Za hrvatsku Wikipediju teško je reći što je: zabavni park razularenih satiričara ili nepregledni ocean revizionističke sramote, piše Ivica Ivanišević u Slobodnoj Dalmaciji. Jedno je, međutim, nedvojbeno - kome trebaju tvrdi fakti, neka se kloni toga ne mlohavog, nego upravo gnjecavog izvora.
O njoj bi se moglo mnogo štošta napisati: da je bila teroristica (jer je zajedno s mužem i njegovim pajdašima otela avion), zatvorenica (jer je zajedno s mužem i njegovim pajdašima zaglavila u ćorci), pouzdanica Franje Tuđmana, kojemu je radila u predsjedničkom uredu...
Ali ne, hrvatskoj Wikipediji sve su te epizode iz njezina života savršeno beznačajne.
Kao da je umjesto Boeinga 727 maznula njegovu jeftinu, plastičnu repliku, kao da nije punih trinaest godina odgulila u zatvoru, kao da nije skandalozno što je bivša teroristica i robijašica dobila posao u uredu predsjednika neke europske republike.
Ma kakvi, friga se hrvatsku Wikipediju za sve to.
Ona je za naše digitalne enciklopediste prozna spisateljica, esejistica i prevoditeljica. Nema veze što je u 71 godini života objavila samo tri autorske knjige koje sve redom tematiziraju njezinu terorističko-robijašku prošlost. Dama je književnica i kvit.
Naravno, ako ti dovoljno dugo ponavljaju kako si karijerna spisateljica, počneš se tako i ponašati. Pa onda nastavljaš škrabati.
Kako ni o čemu drugom nije kadra pisati osim o svojim danima ponosa i strave, ovih nas je dana u jednome listu obradovala iscrpnim člankom o svojim uzničkim prijateljstvima. S kime se, dakle, buduća prozna spisateljica, esejistica i prevoditeljica družila u američkoj apsani?
Možda s drugim proznim piscima, esejistima i prevoditeljima? Nažalost, odnosno na sreću, nije, jer Amerikanci u to vrijeme nisu pospremali svoje književnike iza rešetaka. Ne isključujem mogućnost da bi nešto slično moglo pasti na pamet Donaldu Trumpu, ali to je drugi par postoli.
U odsutnosti tankoćutnih ljepoduha - gracilnih sonetista, senzibilnih pripovjedača ili serioznih romanopisaca – ona je društvo morala izabrati iz ponuđene populacije korisnika državnog smještaja, redom sociopata.
I izabrala ga je. „Mafijaški capoi Anthony Sony Ciccone i Angel Prisco bili su naši zatvorski prijatelji“, piše gospođa Bušić i dodaje: „Cijenili su Zvonkove i moje ideale i divili se našoj srčanosti za Hrvatsku. Tony mi je čak znao dostaviti u ćeliju vruću teletinu s parmezanom i viskijem.“
Citirani pasus istrgnut je iz pogolemog članka s konzistencijom dinstanog kupusa, u kojemu je istaknuta prozna spisateljica uspjela ugurati i glumca Stevena Seagala (koji joj se gadi, jer je cinkao njezinog prijatelja Cicconea) i kolegu pisca Petera Handkea (koji joj se gadi, jer je, za razliku od njezinih mafijaških prijatelja, apologet klanja).
No ipak vrijedi citirati još poneki redak: „Budući da se naš slučaj iz dana u dan nalazio na naslovnicama svih novina, mafijaši su znali tko smo i kakvi su nam bili ciljevi. Kao vođa koji je preuzeo glavnu odgovornost, Zvonko je uživao njihovo najveće poštovanje i za nas su činili sve što su mogli.
Tony je bio moj najveći zaštitnik, nešto kao stariji brat, sjećam se kad mi je prvi put pružio čašu soka u kojemu je bila votka.“
Čovjek zaista mora zanijemiti nakon što pročita ovu ispovijest. Jer, što reći američkoj borkinji za hrvatsku stvar koja je uvjerena kako veličinu, svetost i čistoću njezinih ciljeva potvrđuje i činjenica da je njezin čin uspio ganuti čak i ogrubjela srca dvojice beskrupuloznih ubojica koji se - da je Bog bio samo malo koncentriraniji u trenucima njihova začeća - nisu nikada smjeli roditi?
Može li se išta korisno kazati očajniku koji svoj proćerdani život iskupljuje potvrdom najgorih ljudi, koji blagoslov vlastitoj etičnosti traži od onih koji su se svake budne sekunde svoga života bezdušno rugali samoj ideji morala?
Konačno, što reći o svetome, pravedničkom cilju kojemu glasno aplaudira samo šljam, čiji je core business hladnokrvno ubojstvo?
Ništa mi, ni plitko ni mudro, ne pada na pamet. Jer, tekstovi gospođe Bušić, štono veli stara fraza, uistinu govore sami za sebe i suvišno je opterećivati ih balastom bilo kakvih komentara.
Tek, nije zgorega pretiskivati ih u redovitim razmacima, čisto da ne zaboravimo kakvi su uistinu bili ljudi koji vole romantizirati svoje terorističke biografije i predstavljati se kao nacionalni martiri, a svoji na svome (i među svojima) uistinu su bili samo u zatvoru, jedinome mjestu gdje su njihova djela zasluživala simpatije i pljesak.