Rano je jutro, cesta za Knin gotovo prazna. Prve policajce vidimo u selu Uzdolju: pred kafićem Petko parkiran je policijski kombi.
Mora se priznati, mudra odluka MUP-a: lani u kolovozu grupa maskiranih napadača upala je u ovaj kafić i šipkama nasrnula na goste, mahom srpske nacionalnosti, koji su tu gledali utakmicu Crvene zvezde. Sudeći po parkiranom kombiju, policija se očito spremila da jubilarna 25. obljetnica Oluje prođe bez takvih ekscesa.
Doista, ništa nije prepušteno slučaju, mogućnosti bilo kakvog incidenta svedene su na minimum: djelatnici MORH-a sve akreditirane novinare dočekuju na Autobusnom kolodvoru (na zgradi kolodvora zaostali plakati iz nedavne predizborne kampanje, isključivo likovi s desnog spektra političke scene: Škoro, Domovinski pokret, HDZ, Most; nema nijedan plakat SDP-a, kamoli platforme Možemo!) i potom uz pratnju dovode na Trg Dr. Ante Starčevića, gdje će se uskoro pojaviti najviši dužnosnici civilne i vojne vlasti.
Osam sati i 40 minuta: do početka programa ostalo je još sat vremena. Zbog epidemioloških razloga broj uzvanika na Trgu je ograničen, a razmak između stolica je oko pola metra.
Koju stotinu metara sjevernije policija je postavila ogradu i kordon, kako se na Trg ne bi slijevali posjetitelji bez akreditacija i onaj dio branitelja koji je prethodnih dana najavljivao da na proslavu u Knin neće doći u svečarskim zelenim majicama s natpisom „25. obljetnica Oluje” - koje je MORH dizajnirao specijalno za ovu priliku - nego u crnim majicama s HOS-ovim sloganom „Za dom spremni”. Otamo, iza kordona, povremeno se čuje pjesma. Na Trgu je vjetrovito i vjetar na mahove donosi eho tih stihova: „U boj, u boj”, „Zovi, samo zovi” i slično.
Bez zvižduka za Milanovića
Oko devet na Trg stižu prvi generali - Ljubo Ćesić Rojs, Pavao Miljavac, Rahim Ademi - a koju minutu kasnije i prvi ministri: Radovan Fuchs, Vili Beroš, Gordan Grlić Radman... Na Trgu je trenutno oko 100 uzvanika, jedino Beroš nosi masku. Nešto kasnije, i on će je skinuti.
Oko devet i pol stiže i premijer Andrej Plenković s ostatkom Vlade: novinarsku i fotoreportersku pažnju osobito privlači Boris Milošević, potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a i prvi politički predstavnik hrvatskih Srba koji se ikada pojavio na proslavi godišnjica Oluje.
Točno u devet sati i 40 minuta, kako je protokolom i predviđeno, stiže predsjednik Republike Zoran Milanović i obavlja smotru počasne bojne. Suprotno nekim očekivanjima, njegov dolazak ne izaziva zvižduke: oni koji bi eventualno zviždali nalaze se par stotina metara sjeverno, iza policijskog kordona.
Nakon smotre, Milanović zauzima mjesto u prvom redu, između generala Ante Gotovine i premijera Plenkovića. Počinje polusatni program na kninskoj Tvrđavi - označen zvonjavom kninskih crkvenih zvona - koji uzvanici na Trgu promatraju preko velikog video zida. Na Tvrđavi se podiže zastava, čita se povjesnica VRO Oluja, ispaljuje se 25 počasnih plotuna, te se čitaju imena 239 poginulih i dvojice nestalih pripadnika HV tokom Oluje, nakon čega slijedi minuta šutnje. Program na Tvrđavi završava preletom borbenog zrakoplova MIG 21.
Točno u 10 sati i 15 minuta počinje program na Trgu. Na spomenik hrvatske pobjede „Oluja 95” polažu se vijenac i 25 crvenih ruža, a nakon molitve koju je predvodio vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan došao je red na svečane govore. Od ukupno četiri govora, jedan je bio vojnički odrješit i precizan (general Gotovina), a jedan birokratsko-frazerski (predsjednik Sabora Gordan Jandroković), dok su dva preostala govora povremeno sadržavala i državničke elemente (premijer Plenković i predsjednik Milanović).
Žaljenje zbog srpskih žrtava
Tako je Plenković u govoru izrazio žaljenje zbog ratnih zločina koji su nad Hrvatima počinjeni u ime velikosrpske ideologije, te dodao da „utoliko više žalimo žrtve zločina počinjenih s hrvatske strane, kojih je nažalost bilo”. Milanović je, pak, pozdravio taj dio premijerova govora, te je naglasio:
– Bilo je grešaka, bilo je zločina, koji su nas puno koštali, a počinjeni su činjenjem i nečinjenjem u prvim mjesecima nakon veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja.
Obojica su, i premijer i predsjednik, naročito pozdravili dolazak Borisa Miloševića u Knin, a program na Trgu završen je nastupom Akrobatske grupe „Krila Oluje”.
Potom se vaš reporter uputio natrag na Autobusni kolodvor. Dok čekam kolegicu Merien, sjest ću u kafić Perla u Zvonimirovoj, točno prekoputa Doma HV-a. Za stol do mene sjedaju četvorica starijih muškaraca urednih, pristojnih fizionomija: dvojica u košuljama naručuju malo pivo, dvojica u sakoima će kavu. Po kajkavskom narječju zaključujem da su iz sjeverne Hrvatske, a po tonu razgovora da se radi o zapovjednicima iz „Oluje”. Shvaćam da komentiraju proslavu.
– Baš je bilo fino, pristojno – kaže jedan.
– Da, tako bi trebalo svake godine – domeće drugi.
Ostala dvojica se prešutnom mimikom slažu.
Nekoliko minuta pričaju o „svojim ljudima” – iz konteksta shvaćam da pritom misle na svoje nekadašnje vojnike i njihove potonje sudbine, a onda razgovor uplovljava u poduzetničke vode. Zaključujem da se većina njih danas bavi proizvodnim obrtima ili kakvim sličnim biznisom: zaključak tog dijela razgovora bio je da su najbolje bušilice one iz Engleske.
U daljini vidim da je ona gomila svijeta iza policijskog kordona napokon puštena i da se primiče Trgu. Jedan od njih, pomalo nesigurna koraka, pomalo pripit, nastavlja put Zvonimirovom i dolazi do našeg kafića: vidim da nosi onu crnu majicu s HOS-ovim amblemom i poznatim sloganom.
Crne priče i šarene priče
Čovjek radosno salutira prema vojnicima koji čuvaju stražu pred Domom HV-a i viče: „Domovini vjeran, za dom spreman!”, a potom se okreće prema nama, očito željan da s nekim podijeli svoju viziju domoljublja: ja buljim u mobitel, a ova četvorica ga nisu ni registrirali, zaneseni u poslovno štivo. Vidjevši to, čovjek odlazi dalje prema kolodvoru; na neki način, došlo mi ga je žao.
Odmah zatim razgovor četvorice prekida starija gospođa, vjerojatno mještanka Knina, koja tegli poveliku vreću dopola punu praznih boca i limenki:
- Imate koju praznu bocu? - pita žena.
– Nismo još popili – vele ova dvojica što su naručili malo pivo.
Žena odlazi prema Trgu, u suprotnom smjeru od onog čovjeka s crnom majicom: nekoliko varijanti Hrvatske izmjenjuje se na par četvornih metara. Uto se s Trga začuje gromko „Za dom” i još gromkiji odziv „Spremni”, i tako više puta: znak da su se oni ljudi iza kordona napokon dočepali Trga.
– Kaj je ovo? - pita jedan od ove četvorice za susjednim stolom.
– Hosovci – odvraća drugi.
– Pa kaj, pa njih uopće nije bilo u Oluji – veli ovaj prvi.
– Nije ih bilo od devedeset druge, kad je Tuđman naredil da se rasformiraju – kaže treći.
– Još i ranije – ubacuje se i četvrti. - Sjećam se, ja sam još u prosincu 1991. dobio zapovijed da se oni integriraju s nama ili da napuste vojsku. I tada je bilo: „Momak, skini oznaku, ili idi vrit!”
Uskoro se i njih četvorica dižu i odlaze prema kolodvoru, a iz suprotnog smjera u kadar mi ulijeću i neki ljudi iz drukčijih filmova: mladić duže kose s majicom na kojoj piše „Woodstock”, sasvim mlada djevojka s crvenim dredloksima, kratko ošišana pankerica u kožnoj odjeći...
I onda shvatiš da zapravo, kad makneš naslage crnila, ova zemlja ima i svoje šarene priče.