Nešto je, naravno, u brojkama. Ali nešto mora biti i u kolektivnoj psihologiji.
U posljednjih dvadeset godina Hrvati naprosto ne žele sva jaja stavljati u istu košaru.
U trenutku kada dolaze na birališta, za predsjednika u pravilu ne biraju osobu čija je stranka u tome trenutku na vlasti. I tako, iz izbora u izbore, pokušavaju krojiti „mišanciju“ koji ama baš nikada nije stranci koja je imala premijera dala i predsjednika Republike. Naprosto ne žele nikome dati veliku moć. Pa uvijek za predsjednika biraju osobu iz suprotnog političkog tabora, za koju smatraju da će biti dobar korektiv aktualnoj vlasti.
Glasači Miroslava Škore, dominantno desni, možda i jesu na strani Kolinde Grabar Kitarović. Ali obrazac ponašanja birača na predsjedničkim izborima mogao bi biti skriveni Milanovićev adut.
Sve je - vjerojatno kao odmak od Tuđmanove autokracije - počelo 2000. godine. Na parlamentarnim izborima 3.siječnja koalicija SDP-a i HSLS-a premoćno je pobijedila na izborima. No za predsjednika Republike neposredno nakon toga nije izabran njihov kandidat, tadašnji šef HSLS-a Dražen Budiša. Nego Stipe Mesić, ležerni Tuđmanov suparnik kojega je kandidirao HNS, u to doba minorna stranka vladajuće koalicije. U jednom od najvećih come backova u povijesti hrvatske demokracije Mesić je od potpunog autsajdera u samo tri tjedna izrastao u političara koji je pomeo Budišu. I de facto porazio dvije najmoćnije stranke tadašnje šestorke.
Trend se nastavio i za pet godina. Na vlasti 2005. bio je HDZ-ov premijer Ivo Sanader. Iza Mesića je tada stao SDP i stranke centra i ljevice. Mesić je premoćno pobijedio. Kandidatkinja vladajućeg HDZ-a Jadranka Kosor vodila je časnu bitku, ali u njoj u startu nije imala prevelike šanse.
Na predsjedničkim izborima 2010. na vlasti je opet bio HDZ. A SDP-ov kandidat Ivo Josipović je kampanjom o pravdi iza sebe ostavio četvoricu desnih kandidata. I u drugom krugu na proste faktore rastavio Milana Bandića kojega je tada financirao Ivica Todorić.
A onda je 2015. u jednoj od najneizvjesnijih predsjedničkih bitaka izgubio od HDZ-ove izazivačice Kolinde Grabar Kitarović. Teret kojega je tada nosio kao kandidat vladajućeg SDP-a i ne previše uspješne lijevo-liberalne vlade bio je očito prevelik.
I ovoga puta već se u prvome krugu vidjelo da Milanović kapitalizira činjenicu da ne dolazi iz vladajuće stranke. Nego nastupa protiv nje. Nije slučajno što je, u bici za HDZ između Kolinde Grabar Kitarović i Miroslava Škore, on na koncu izašao kao pobjednik.
Sad samo treba uvjeriti birače i ljevice i desnice da može biti dobar korektiv HDZ-ovoj Vladi.
I pobjedu već napola ima u džepu.