Dok vi bezbrižno trošite novac u blještavim trgovinama, blagajnice u utrci za kunama prolaze pravu torturu o kojoj ih je strah govoriti

Točno sekundu prije otvaranja kliznih vrata kupcima, veliki trgovački lanci nalikuju uvodnoj sceni računalne igrice "Mario Kart" iz "Super Mario" svijeta.

Napete blagajnice sjednu za kase na startne pozicije, korisničkim imenom i šifrom ulogiraju se u sustav za naplatu, krišom provjere je li skener bar-kodova na svome mjestu, a kad sat otkuca 07.00, voditelj poslovnice digne ruku u vis, "zapuca iz signalnog pištolja" i mahne sudačkom zastavicom.

Aktivira se tada brojač skeniranih proizvoda, pa se do kraja radnog vremena natječu tko će "provući" više artikala. Ne dižu se ni na vrijeme za marendu, požuruju bake dok vade blitvu iz kolica na traku, pa bacaju boce vina i prašak za robu od prijašnjeg kupca na drugi dio pulta.

Ne slažu više kupljeno ni u vrećicu, to sami morate, jer inače se gubi vrijeme na brojaču. Ako se i ustanu, oprezno zaobilaze prepreke na odjelu s voćem i povrćem, paze da ne ugaze kore od banana - to ih uspori pa se opet gube bodovi.
 
Dobro, osim detalja s pištoljem i bananom, drugo je stvarno i činjenica je da takvi brojači zaista postoje. Ali što se s prikupljenim podacima radi i kakva je nagrada za blagajnicu koja obara (pa i vlastite) rekorde? Ili kazna za onu na zadnjem mjestu rang-ljestvice? Oduzimaju li se poeni ako kupcu predugo važe kapulu, dobiva li posebne bodove ako bar-kod čitač zakaže pa unosi šifru rukom?

Koliko, uopće, blagajnica ima života na početku igrice?

Glasnogovornici trgovačkih lanaca mahom se brane da su to poslovne tajne, no ne skrivaju da su brojači itekako stvarni. Evo što kažu iz "Kauflanda":

- Na našim blagajnama postoje brojači, međutim, oni služe isključivo optimizaciji naših internih procesa te ne bilježe nikakve podatke o konkretnoj osobi.

Dobro. Ali, ako se blagajnica mora tu prijaviti sa svojom šifrom, onda je logično da se zna i koliko je proizvoda skenirala. Za što im uopće onda služe podaci s brojača, ako ne za evidenciju? Strah nas je i pomisliti da bi se po tom ključu mjerila efikasnost djelatnica, pa da neki direktor iz stotinama kilometara udaljenog ureda koji ih uopće ne poznaje tako odlučuje kome će se rezati plaća ili ne daj bože uručiti "košarica". Je li to optimizacija njihovih internih procesa?
 
Iz "Lidla" nam nisu htjeli otkriti ništa konkretno, kažu otvoreno, skrivaju karte i strategiju.

- Poslovni pokazatelji koje "Lidl Hrvatska" prati spadaju u naš poslovni "know-how", odnosno poslovnu tajnu. Koriste se isključivo na razini pojedinih trgovina, a ne na razini pojedinih blagajni – navode i zaključuju da brojači služe poboljšanju efikasnosti usluge, što u konačnici pomaže, pazite ovo, kupcima.

Ako bi se održavalo natjecanje, prvi koji se s tim ne slažu bili bi sindikalisti. A nisu oduševljeni ni igricom.

Krešimira Severa, predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata, osim činjenice da bi brojači vjerojatno postoje, brinu i pravila. Primjerice, kako na rezultat igrača utječe ako nitko ne pristupi blagajni.

- To je neprihvatljivo i nepravično. Nisam siguran da brojači uzimaju u obzir broj kupaca i artikala, pa čak i vrstu jer u nekim trgovinama nemate vage. I to im oduzima vrijeme na štoperici. A što ako se netko od kupaca predomišlja? Ili kad im kartica ne prolazi, kad se s blagajnicima svađaju koja je prava cijena artikla - zgraža se sindikalist, dodaje i kako starost kupca i blagajnika također mogu utjecati na konačni rezultat.

Nije nagađanje kad kažemo da je u supermarketima uvijek otvoren samo manji dio blagajni. Ima li to veze s ovom nastranom igricom? Možda mogu igrati samo tri, četiri igrača istovremeno?

- Da je uvijek otvoreno onoliko blagajni koliko ih zapravo treba, smanjio bi se broj ljudi na burzi. To je sustav gdje se radi pod maksimalnim opterećenjem, velik dio njih čitavo radno vrijeme stoji na nogama jer im poslodavci ne žele dati stolicu, kažu da su učinkovitiji ako stoje. Ne smiju na zahod, doslovno ih iscrpljuju, rade niz nedjelja i blagdana bez sata odmora, potplaćeni su, često dolaze na posao ranije nego im se evidentira, odlaze kasnije – nabraja Sever.

Probudili smo mu inspiraciju ovim pitanjima. No, brine ga što prodavači nemaju takav dar govora. Prestrašeni su i ne žele otvoreno govoriti o problemima.

- Znamo da postoji velik broj neprijavljenih prekovremenih sati i sasvim sigurno nije primjereno još im i štopati koliko su artikala provukli. A ljude je strah govoriti. Nagovarali smo ih, ali boje se. U puno navrata molili smo da nam takve situacije posvjedoče – poručuje Sever.

Drugi put kad vidite blagajnicu da se želi s vama natjecati u skeniranju i trpanju stvari u kesu, imajte razumijevanja. U nekim civilizacijama osmosatno igranje računalnih igrica vjerojatno bi se smatralo ovisnošću, a ne poslom.