Đikić tvrdi da je svako otkriće koje pomaže oboljelim od tumora vrijedno, ali se takvi rezultati moraju predstaviti činjenično i bez senzacionalizma

 

 
Na vijest o novom lijeku za rak pluća koji je izumio molekularni biolog Igor Štagljar sa svojim timom u Kanadi, koji će biti klinički testiran i u zagrebačkoj Klinici za plućne bolesti Jordanovac, reagirao je danas ugledni hrvatski znanstvenik Ivan Đikić ocijenivši kako je vrijedno svako otkriće koje pomaže oboljelima od tumora, ali se takvi rezultati moraju činjenično i bez senzacionalizma medijski predstaviti, kako bi pacijenti, koji s pravom imaju velika očekivanja, znali što konkretno mogu očekivati od novih lijekova.

 
“Upravo radi toga senzacionalna najava profesora Igora Štagljara u javnosti o revolucionarnom lijeku protiv tumora pluća ima svoje pozitivno lice i ne tako pozitivno naličje”, ističe Đikić u osvrtu upućenom javnosti.
 
Pozitivnim ocjenjuje potvrdu predstojnika Klinike Jordanovac Miroslava Samaržije da je lijek u pripremnim (administrativnim) fazama koje će trajati do ljeta, kada bi trebala započeti klinička ispitivanja samo na pacijentima koji imaju mutacije u EGFR (oko 10 osoba u Hrvatskoj), kao i to što Štagljar ima određene molekularne spoznaje o tom lijeku koji djeluje na stanice tumora pluća u kulturama.
 
“Negativni aspekt ove najave jest činjenica da znanstvene rezultate istraživanja tog lijeka profesor Štagljar još uvijek nije objavio ni u jednom znanstvenom časopisu i, posljedično, oni nisu prošli kritičku znanstvenu recenziju. Profesor Štagljar također još nije s javnosti podijelio podatke o vrsti i imenu lijeka, stoga nije poznato radi li se o potpuno novom revolucionarnom lijeku ili o već prije korištenom, ali usavršenom lijeku. Javnost ima pravo znati konkretne činjenice o vrsti i djelovanju lijeka”.
 
Đikić ističe kako takva situacija neminovno nameće pitanje javne odgovornosti za senzacionalizam u medijskoj prezentaciji, te ocjenjuje kako bombastične vijesti bez kritičkog propitivanja ne doprinose kvalitetnom informiranju građana nego služe promociji pojedinaca i/ili nekih lobističkih interesa.
 
“Zamislite kako se osjećaju oboljeli od tumora pluća kada slušaju emisiju na HRT-u o senzacionalnom lijeku koji je spreman za liječenje tumora pluća, a samo dan nakon toga čuju da će prva klinička ispitivanja tog lijeka započeti tek za šest mjeseci i da to nije univerzalni lijek za tumore pluća nego može biti primjenjiv samo u maloj podgrupi pacijenata. Takva medijska prezentacija šteti znanstvenom napretku, ali i, što je posebno pogubno za razvitak društva, vodi stvaranju nepovjerenja javnosti u znanost i medije”, naglašava Đikić.
 
Dodaje kako se, prema dostupnim podacima, radi se o inhibitoru tirozin kinaza koji je već odobren od američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) za liječenje tumora. Stoga to nije novi inovativni lijek koji je otkrio Štagljar nego lijek koji ima svoje registrirano ime u farmaceutskoj industriji i pripada većoj grupi lijekova koji se već koriste u liječenju tumora pluća. Štagljar je, nastavlja Đikić, pokazao da jedan od tih inhibitora tirozin kinaza može djelovati na tumorske stanice pluća koje imaju trostruke mutacije gena EGFR,  točnije EGFR L858R/T790M/C797S mutacije, dok za detaljniju analizu njegovog otkrića treba pričekati s objavom znanstvenih rezultata.


 
“Na kojoj vrsti tumora pluća će se vršiti ispitivanja na KBC Jordanovac i koliko je pacijenta zahvaćeno takvim tumorom? Raditi će se na podvrsti tumora nemalih stanica pluća koje imaju trostruku mutaciju u genu EGFR. Ta podvrsta tumora pluća predstavlja vrlo mali udio (oko 1-2 posto) svih vrsta tumora pluća. Trostruka mutacija u genu EGFR pojavljuje se pretežno kod rezistentnih tumora nemalih stanica pluća koji su već bili podvrgnuti liječenju s inhibitorima tirozin kinaza”.
 
Inhibitori tirozin kinaza su, pojašjnava Đikić, kemijski spojevi koji se reverzibilno ili ireverzibilno vežu za enzimatsku domenu i blokiraju rad  tirozin kinaze. “U tumorskim stanicama tirozin kinaze poput EGFR često budu amplificirane ili mutirane i imaju povećanu aktivnost koja doprinosi tumorskoj proliferaciji. Inhibitori mogu blokirati takve onkogene signale”.
 
Pritom Đikić ističe kako u kliničkoj praksi postoji već oko  desetak inhibitora tirozin kinazne EGFR za liječenje raznih tumora. “Njihova djelotvornost se očituje u produženju života pacijenata 3 do 12 mjeseci. Rezultati su dosta limitirani jer tumori vrlo brzo razvijaju rezistenciju na te lijekove stvaranjem mutacija u EGFR genu. Rezistencija se može pojaviti i zbog mutacije PIK3CA i BRAF gena te amplifikacije MET receptora. Stoga se danas sve češće primjenjuje kombinirana terapija raznih kinaznih inhibitora”.
 
Ističe kako je inhibitor tirozin kinaze već odobren kao lijek te je prošao sva preliminarna ispitivanja (toksikologija, bioraspoloživost i koncentracije), pa korištenje odobrenog lijeka za drugu namjenu, ovaj puta za tretiranje tumora pluća, može započeti brže. Đikić na kraju napominje kako osvrtom želi doprinijeti konstruktivnoj javnoj diskusiji na temelju dostupnih znanstvenih podataka.
 
“Svoju karijeru započeo sam na istraživanju tirozin kinaza, na čemu sam i doktorirao radeći u laboratoriju profesora Josepha Schlesingera, koji je vodeći svjetski stručnjak  u istraživanju inhibitora tirozin kinaza. Od tada kontinuirano radim na protein kinazama više od 20 godina. Otvoren sam za javnu raspravu s kolegama znanstvenicima i onkolozima uključujući i profesora Štagljara kako bismo javnosti zajednički približili potvrđene i točne  podatke o ovoj važnoj temi”.

Svako otkriće koje pomaže oboljelim od tumora je vrijedno ali se takvi rezultati moraju predstaviti činjenično i bez senzacionalizma. Tada će pacijenti znati što mogu konkretno očekivati od novih lijekova te će rasti povjerenje građana u znanost, znanstvenike i medije, ističe Đikić.