Kako žive Hrvati? Neki će reći da smo europska sirotinja jer desetljećima zaostajemo za Nijemcima, Šveđanima, Belgijcima... No, to jednostavno nije točno. Službene statistike koje "sondiraju" materijalno stanje nacije otkad smo ušli u EU sve su preciznije, a prema njima jesmo ispod prosjeka te iste Europske unije, ali, srećom, daleko od toga da bi se nas svrstalo među one koji zavrjeđuju materijalnu i svaku drugu pomoć.
Krenimo od mirovina. One su zaista mizerne. Ako za usporedbu uzmemo Sloveniju, s kojom smo nekada tvorili istu državu, ispada da umirovljenik u Ljubljani ili Mariboru živi duplo bolje od onoga u Zagrebu ili Splitu. Prosječna mirovina ovdje iznosi 400, a u Sloveniji 800 eura, a cijene robe široke potrošnje i režija s obiju strana Sutle podjednake su.
Što se plaća tiče, tu stojimo nešto bolje nego prije koju godinu. Treći smo po redu od tranzicijskih zemalja. Ne bi to bio loš podatak da nam oni s kojima se mjerimo u vrijeme Jugoslavije nisu gledali u leđa. Analiza Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije pokazuje da su Hrvati s prosječnom bruto plaćom od 1526 eura u prvom kvartalu 2023. napokon pretekli Poljake, a deblje bušte od nas imaju Česi i spomenuti Slovenci. Lošiji su Rumunji, Mađari, Slovaci, Bugari.
Poprilično bruto zaostajanje
Koliko za Slovencima zaostajemo u prosječnoj bruto plaći? Poprilično, četrdeset posto. Ona u Sloveniji iznosi 2156 eura, a u Češkoj 1735 eura. To su, dakle, neki osobni dohoci kojima bismo trebali stremiti s obzirom da su nam najrazvijenije države iz zapadnog i sjevernog dijela Europe nedohvatljive, jer su razlike između nas bile i ostat će – goleme.
Što se stambenog fonda tiče, tu se, poznato je, dobro držimo. Čak 91,2 posto građana Hrvatske ima svoj krov nad glavom. Od nas su u EU-u bolji tek Rumunji i Slovaci. Negdje oko 13 posto stambenog fonda u Hrvatskoj zjapi prazno. Na ovu sjajnu statistiku sjenu baca podatak da živimo u malim, skučenim stanovima i kućama, i nemamo dovoljno prostora za svakog ukućanina posebno. To, uostalom, kao prvi hrvatski kuriozitet primjećuju stranci koji dolaze ovdje živjeti. Jedna smo od rijetkih europskih zemalja u kojoj se u jednom kućanstvu još mogu zateći tri generacije.
Kakve automobile vozimo? Hm... Imamo ih dosta, nerijetko po jednoj četveročlanoj obitelji dva ili čak tri, ali prilično su vremešni. Prosječna starost im je čak 14,59 godina, a ovaj je podatak sto posto vjerodostajan jer se bilježi u stanicama za tehnički pregled. Znači, kupujemo rabljene automobile iz Njemačke, Austrije i Italije, pa iako nam fond četverotočkaša koji jure našim ulicama na prvu ne djeluje loše, izgled očito vara. Vozimo "karampane".
Što se štednje tiče, tu smo, zbog nesklonosti ulaganju i poslovnim rizicima, i dalje bolji od europskog prosjeka, što će reći da manje trošimo od stanovnika u bogatijim zemljama EU-a. Osim toga, Hrvatska se nakon trideset godina kapitalizma – raslojila. Podaci HNB-a kažu da imamo točno 964 građana koji imaju štednju veću od milijun eura.
Četvrtina gospodarstva u sivoj zoni
Nije za pohvaliti se, ali četvrtina naše gospodarske aktivnosti i dalje se odvija u sivoj ekonomiji. Zato unatoč službenoj statistici po kojoj su nas pretekli Česi, a uz bok su nam Mađari i Poljaci, i nije uvijek baš tako. Ogromna gotovina kola daleko od očiju poreznika, a to je svaki put jasno kad država da građanima mogućnost kupnje vrijednosnih papira, a oni uplate dva puta više novca od očekivanog. Tako je 2023. bilo u slučaju državnih obveznica i trezorskih zapisa, iako po podacima kojima je raspolagala Vlada nije trebalo biti. Očito je, dakle, da su građani imućniji od onoga što bilježe Ministarstvo financija i HNB.
Vrijednost nekretnina, osobito u jadranskoj Hrvatskoj, raste većom progresijom nego u spomenutim zemljama, pa su tu građani koji imaju priliku živjeti od položajne rente za prsa naprijed u odnosu na Slovence, Čehe, Mađare, Poljake i stanovnike baltičkih zemalja. Što se Hrvatska bude dublje integrirala u EU, a broj stranaca koji ovdje budu kupovali nekretnine povećavao, ta će činjenica "bildati" materijalni status hrvatskih građana iz Istre, Dalmacije i glavnog grada Zagreba, ali i povećavati razlike u odnosu na pasivne dijelove Hrvatske. Tako Opatijac danas za kvadrat kuće na dobrom položaju može tražiti i deset tisuća eura, a Virovitičanin s dobrom nekretninom jedva dvije, ako je komu uopće može prodati ili iznajmiti.