Rasprava o Istanbulskoj konvenciji u hrvatskom društvu traje mjesecima i, čini se, došla je do točke u kojoj je gotovo nemoguće pomiriti dvije strane i istovremeno valjano ratificirati Konvenciju. Stječe se dojam da se u raspravi premalo koriste argumenti. Najčešće se govori o neprihvatljivosti termina “rod”, a moglo se čuti i da prava namjera Konvencije promovirati pobačaj ili istospolne brakove. Evo što kaže sam tekst Konvencije.
1. ISTANBULSKA KONVENCIJA PROMIČE POBAČAJ.
“U rezoluciji kojom je Europski parlament pozvao na ratifikaciju Istanbulske konvencije govori se i o pobačaju kao o pravu žene da odlučuje o svojem tijelu, što je razotkrivanje prave namjere Konvencije.”, Ivana Maletić, HDZ, rujan 2017.
Istanbulska konvencija nigdje ne spominje pobačaj koji se obavlja na zahtjev žene - bavi se isključivo prisilnim pobačajem, odnosno pobačajem bez prethodnog informiranog pristanka žene ili djevojčice. Izvođenje takvog pobačaja, sukladno Istanbulskoj konvenciji, mora biti kazneno djelo. Iznimka od ove odredbe mogu biti samo “medicinske intervencije kojima se spašava život ženi koja nije u tom trenutku sposobna dati pristanak”.
U Hrvatskoj je pobačaj na zahtjev žene dozvoljen od 1978. godine. U tijeku je izrada novog zakonskog prijedloga. Prema najavi premijera Andreja Plenkovića, zabrana pobačaja na zahtjev nije opcija.
2. RATIFICIRAMO LI KONVENCIJU, MORAMO PRIZNATI ISTOSPOLNE BRAKOVE.
“Preuzimanje u hrvatski pravni poredak Istanbulske konvencije ne znači pravnu obavezu priznanja, na primjer, istospolnih brakova.”, Andrej Plenković, premijer, ožujak 2018.
Jedini oblik braka kojim se Istanbulska konvencija bavi jest prisilni brak, koji, sukladno Konvenciji, mora biti zabranjen i kažnjiv. U Hrvatskoj od 2014. godine osobe istog spola mogu sklapati formalna i neformalna životna partnerstva, koja su u svim pravima i obvezama izjednačena s izvanbračnim i bračnim zajednicama osim u mogućnosti zajedničkog posvajanja djece. Sklapaju se kod matičara, u prisutnosti kumova, daju se zavjeti...
3. ISTANBULSKA KONVENCIJA U HRVATSKU UVODI RODNU IDEOLOGIJU, KOJA JE SUPROTNA HRVATSKOJ TRADICIJI I USTAVU.
“Rod je definiran rođenjem, biologijom, a ne društvenim navikama.”, Milijan Brkić, HDZ, ožujak 2018.
Sukladno hrvatskom zakonodavstvu, rod nije definiran rođenjem: rođenjem je definiran spol, a rod ne mora odgovarati spolu, zbog čega su u barem desetak hrvatskih zakona i podzakonskih akata ta dva pojma jasno razdvojena. Kod 99,99 posto stanovnika svijeta i Hrvatske spol i rod se poklapaju, kod vrlo malog broja ljudi oni se ne poklapaju. Radi se o transrodnim osobama, koje žive u rodu suprotnom od spola. Po važećim hrvatskim zakonima i odlukama Ustavnog suda, transrodne osobe u Hrvatskoj imaju pravo uzeti ime karakteristično za suprotni spol i u dokumentima izmijeniti oznaku spola, iako njihov biološki spol ostaje nepromijenjen: bez obzira na moguće kirurške, hormonalne i druge intervencije, njihov se DNK neće promijeniti te će im spol ostati muški ili ženski.
Prvi zakon koji je uveo rod kao pojam je Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine, a rodni identitet kao temelj moguće diskriminacije jednak spolu, boji kože ili vjeri definirao je Zakon o suzbijanju diskriminacije donesen 2008. godine, za vrijeme HDZ-ove Vlade. Ustavni je sud pak “rod” posebno naglasio i u rješenju o referendumu o definiciji braka, u kojem je naveo da su “zaštićena prava svih osoba, neovisno o spolu i rodu, na poštivanje i pravnu zaštitu njihovog osobnog i obiteljskog života i njihovog ljudskog dostojanstva. Te pravne činjenice danas se smatraju trajnom vrijednošću hrvatske ustavne države”.
Teško je odgovarati na iznesene “strahove” pojedinaca da će se, ratifikacijom Istanbulske konvencije, muškarci početi masovno izjašnjavati kao žene i obratno. Uostalom, stanovnici Hrvatske tu mogućnost imaju već 15 godina, otkad je u hrvatsko zakonodavstvo uveden pojam roda - stanovnici nekih sjevernih država i bitno dulje - no ipak 99,99 posto stanovništva i dalje živi u rodu jednakom spolu u kojem su rođeni. Istanbulska konvencija prije svega se bori protiv nasilja nad osobama. Zbog čega bi se pojedinci protivili pojačanoj zakonskoj zaštiti od nasilja i osoba čiji spol i rod nisu jednaki, do sada nije argumentirano objašnjeno.
4. RATIFICIRAMO LI KONVENCIJU, MUŠKARCI ĆE ULAZITI U ŽENSKE ZAHODE I MALTRETIRATI ŽENE ILI ĆEMO IMATI PO 10 RAZLIČITIH WC-a ZA DESET RAZLIČITIH RODOVA.
“Mi ne želimo da u Hrvatskoj kao u Kanadi muškarac koji kaže da je žena može koristiti ženski WC.”, Željka Markić, U ime obitelji, listopad 2017.
“U Švedskoj ima 30 rodova, a u Kanadi čak 45. To u Hrvatskoj ne treba.”, Hrvoje Zekanović, Hrast, ožujak 2018.
Pitanje korištenja WC-a u raspravi oko roda dobilo je nevjerojatnu pažnju, i to ne samo u Hrvatskoj. U Kanadi se vodila vrlo polarizirana rasprava o tome treba li transrodnim osobama dopustiti korištenje zahoda suprotnog spola, odnosno roda u kojem žive. Protivnici su to nazivali skandaloznim, opasnim i protuprirodnim, a jedan od njih, muškarac koji evidentno živi u muškom rodu, da bi demonstrirao što želi reći, ušao je u ženski zahod, vičući “osjećam se kao žena” i počeo maltretirati žene. Čovjek je priveden i kažnjen: ako osoba uđe u zahod i maltretira ljude, problem je ta osoba, a ne njezin spol ni rod.
S druge strane, transrodne žene, koje evidentno žive u ženskom rodu, javno su objavile niz fotografija situacija u kojima bi se nalazile kad bi im se zabranilo da koriste ženske WC-e - poput snimke žene koja ulazi u muški WC dok dva muškarca koriste pisoare i urlaju na nju. Što se tiče broja rodova, Istanbulska konvencija navodi samo dva roda - muški i ženski.
5. RODNA IDEOLOGIJA ĆE SE UVESTI U ŠKOLE.
“Hoćemo li djecu u školama učiti da ne postoje mama i tata?”, Hrvoje Zekanović, Hrast, siječanj 2018.
“Države će poduzeti, kad je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost muškaraca i žena, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.”
To piše u Istanbulskoj konvenciji. To je jedan od članaka koji će, kako saznajemo, biti predmet posebne interpretacije u izjavi koju Hrvatska namjerava uložiti uz ratifikaciju Konvencije. Očigledno je već i sam pojam “rod” dovoljan da protivnici Konvencije reagiraju, jer ih sigurno ne smeta podučavanje djece o tome da je u redu ako djevojčica želi igrati nogomet ili dječak voli peći kolače (nestereotipne rodne uloge) ili da postoje ljudi koji su nasilni prema ženama samo zato što su žene.
6. ISTANBULSKA KONVENCIJA NAM NE TREBA, SVE JE U HRVATSKIM ZAKONIMA.
“Mi smo već donijeli zakon koji sadrži sve ono što Istanbulska konvencija zahtijeva i propisuje.”, Dražen Bošnjaković, ministar pravosuđa, ožujak 2018.
Hrvatska je država u kojoj je jeftinije pljusnuti ženu nego pogrešno parkirati auto. Naime, većinu obiteljskog nasilja u hrvatskom nacionalnom zakonodavstvu regulira prekršajni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, a najčešće izricane kazne su novčane - najčešće do 3000 kuna. Prema Istanbulskoj konvenciji, svaki oblik psihičkog, tjelesnog ili psihičkog nasilja mora biti kazneno djelo, a kazne “učinkovite, razmjerne i odvraćajuće”, a progon nasilja u obitelji ne smije isključivo ovisiti o prijavi žrtve te se može nastaviti i ako žrtva povuče svoj iskaz.
Također, država je dužna žrtvama osigurati stvarnu pomoć u rješavanju stambenog pitanja i zapošljavanja, što, prema procjenama, iziskuje najveća financijska sredstva pri provedbi. Hrvatski su uspjesi ovdje više nego skromni: prema podacima Ministarstva demografije za 2015. godinu, Povjerenstvo osnovano za odlučivanje o zahtjevima za stambeno zbrinjavanje žrtava obiteljskog nasilja nije te godine udovoljilo ni jednom zahtjevu, a s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u tom je periodu zaposleno 108 žrtava nasilja.
7. KONVENCIJA NAM JE NAMETNUTA, NITKO NAS NIJE NIŠTA PITAO KAD JE SASTAVLJANA.
“Konvenciju prvi put nisu pisali predstavnici svih država, nego jedna ekspertna međunarodna skupina izabrana od tko zna koga. Mi nismo bili uključeni.”, Hrvoje Zekanović, Hrast, siječanj 2018.
Konvenciju je dvije godine, od 2009. do 2011., izrađivao CAHVIO, međunarodna skupina predstavnika vlada država članica Vijeća Europe. Na čelu CAHVIO-a bila su dva predsjednika, predstavnik francuske vlade Eric Ruelle te predstavnica hrvatske Vlade (koju je vodio HDZ) dr. Dubravka Šimonović, tadašnja načelnica Odjela za ljudska prava Ministarstva vanjskih poslova.
U radu je angažirano niz svjetskih eksperata, među kojima i današnja sutkinja Europskog suda za ljudska prava, tadašnja profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta, dr. Ksenija Turković. CAHVIO se sastao devet puta prije nego je Odboru ministara Vijeća Europe ponudio tekst Konvencije. Tijekom sastanaka, priličan broj država ulagao je prigovore, rezerve i primjedbe o kojima se raspravljalo. Hrvatska, prema izvješćima sa sastanaka, nije imala ni jednu rezervu.
8. HRVATSKA NEĆE KORISTITI POLJSKI MODEL. MI ĆEMO UZ RATIFIKACIJU ULOŽITI INTERPRETATIVNU IZJAVU.
“Dodatno ćemo razgovarati o sadržaju određene interpretativne izjave koja bi bitno pomogla u boljem razumijevanju i artikuliranju stava Hrvatske kao države u vezi određenih odredbi Konvencije. Bit će to nešto drukčije od Poljske”, Andrej Plenković, ožujak 2018.
Poljska je jedina država koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju i pri tom uložila (bilo kakvu) izjavu. U vrlo kratkoj izjavi napomenula je da će Konvenciju primjenjivati u skladu s vrednotama i odredbama Ustava Republike Poljske. Na tu izjavu šest država uložilo je službeni prigovor. Budući da je Poljska jedina država koja je dosad ratificirala i uložila izjavu, ne postoji drugi model za ratifikaciju uz izjavu - osim poljskog. Hrvatska bi, sa svojom interpretativnom izjavom, bila druga država po tom modelu.
Interpretativna izjava je pravni institut koji propisuje hrvatski Zakon o međunarodnim ugovorima, a radi se o jednostranom aktu koji uz neki međunarodni ugovor podnosi Hrvatska i u njemu objašnjava svoje viđenje međunarodnog ugovora. Ako ga sve ostale države potpisnice prihvate, izjava postaje dio međunarodnog ugovora. Ako je ne prihvate ili na nju prigovore, u konačnici to može dovesti do odluke nadležnog tijela da ta država međunarodni ugovor - nije ni ratificirala.