Ljepšu priču od ove danas nećete pročitati: Boško iz Glavica dobio je 300 tisuća kuna na kladionici i dao onima kojima treba više nego njemu

Sreća, kažu, prati hrabre i odlučne. Ponekad, ipak, Fortuna se nasmiješi i ranjivima, nejakima.

Potvrdilo se to nedavno u Sinju, kada je svima znani Boško Poljak iz Glavica, za kojega bi, možda, najpriličnije bilo kazati da se, mjereći po njegovim karakternim osobinama, radi o djetetu u "ambalaži" odraslog čovjeka, na kladionici dobio 302.054,67 kuna.

Odmah čim je osvojio taj nemali novac, Boško je u razgovoru s vlasnikom objekta u kojemu je smještena kladionica kazao da će dio darovati najpotrebitijima. Održao je riječ, tu plemenitu nakanu je ostvario. Po deset tisuća kuna dao je za petero teško oboljele djece. I u tom činu darivanja je, kaže Boško, uživao kao nikada prije. Nikada u životu, veli, nije bio sretan kao kada je darivao.

Boško Poljak ima 46 godina. Živi u Glavicama u obiteljskoj kući s majkom Nedjeljkom i bratom Joškom. U istoj kući, kao posebno obiteljsko domaćinstvo, živi Božin brat Mario sa suprugom Ivanom i djecom Katom, Lanom, Antonijom i Šimunom. Ima i dvije sestre, Snježanu i Pavu, ali one su udane i imaju vlastite obitelji.

Boško je završio četiri razreda osnovne škole u Sinju. Kako su mu utvrđene teškoće u razvoju, obrazovanje je nastavio u Splitu, u školi "Juraj Bonači".

– Kada sam u Splitu završio četiri razreda, uputili su me u specijalnu školu u Zagreb, gdje sam završio za vrtlara. Taj posao nikada nisam radio. Dali su mi osobnu invalidninu koja danas iznosi 1500 kuna. Mater ima mirovinu pokojnog oca Dušana od 1200 kuna. Tražio sam mirovinu zbog zarobljeništva u Kninu za vrijeme Domovinskog rata, ali su me odbili – kaže Boško.

Kako ste dospjeli u zarobljeništvo?

– Nisam ja bio u našoj vojsci, već su me zarobili kao civila. U vojsci mi je bio brat. Ja sam 19. travnja 1994. godine u Sinju sjeo u radnički autobus koji je prema Hanu i Bajagiću pošao u 22.10. Čim sam sjeo u autobus, zaspao sam pa nisam izišao na svojoj autobusnoj stanici u Glavicama. Kada sam se probudio u Bajagiću, na Čugurinu brigu, vozač me istjerao iz autobusa. Našao sam se sam na cesti i, onako u mrkloj noći, bio sam posve dezorijentiran. Nastavio sam cestom pješice i tako došao do sela Dabra. Tu su me presreli vojnici UNPROFOR-a, crnci iz Kenije. Oni su me predali Srbima koji su me odvezli najprije u Vrliku, gdje me je evidentirao Crveni križ, a potom u zatvor u Knin. Srbi su mislili da sam ja hrvatski špijun. Danima su me maltretirali i tukli, cijela leđa su mi bila modra od batina. Pokušao sam se ubiti rezanjem vene, ali nisam uspio. Kada je došao njihov doktor i vidio me, odmah je rekao da ja nisam nikakav špijun i kazao da me oslobode. Razmijenjen sam 4. srpnja kod Zemunika. Mislio sam da imam pravo na mirovinu kao zarobljenik jer su neki drugi zarobljeni civili to pravo ostvarili, ali mi nisu dali. Važno je da sam ja ostao živ i da sam se vratio – zaključuje Boško.

U nastavku razgovora vratili smo se na priču o njegovu dobitku na kladionici.

– Prvi put sam se kladio na taj način putem mobitela. Sestra mi je pomogla da preko mobitela otvorim račun. Te subote uplatio sam sto kuna i počeo igrati. U jednom trenutku, poslije pete ruke, na ekranu mobitela pojavio se natpis jackpot. Pozvao sam vlasnika Stipu. Čim je vidio što stoji na ekranu, kazao mi je da sam dobio 302.000 kuna. Stipe mi je onako uzbuđenom predložio da javim braći o dobitku. Poslušao sam ga i odmah sam ih nazvao. Nisu vjerovali što sam im govorio, ali su ipak došli do kladionice i kad su se uvjerili, ostali su bez riječi. Novac sam dobio dva dana kasnije. U ponedjeljak je zaposlenik kladionice Miljenko, u pratnji dvojice zaštitara, donio novac. Zajedno smo ga prebrojili i ja sam ga odnio kući.

Što ste napravili s novcem, jeste li sve potrošili?

– Kod kuće sam okupio majku, braću i sestre. Stalno smo prije pričali kako bi na kući trebalo napraviti fasadu pa sam za to odvojio 70 tisuća kuna. Majci i sestrama dao sam po 20 tisuća kuna, bratu Mariju, koji ima četvero djece, 25 tisuća, a Jošku, koji je neoženjen, 15 tisuća. Izdvojio sam 50 tisuća kuna za pomoć bolesnoj djeci. Sebi sam još kupio novi namještaj za spavaću sobu koji mi još nije došao, novi TV prijemnik, laptop, mobitel, dosta odjeće, malo je otišlo na čašćenje i druge sitnice, a nešto sam ostavio sa strane, stavio na štednju u banci.

Komu ste darovali onih pedeset tisuća kuna?

– Otišao sam u Udrugu tjelesnih invalida Sinj i predsjedniku Vojislavu Baraću kazao da sam odlučio darovati pedeset tisuća kuna bolesnoj djeci. Od predsjednika Baraća sam zatražio da oni u svojoj udruzi kažu komu je najpotrebnije. Oni su odredili da po 10 tisuća kuna darujem Josipu Batarelu iz Lučana, Luki Matiću iz Čitluka, Luciji Barać iz Jasenskog, Josipu Žuri iz Košuta i Doni Jerkanu iz Hrvaca. Zajedno s gospodinom Baraćom posjetio sam svu tu teško bolesnu djecu. Ne mogu vam opisati svoje zadovoljstvo što sam se našao u prilici pomoći im, mada mi je bilo teško gledati njihove nevolje. Kod Josipa Batarela, koji je zbog terapije ostao bez kose, zadržao sam se vrlo kratko, ali sam pustio suzu, zaplakao. Jednostavno se nisam mogao suzdržati.

Posjetili ste i Milu Rosandića, prijatelja iz školskih dana koji je smješten u Centru "Fra Ante Sekelez" u Vrlici?

– Jesam. Odnio sam mu voća, sokova, kolača i drugih sitnica. Mile je moj veliki prijatelj iz škole. Sjedili smo u istoj klupi. Posebno se sjećam da se Mile rasplakao kad sam ja poslije četvrtog razreda odlazio u školu u Split. Bilo mu je žao što nećemo ostati zajedno. Ja sam bolje učio nego Mile pa je on od mene prepisivao. Ali sve je zaboravio, a ja znam čitati i pisati. On se zna samo dobro služiti mobitelom.

Otkad se kladite?

– Ovu vrstu klađenja, preko mobitela, igrao sam prvi put i odmah dobio. Inače se dugo kladim. Počeo sam davno, prije desetak, petnaest godina. A tko se to ne kladi? Ja bih rekao svi. Dosta vremena provodim u kladionici pa vidim da dolazi puno ljudi. A ima i žena, i one se klade.

Kada ste dobili jackpot, vaš ulog je, sami ste rekli, bio sto kuna, a vaša osobna invalidnina je 1500 kuna. Koliko mjesečno trošite na klađenje?

– Nikada kroz mjesec dana u kladionici nisam potrošio više od četiristo-petsto kuna. Ovih petsto bude posve rijetko. Najčešće dnevno uplatim po pet ili deset kuna. Znam ja da najviše novca od uplata dobiju sama kladionica i država na ime poreza. Zato unaprijed odredim koliko ću najviše potrošiti u pojedinom mjesecu i ako potrošim prije isteka mjeseca, danima ne zaigram ni s najmanjim iznosima.

Jeste li dobivali do sada, prije jackpota?

– Dakako da jesam. Dobivao sam dosta, ali sve su to bili mali iznosi. Nekoliko puta sam dobio po 400 ili 500 kuna, a sve drugo je bilo manje od toga.

Poslije dobitka izjavili ste da ćete nastaviti s klađenjem dok ne dobijete iznos od milijun kuna te da ćete tada prestati?

– Jesam, tako sam rekao i tako bih napravio. O meni može misliti svatko što hoće, ali ja neću postati teški ovisnik o klađenju kao što su to mnogi postali. Ne pijem alkohol, ne okušam ga se. Pijem samo sokove i posve rijetko bezalkoholno pivo s limunom. Isto tako nikada nisam zapalio niti ću pušiti travu. Svjestan sam da sam malo hendikepiran, ali isto tako znam što je za mene dobro, a što bi moglo biti loše.