Branko Mamula bio je jedna od najvećih faca u Jugoslaviji. Admiral, načelnik Generalštaba, savezni sekretar za narodnu obranu, nositelj svih mogućih ordena… Jednom riječju: čunka. A s čunkama se nije smjelo zajebavati.
A jedan tinejdžer iz Splita učinio je baš to: zajebavao se s Brankom Mamulom.
– Urednik me poslao na bezvezan zadatak, skroz rutinski. Mamula je dobivao počasni doktorat na Splitskom sveučilištu i ja sam trebao "opaliti" nekoliko fotografija, da se zabilježi taj svečani trenutak. A ja sam donio samo jednu fotografiju – prisjeća se tinejdžer.
Sjedimo u hladovini njegove vikendice u Sumartinu, a na stolu su netom ubrane pome i paprike. Dalmatinski kontrapunkt. Mrtva priroda i živa sjećanja. Matko Biljak danas je gospodin s bijelom bradom koji u slobodno vrijeme – a u godinama smo kada je slobode sve više, a vremena sve manje – obrađuje masline i sadi povrće. I ni danas ne može shvatiti što je bilo sporno u onoj fotografiji Branka Mamule.
U četvrtak na HRT-u
– Prišao sam Mamuli sleđa i, kako sam visok, snimio sam ga iz ptičje perspektive. Na fotografiji su se vidjele samo njegova ćela i admiralske epolete, bilo je baš štosno, neobično, drukčije – govori Biljak.
Kao tinejdžer, naravno, nije mogao znati da neobično i drukčije ne postoje u novinarstvu koje promiče slavu raznoraznih čunki i čunkica. Taj broj "Omladinske iskre", glasila socijalističke omladine koje se sredinom osamdesetih počelo otimati kontroli, došao je na zao glas, a mali Matko Biljak završio je na ispitivanju. Ćela Branka Mamule umalo ga je stajale glave.
– Ispitivala su me dvojica iz tadašnje Službe državne bezbednosti, a zanimljivo je da je jedan od njih poslije prešao u novinare – otkriva naš sugovornik koji je iz "Iskre", baš poput mnogih svojih kolega, prešao u novinsku kuću koja je tada izrastala u najbolju u cijeloj zemlji. I najhrabriju.
Bila je to "Slobodna Dalmacija". Neobična i drukčija. Toliko zapravo neobična i toliko drukčija da se danas o njezinim ljudima iz tog doba snimaju dokumentarni filmovi. Poput filma o Matku Biljku, koji će premijerno biti prikazan u četvrtak, 5. kolovoza, na Prvome programu Hrvatske televizije u 21.30.
– Mater i otac želili su da završim neki zanat jer je otac bio marangun. Mislili su da se samo tako može pošteno živit. Zato nisam upisao srednju umjetničku školu, nego elektrotehničku. Sjećam se kako mi je otac rekao da će na prsima ispeć kilo srdela ako ikad uspijem kao fotoreporter – smije se Matko.
Kao školarac je bio kolporter. Prodavao je "Slobodnu". On i rođak mu Ante Sinovčić tako su zarađivali džeparac. A za Antu sigurno niste čuli. On je bio grafičar. Neobičan i drukčiji. Dizajner novinarske slave. Jedan od najvećih u velikoj povijesti Slobodne Dalmacije. Lani je preminuo. Bacio je karte na stol i rekao – s ovom, dosta.
– Ante i ja smo svaku večer prodavali novinu i baš svaku večer svoj je primjerak kupio i Momčilo Popadić. Ko je tada mogao zamislit da ću za koju godinu baš ja ići s njime i pratiti kako radi najbolje reportaže na svijetu – sjetno će tinejdžer Matko.
'Krštenje' na Kosovu
U Zagrebu je upisao studij novinarstva. No, fotografija je ipak bila jača. Kad je jednom uzeo fotoaparat u ruke, više ga nije ispuštao.
– Zašto sam izabrao snimanje umjesto pisanja? Zato šta je lakše bilo snimat, za pisat triba puno mislit.
"Slobodna" ga je uzela kao ljetnog honorarca, no već nakon prvih nekoliko fotografija – a ne zaboravimo da je bio poznat i po Mamulinoj ćeli – Joško Kulušić mu je rekao da za stalno ostane u redakciji. Zagreb i Fakultet novinarstva više ga nisu vidjeli.
Joško Kulušić tek čeka da se o njemu snimi film. Najveći glavni urednik u velikoj povijesti "Slobodne Dalmacije" fotografiji je dao mjesto kakvo nikad prije na papiru nije imala.
– "Slobodna" sredinom osamdesetih doživljava fotografski zamah. U foto službi bilo nas je do tada sedam ili osam, i to s laborantima, a Kulušić je znao prepoznati važnost fotografije ne samo kao dokumentarnog zapisa, nego i kao nosioca vizualne promjene – objašnjava Biljak.
Odlasci na teren postali su svakodnevni, a ekskluzivne duplerice prepoznatljivost novine koja je postala brend i prije nego što je ta riječ ušla u upotrebu.
– Na teren smo išli s mini priručnim laboratorijem, kemikalijama, uređajem za povećavanje, ruskim iz 1945. godine, i telefotom koji je nudio točno 256 tonova sive boje – prepričava Biljak.
Slanje fotografija bilo je pak posebna priča:
– Rastavili bismo telefonsku utičnicu i na žice direktno spojili telefoto.
Bili su zadnja analogna generacija. Zadnji, a zapravo prvi.
– Čar analogne fotke je što nikad nisi znao na čemu si i šta ćeš dobit. To je bila čista magija, u samo tri tona, crno, bijelo, sivo – kaže Matko.
U "Slobodnoj Dalmaciji" je od 1987. godine, jedva je imao 19 kad je doživio vatreno krštenje.
– Nikad to neću zaboraviti. Kosovo, Stari trg, štrajk rudara. Pa potom događanje naroda po Srbiji. Demonstracije. Vojska na ulicama Beograda – nabraja tinejdžer.
Bio je to samo uvod u ono što je slijedilo. Crno-bijeli svijet. A čitateljima "Slobodne" donosili su ga klinci, Matko Biljak, Božidar Vukičević, Željko Maganjić, Predrag Lucić, Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Zvonimir Krstulović…
Stalno na terenu
– Božo i ja predvodili smo tu mladu generaciju fotoreportera, a uz nas je bila ekipa iz "Ferala", majstori pisane riječi. Kulušić je bio prezadovoljan kako smo radili. Jednom nas je pozvao na večeru u "Opatiju", tadašnji vodeći splitski restoran, i sve nas nagradio iznimno vrijednim zlatnicima Svetog Duje. Tu smo večer popili 56 boca vina, ali to nemojte pisat.
Tri puta ga je uhapsilo. Ako ne računamo Mamulinu ćelu.
– Nakon balvan-revolucije stalno smo putovali, od Knina do Vukovara. Kulušić bi nas držao na terenu po petnaest dana, a doma bismo došli samo na dva, tri dana, da se operemo i prominimo robu – govori Biljak.
Jednom su on i Zvone Krstulović "jedva živu glavu izvukli". Zvone o tome i u dokumentarcu priča, kako su se jedan iza drugoga sklanjali da ne dobiju metak. Koji je već bio u cijevi.
– Spasilo nas je šta smo Dalmatinci i šta je ovome jednom rezervistu iz Srbije Split bio baš drag.
A jednom ga je, kaže, dobro i nabilo. Njega i vozača Roberta Deljusu. A treći put ga je privelo na Mokošici, gdje ga je, zahvaljuje mu i danas, "škapulao dubrovački profesor Zdravko Bazdan".
– Najgore je bilo u Bosni, na Baniji i u Vukovaru. Na Baniji smo mi novinari izvlačili papiriće čiji će auto ići prvi, a čiji zadnji. A u Vukovaru sam i ušao i izašao kroz kukuruzište – zamišljeno će.
Tko bi sve to danas ponovio. I na filmu nije bilo lako. Trebalo se puno smijati kako se ne bi zaplakalo. Ipak, u jednom trenutku nije izdržao.
– Kad sam dobio pismo Mirjane Štedul, zaplakao sam – gleda Matko u daljinu, pali lulu, traži oblake nad Sumartinom, traži onog Matka koji je prije trideset godina ušao u podrum u Ulici Stjepana Supanca i zastao pred zgužvanim ljudima, među kojima se, uz majku, stisnula i jedna djevojčica, još malo pa tinejdžerica, Mirjana.
Fotografija djetinjstva
Mirjana je pronašla Matka nakon tri desetljeća i napisala mu da je to zadnja fotografija njezina djetinjstva. I jedina. A Matko je otišao u Vukovar da joj je pokloni. O tome je kolega Damir Tolj već napisao reportažu. Mario Krce i Gordan Malić snimili su film. "Slike rata", 50 minuta, za dva dana mu je premijera.
– Za sve je zaslužan Mišo Đuraš, koji je bio ravnatelj Muzeja Domovinskog rata u Dubrovniku, od njega je sve počelo. Kad smo vidjeli njegovu predanost, Božo i ja donirali smo mu sve svoje ratne negative, na tisuće snimki, a nakon toga se za tu građu zainteresirao i Hrvatski povijesni muzej. A film je posebna čast, još mi je sve to nestvarno, pri čemu moram reći kako je Malić snimio tri dijela priče o ratnim fotoreporterima, druga dva su o kolegama Zoranu Filipoviću i Patriku Maceku – objašnjava Matko.
Danas je urednik fotografije u "Slobodnoj Dalmaciji" i poljoprivrednik. Kupio je i frezu. A od onog jučer ostale su tek uspomene. I glava ćelava baš poput Mamuline, samo što nitko nije tako velik poput malog Matka Biljka da je snimi.