Ivan Rude: Svim kandidatima je ego veći od kapaciteta, svi su oni promašena investicija

Odvjetnik Ivan Rude, široj javnosti poznatiji kao stečajni upravitelj, jedini je Šibenčanin koji se pokušao kandidirati za hrvatskog predsjednika i to čak dva puta. Ali, pokazalo se da onih propisanih 10.000 potpisa, bez kojih nema valjane kandidature, i nije tako jednostavno pribaviti, kako bi se moglo pomisliti. Ali, ako je prije pet godina i mislio da može tu prvu stepenicu preskočiti, ovog puta nekako kao da mu je ponestalo motiva i vrlo brzo je odustao. Razgovarali smo o svemu tome, ali i o njegovim izbornim prognozama, njegovim favoritima, programima kandidata i onome što bi doista u ovoj zemlji, kako to on vidi, morala biti ultimativna predsjednička agenda.
 

Ovo je vaš drugi pokušaj da uđete u utakmicu za šefa države. Kako to da vas nije demoralizirao prvi pokušaj prije pet godina, kada ste tvrdili da ste pokradeni. Što se, zapravo tada dogodilo, kako ste to bili pokradeni?
- Prema našem izračunu, u mome stožeru, mi smo tada uspjeli prikupiti blizu 15 tisuća potpisa. Međutim, naglo je nestalo skoro sedam tisuća potpisa i imam indirektne i direktne informacije, nomina sunt odiosa, da je to ukradeno.
 

Na koji način se potpisi mogu ukrasti?
- Jednostavno su platili onima koji su skupljali potpise za mene i oni su ih prodali onima koji su im platili, a kako ja ne bi imao minimalno 10.000 potpisa.
 

Pričalo se da ste vi svoje potpise predali nekom drugom kandidatu, kao vaš doprinos njegovoj kandidaturi?
- Ma ne, tko bi bio takav glupan da skuplja potpise za nekog drugog kandidata. Moraš imati i neku političku etiku i bon-ton. Ne možeš to raditi tako da prijaviš nominaciju i kreneš u skupljanje glasova, pa ih prodaš nekome drugom. Ma, ni govora!
 

Što se dogodilo s potpisima koje ste dobili, jeste li njih nekomu poklonili?
- Ma, ne, to je na kraju bačeno…

Medijska pažnja

Ali, to vas iskustvo nije obeshrabrilo, pa ste i za ove predsjedničke izbore najavili kandidaturu. Što se dogodilo ovaj put da ste ipak odustali?
- Sad sam procijenio dvije stvari. Prvo, teme koje aktualni kandidati nabacuju po medijima, mada možda zvuči prepotentno, prema aktualnom stanju u Hrvatskoj, skoro pa su besmislene. Drugo, za svoje ideje nisam mogao dobiti širi medijski prostor. Ima tu i elokventnih kandidata, međutim, to je, po mome mišljenju, šuplja elokvencija. Napominjem, djeluje prepotentno, ali ja imam drugačiju viziju svijeta i mislim da je Hrvatska kao u stečaju, kad se radi preustroj. Treba vidjeti gdje je problem i pokušati ga riješiti. Sondiranje problema je dijagnostika. A kod nas se dijagnostika daje na razini frazeologije, tipa, nama treba demografska obnova, moramo aktivirati poljoprivredu itd. A to će vam reći i bar deset ljudi koje sretnete na pijaci. Kandidati su zapravo skupina ljudi s ambicijama, što je legitimno, ali mislim da je njihov ego veći od kapaciteta, a u odnosu na aktualne probleme Hrvatske,kako ih ja vidim, mislim da su svi oni promašena investicija. Neće se dogoditi ništa novog. Jer, neki su od njih imali odlične šanse i operativnu moć da ovaj naš hrvatski svijet, ovu državu, mijenjaju, a to nisu napravili. Da li imaju pravo na popravni ili nemaju, ja to ne mogu reći.
 

Niste li prebrzo zaključili kako za svoje ideje nemate dovoljnu medijsku pažnju?
- Za svoje ideje, da ih javno artikuliram, trebao sam više od ograničene medijske pažnje koju sam mogao dobiti. Pokušao sam te ideje koncentrirati na pet stvari koje ne bi smjeli napraviti, i pet stvari koje moramo napraviti sada. Za detaljno prezentiranje tih ideja trebala mi je medijska širina, jer neke su stvari vrlo kompleksne, teorijske, ali se dadu objasniti. I kad sam vidio da se javljaju čak i neki izbavitelji koji žele skraćenim putem sve riješiti, u što ne vjerujem, jer povijest je dokazala da je skraćeni put često put u pakao, shvatio sam da tu nemam što tražiti. I procijenio sam da neću ići dalje u tu bitku. I gotovo.

Paket ideja

Što sadrži vaš paket ideja “pet plus pet” ključnih stvari koje mislite da se ne smiju, odnosno moraju odmah napraviti? Evo, imate medijski prostor…
- Jedna od stvari za koju sam rekao da moramo napraviti je da moramo zadržati Hrvatsku poštansku banku kao državnu,nacionalnu banku. I ako treba ulagati, neka ulažu i građani, naši ljudi, bitno je da država ima kontrolu nad njom. Jer svaka ozbiljna država ima ozbiljnu banku iza koje stoji. Pogledajte samo kako Mađarska putem OTP banke djeluje. Država mora imati kontrolu, što ne znači nužno da mora biti većinski vlasnik. Zato sam bio protiv prodaje te banke, smatram da je moramo sačuvati jer je ona dio našeg financijskog suvereniteta. To je alat za djelovanje, pogotovo danas kad dolaze nulte kamate. Naša banka može staviti kamatu na 0,2 posto ili nultu, teoretski, ali pitanje je ima li strana banka motivacije da to učini. Zašto bi ona imala empatije prema nekoj nacionalnoj ekonomiji koja nije njezina, a svijet je prikriveno itekako nacionalno zatvoren kad se radi o ekonomiji, imate čak ekonomski nacionalizam kod nekih zemalja, prikriven u ime otvorenog tržišta. A s druge strane, nama treba zdravi gospodarski patriotizam koji nije protiv nikoga uperen, ali čuva svoje, a otvoren je kad treba, i to je ta ekonomska ravnoteža svijeta.
 

Dakle, ne smije se prodati HPB, i što još ne smijemo?
- Ne smijemo dopustiti ni slobodnu prodaju zemljišta, što se sada upravo događa. Mi imamo pravo odgoditi taj proces prema EU, i mislim da bi tu trebalo intervenirati kako bi taj rok, koji istječe 2020., produžili na još pet godina. U međuvremenu, ako smo pametni, a još više odgovorni, moramo naći način da zemljište sačuvamo, jer je to temeljni resurs, koji nije javno, nego opće dobro, poput vode. Nekad se zemlja prodavala samo za opstanak, a one koji su je rasprodavali zvalo se raspikućama. To je bilo ravno izdaji, svetogrđu. U Izraelu se ne može prodati zemlja, jer je to glavni resurs države. I još nešto: smatram da je brzopleti ulazak u euro-zonu totalno nepotreban, ništa se time neće dobiti. Mi moramo imati dio monetarnog suvereniteta i to je baza svake države. A da je to tako, ne govori Ivan Rude, odvjetnik, nego veliki financijski autoriteti poput prof. Mladena Vedriša koji kaže da time gubimo zadnji alat kojim možemo djelovati u slučaju krize. To je isto mislio i bivši guverner HNB-a, pokojni Željko Rohatinski koji kaže da to treba učiniti kad budemo spremni... Zašto Švedska i Danska čuvaju svoju valutu, zašto od istočne Europe nitko osim Slovačke i Slovenije nije uveo euro? Slovenija ga je uvela da se otkači od Balkana, a Slovačka je velika izvozna, središnja država u Europi u automobilskoj industriji, i jednostavno se morala prilagoditi. A Poljska, Mađarska, Rumunjska nitko od njih nije uveo euro. Zašto mi moramo?

Drugi stup ukinuti

A što bi, po vašem mišljenju, morali u Hrvatskoj napraviti odmah?
- Nitko na svijetu, osim Čilea, gdje je sad puklo, nema obavezni drugi mirovinski stup. To je dokazana pljačka, i direktno utječe na rast javnog duga. Posljedično, treba hitno ukinuti drugi mirovinski stup što bi značilo automatsko smanjivanje javnog duga za najmanje 20 posto. Ukinula ga je i Margaret Thatcher čim je došla na vlast i nijedna od zapadnih zemalja to nema. Druga stvar je privatna mirovinska štednja. Drugi stup ima dvije temeljne greške koje su zapravo protuustavne. Prvo: zašto ti mene zakonski prisiljavaš da ja svojih 5 posto dajem tebi da se ti igraš? Ja mogu dati samo državi u obavezni fond, u taj prvi stup, a drugi je dobrovoljni i kome ću dati to je moja stvar. Kod nas su privatne strane banke vlasnici mirovinskih fondova, dakle, mi strancima dajemo u ruke da s našim novcima kupuju nas. Zašto bi im to dali?
 

Što još smatrate da bi se moralo učiniti?
- Državi se javlja 4-5 milijardi kuna viška godišnje. I sad je pitanje što s tih 4-5 milijardi. I sam oko toga imam dileme. Možda bi trebalo dati onoj najugroženijoj kategoriji, “socijali” i umirovljenicima s najnižim mirovinama, da te zadnje godine života dostojanstvenije prožive. Ne znam koliko se time stvari mogu popraviti. Smatram i da bi imalo smisla investirati 200-300 milijuna eura u razvoj znanosti, za prodor u nove tehnologije, i to one koje će aktivirati uspavane potencijale. Mi moramo naći načina da ne budemo svjetski rekorderi u neobrađenom poljoprivrednom zemljištu. To je zadatak države. Užasno je da držimo svjetski rekord, s preko 40 posto neobrađenog poljoprivrednog zemljišta! Imamo jednu prednost koja se uzima kao mana: imamo mali posjed, a to je prednost. Jer, nema ekološke proizvodnje s velikim posjedom. Priroda ne prizna monokulturu. Kažu, a tko će raditi? Pa tko kaže da za deset godina neće roboti brati masline, pa već se bere uz pomoć tehnologije. Nećemo raditi nevidljive avione, ali možemo, recimo, robotizirati poljoprivrednu proizvodnju malog posjeda.
 

Kod nas su, međutim, ulaganja u nove tehnologije, u obrazovanje i znanost, na razini simbolike…
- Obrazovanje zahtijeva, ne reformu, nego totalnu rekonstrukciju. Smatram da je država pogriješila što je dovela do likvidacije brodogradnju, morala je rekonstruirati, kasno je djelovala. Brodogradnja je po kompleksnosti odmah iza avioindustrije. Kad imate pamet, ljude i tradiciju možete popraviti sustav. I Đuro Đaković je još jedna jezgra pameti, i ako i to propadne, mi više nemamo što ponuditi tržištu. Kapitalne industrijske kapacitete smo prodali, ili uništili, i pitanje je što ćemo sad. Još jedna prevara je i da je država loš gospodar. To nije točno, država je loš gospodar kad su loši predstavnici gospodara, kad je vrh države koji vodi politiku neozbiljan. Evo, imate njemački RWE, njihov HEP koji je državno vlasništvo. Tako je i u Danskoj… Amerika ima velike privatne korporacije koje su pod zaštitom države. A mi smo, po toj teoriji otvorenog tržišta, što je samo floskula, stvorili sistem da nam našu buru i naše sunce prodaju stranci, s našim šoldima!

Autogolovi

Kako objašnjavate da u svom gradu, na svom terenu, ne možete dobiti dovoljan broj potpisa za kandidaturu? Pa gdje ćete ako ne kod kuće?
- Nisam to baš analizirao, nisam neku kampanju ni poduzeo…
 

Ali, kod prve kandidature ste imali kampanju…
- Je, točno, bila je kampanja, dobio sam nešto preko dvije tisuće glasova. Malo je to i mene zagolicalo. Ima jedna prevara, po mome mišljenju protuustavna, odredba koja remeti slobodu potpisa, koja određuje da se može dati potpis za samo jednog kandidata. To nije korektno. Zašto ne biste mogli dati potpis za više kandidata, a kad budu izbori, odlučit ćete se za jednog? Ja mogu imati dvojbu oko troje kandidata, i zašto ih ne bi potpisom podržao, a na kraju ću odlučiti kome od njih dati glas. Možda sada i ne znam za koga bi glasao, a troje mi odgovara po svojim stajalištima. Jedno je s kim je čovjek ljubovao, a drugo za koga se oženio. Za mene je to protuustavna odredba. I to je jedna prepreka. A osim toga, ja nisam u politici, bio sam davno u HDZ-u i izašao sam prije 15 godina, a bez jake stranke iza sebe, teško možeš proći. Malo zbog ega i taštine, ako je istina da su mi ukrali, znači da sam nešto vrijedio…
 

Tko vam je favorit od kandidiranih?
- Ne mogu govoriti o favoritima, ali vidim da ovaj put HDZ ima dva kandidata, jednog formalnog i jednog neformalnog i izgleda mi da Kolinda Grabar-Kitarović daje dosta autogolova, a Škoro kao novi lik, mislim da ima šanse biti opasni konkurent. Pogotovo što ga podržava i konglomerat protivnika Istanbulske konvencije, a tu ima svega, i desnice, i onih koji nisu desnica, ali imaju neke svoje čvrste etičke stavove.

Drugi krug

Koga vidite u drugom krugu izbora?
- Mislim da bi se moglo dogoditi baš zbog ovih 450 tisuća referendumskih glasova iz Istanbulske konvencije, koji bi mogli krenuti prema Škori, da on uđe u drugi krug, a Milanović ima sigurnu ljevicu i tu će on proći, ne vidim konkurenta. Dakle, moglo bi se dogoditi da u drugi krug uđu Škoro i Milanović, a tada bi Škoro mogao dobiti. Ima veći birački bazen. Milanović je simpatičan, elokventan, ali i on i Grabar-Kitarović traže popravni…
 

Što mislite o bivšem sucu Mislavu Kolakušiću?
- Ja takve ideje - skraćenog postupka, moram reći iskreno, ne podržavam. Baš zbog povijesnih iskustava. Koncentracija moći uopće nije garancija da će se riješiti korupcija, dapače, analize pokazuju da je za vrijeme staljinizma bilo najviše korupcije u SSSR-u, jer Staljin nije mogao kontrolirati taj sustav, na tisuće i tisuće ljudi koji su kapilarno koruptivno djelovali, i bili oličenje korupcije i moći. Tome je mogao odoljeti Gandhi ili neki sakralni ljudi, poput Bude, Dalaj Lame i sl. To ne igra kod nas. Osim toga, što to znači da će, ako pobijedi, odmah dati otkaze sto tisuća činovnika, kao da su oni krivi za to što imamo. Država stvara taj sistem, a mali čovjek se ponaša racionalno, spašava se. Nemojmo tražiti od ljudi da budu sveci.