora od osam mjeseci te mu je izrečena uvjetna osuda, na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
E, ali protiv prvostupanjske presude liječnik Kotlar podnio je žalbu koju je Županijski sud u Slavonskom Brodu, zaključujete, prihvatio te ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, ocijenivši da su u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjene bitne povrede odredbi Zakona o kaznenom postupku.
I tako, sudski postupak ide, laički rečeno, malo dolje, malo gore i - došlo je do zastare. U svom rješenju Ustavni sud RH naveo je da je “pri odmjeravanju primjerene naknade imao u vidu iznos zadovoljštine koji je Europski sud za ljudska prava dosuđivao u predmetima u kojima je utvrdio povredu pozitivnih obveza države iz članka 8. Konvencije”.
Jurica protiv Hrvatske
Inače, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju “Jurica protiv Hrvatske” presudio je u korist Gordane Jurica (69) koja je tražila odštetu zbog nesavjesnog liječenja, prigovorivši zbog nedostatka učinkovitog domaćeg postupka za rješavanje njezinih navoda.
Ona je, naime, u razdoblju između 1987. i 1989. godine imala nekoliko operacija u Kliničkom bolničkom centru Sestara Milosrdnica zbog disfunkcije srednjeg uha. Nakon operacije u listopadu 1989. godine stanje joj se pogoršalo, što je rezultiralo paralizom lijeve strane lica. Podvrgnuta je daljnjem liječenju sve do srpnja 1997. godine, kada je ustanovljeno da je njezino stanje takvo da se neće oporaviti.
Otišla je u prijevremenu mirovinu zbog invalidnosti. Jurica je u siječnju 1998. godine podnijela tužbu protiv bolnice i mjerodavnog osiguravajućeg društva pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, u kojoj je tražila naknadu štete za navodno nesavjesno liječenje. Tek u prosincu 2012. Ustavni sud RH je odbacio njezinu ustavnu tužbu kao neosnovanu.
Zanimljivo je da je ESLJP naveo kako “primjećuje da je domaći postupak ukupno trajao više od četrnaest godina”, pa navodi: “Bilo je nekoliko dugih razdoblja neobjašnjive neaktivnosti od strane domaćih tijela. Posebice, prvo ročište u postupku održano je gotovo godinu dana i devet mjeseci nakon što je podnositeljica zahtjeva (Gordana Jurica op.a.) pokrenula postupak.
Zatim je trebalo još godinu dana da se održi drugo ročište u predmetu, bez ikakvih postupovnih aktivnosti u međuvremenu. Isto tako, u daljnjem tijeku postupka nisu redovito zakazivana ročišta i trebalo je nekoliko mjeseci, a ponekad jedna ili više godina, da nadležni sud zakaže ročište.
Sud smatra da je predmet postupka nedvojbeno bio od presudne važnosti za podnositeljicu zahtjeva budući da je osobno oštećena i da je nanesena šteta negativno utjecala na njezin život. Štoviše, Sud primjećuje da sva nastojanja podnositeljice zahtjeva da ubrza postupak nisu imala konkretan učinak.
Ona je nekoliko puta požurivala Općinski građanski sud u Zagrebu da zakaže ročište, a njezino podnošenje pravnog sredstva u pogledu duljine trajanja postupka nije donijelo konkretan rezultat jer postupak nije bio okončan u roku koji je odredio Županijski sud u Zagrebu. Sud stoga nalazi da duljina postupka koja je predmet prigovora nije ispunila zahtjev razumnog vremena.”
Pojam nije 'pravilno definiran'
Jurica je tvrdila da “pojam nesavjesnog liječenja nije pravilno definiran u domaćem pravnom sustavu i da je stoga nemoguće sudskom odlukom utvrditi odgovornost za nesavjesno liječenje.”
Prema njezinu mišljenju, u Hrvatskoj je bilo nemoguće osigurati neovisan i nepristran nalaz i mišljenje vještaka o pitanju nesavjesnog liječenja s obzirom na to da su svi nadležni vještaci radili i surađivali s onima koji su osumnjičeni za nesavjesno liječenje.
Štoviše, s obzirom na neadekvatan pravni okvir, nalazi vještaka o razlikama između nesavjesnog liječenja i komplikacija tijekom liječenja nikada ne bi mogli biti dovoljno uvjerljivi.
Jurica je tvrdila i da nije bilo sumnje da je njezina invalidnost bila uzrokovana nesavjesnim liječenjem tijekom operacije. Međutim, kako je isticala, zbog propusta u domaćem postupku, nije utvrđeno da je itko odgovoran za njezino stanje!
Upitna nepristranost
Većina hrvatske javnosti ovdje bi se, ruku na srce, složila s Gordanom Juricom, povodeći se za narodnom uzrečicom da “vrana vrani ne kopa oči”, ali u tim tvrdnjama sud u Strasbourgu joj ipak nije dao za pravo jer, kako su naveli, “činjenica da je vještak zaposlen u ustanovi javnog zdravstva, posebno određenoj za izradu nalaza i mišljenja vještaka o određenom pitanju i koju financira država, sama po sebi ne opravdava bojazan da ti vještaci neće moći djelovati neutralno i nepristrano pri izradi svojih nalaza i mišljenja”.
Potkrijepili su to i primjerima sudske prakse.
U istom tom dokumentu navodi se i sljedeće: “Prema informacijama koje je ESLJP-u dostavila Vlada, u Hrvatskoj ne postoji službena statistika o slučajevima nesavjesnog liječenja. Postoji statistika o kaznenim osudama za kaznena djela koja utječu na zdravlje ljudi, ali to uključuje širi raspon kaznenih djela.”
U Hrvatskoj, kako smo i rekli, postoje sudski postupci zbog nesavjesnog liječenja, postoje presude o milijunskim odštetnim zahtjevima u korist pacijenata, ali osim spomenutog zadarskog pedijatra, nijednom hrvatskom liječniku nije dosuđen boravak iza rešetaka.