Već je 132 godine prošlo od onog kišovitog svibanjskog jutra, utorak je bio, kad je policija u Chicagu pucala na radničku povorku koja je na Haymarketu (Žitna burza) borbeno tražila da se radno vrijeme svede na osam sati.
Krv poginulih čikaških radnika i danas se komemorira i slavi svakog prvog svibnja širom radničkog svemira, od Venezuele do Indonezije, od Maksimira do Marjana.
Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za vlastiti život i kulturno uzdizanje – to je emancipatorska parola koja je tog davnog svibanjskog utorka ubila radnike u Chicagu. Parola, koja je zahvaljujući desetljećima napora i žrtava međunarodnog radničkog pokreta doista postala radnička stvarnost u velikom dijelu svijeta. Sve donedavno.
Da se ova civilizacija u skladu s napretkom tehnologije razvijala na opću dobrobit, ta bi parola odavno bila izložena u imaginarnom Muzeju radničkih prava, da nove naraštaje podsjeća kako je to izgledalo prije nego što je tehnologija omogućila radikalno skraćenje radnog vremena. No, danas znamo da se netko opako našalio s ovom civilizacijom.
Još 1930. godine, naime, čuveni britanski makroekonomist John Maynard Keynes – kojeg mnogi drže najznačajnijim svjetskim ekonomistom 20. stoljeća i čije su ekonomske teorije postale politička osnova socijaldemokracije Zapada - predvidio je da će nas razvoj tehnologije unutar 100 godina uvesti u doba zabave i obilja. „Svatko bi trebao raditi neki posao da bude zadovoljan“, napisao je tada Keynes, „ali tri sata dnevno je sasvim dovoljno.“
Jeste li abnormalni?
Keynes je umro 1946. godine i nije dospio vidjeti kako se budućnost poigrala s njegovom prognozom. Da se probudi, britanski mag ekonomije ostao bi zapanjen kad bi shvatio da su stvari otišle upravo u suprotnom smjeru: kapitalističke elite današnjeg svijeta šire evanđelje po kojem više ni osam sati rada nije dovoljno, nego se zbog kompleksnosti globalizacije tobože mora raditi i dulje. Keynes bi zacijelo promrmljao: „Pa, dobro, ljudi, jeste li vi abnormalni?“
Slavni britanski ekonomist posebno bi zaprepašten ostao u Hrvatskoj. Ne zato što su i hrvatski radnici još prije nekoliko godina čuli taj novovjeki kanon da se stara podjela na tri osmice „u današnje vrijeme može zaboraviti“ i da „osam sati rada više nije dovoljno“, nego zato što je tu antiradničku mantru, doslovno tim riječima, hrvatskim radnicima obznanio – socijaldemokratski ministar rada.
Da se ne zaboravi: bio je to SDP-ov Mirando Mrsić.
Što je tom prilikom, a bilo je to u listopadu 2013. godine, SDP zapravo poručio hrvatskim radnicima? Ta bi se poruka mogla otprilike prevesti ovako: zaboravite na ubijene radnike u Chicagu onog svibanjskog jutra 1886. godine! Potom, zaboravite i na sve one stotine milijune radnika širom planeta koji su se prije vas borili i uz velike žrtve izborili za osmosatno radno vrijeme! I zaključno: zaboravite svoje radničko i ljudsko dostojanstvo, shvatite konačno da ste samo jedna stavka u poslovnoj Excel-tablici!
Pogriješio si partiju!
To je tužna sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je početkom devedesetih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda. Da se probudi, John Maynard Keynes s velikim bi zanimanjem promotrio Miranda Mrsića, te bi ga s odmjerenim britanskim cinizmom zapitao: „Dobro, mladiću, a što vi radite u jednoj socijaldemokratskoj partiji?“
Naravno, nije problem (samo) u Mrsiću. Keynes je prespavao razdoblje u kojem je čitava zapadna socijaldemokracija – a ne samo hrvatska – napustila svoje povijesno radničko ishodište i programski prešla u tabor krupnog kapitala. Time su radnici ostali bez političke zaštite koja je desetljećima u parlamentima bdjela nad njihovim dosegnutim pravima. Od više od 160 registriranih političkih stranaka u Hrvatskoj, samo tri imaju radnike u svom imenu: Radnička fronta (RF), Socijalistička radnička partija (SRP) i Hrvatska radnička stranka (HRS). Pritom nijedna nije u parlamentu.
Radnička klasa u Hrvatskoj objektivno je na konopcima. Raste udio krajnje nesigurnih, prekarnih oblika zapošljavanja. Plaće su u mnogim sektorima nedovoljne za život, a nerijetko ne budu ni isplaćene. Mnogi ljudi rade neprijavljeni, više od osam sati dnevno, isključeni iz sustava socijalne sigurnosti, s neriješenim stambenim pitanjem. Sindikati su u gorim slučajevima korumpirani i ogrezli u oportunizam, a u boljim nejedinstveni i nemoćni. Mirovine su među nižima u Europi.
Keynesu bi ostalo samo da se rastuži nad sudbinom današnje radničko-prekarne klase u Hrvatskoj. Čak bi i iz tog kapitalističkog oka kanula suza za hrvatskog radnika, koji stoji sam kao govno na kiši. Na onoj slavnoj svirali on je zadnja rupa.
Zastava manjine
Od više od 160 registriranih političkih stranaka u Hrvatskoj, samo tri imaju radnike u imenu: Radnička fronta (RF), Socijalistička radnička partija (SRP) i Hrvatska radnička stranka (HRS). Pritom nijedna nije u parlamentu