U Domovinskom ratu bilo je heroja u redovima hrvatskih branitelja koji su izlagali svoje živote, ali nijedan nije napravio ono što je učinio 36-godišnji strojobravar Mile Blažević Čađo na današnji dan 26. srpnja 1991. u svome mjestu Struga Banska kod Dvora.
On je kao pričuvni policajac dao svoj život u samoubilačkom činu sa samo jednim ciljem - da zaustavi i onesposobi četnički oklopni transporter naoružan protuzračnom strojnicom, ispred kojeg je šest sati hodalo četrdesetak Hrvata iz sela Zamlača, koje su četnici zarobili i koristili kao živi štit te onemogućavali hrvatske policajce da pucaju na nadolazeću okupatorsku kolonu.
Čađo se opasao eksplozivom i ručnim bombama te je izišao iz svog rova u blizini obiteljske kuće, sakrio se odmah iza potpornog zida i pričekao da prođu civili, a onda se bacio na oklopnjak i aktivirao eksploziv. U podvigu mu je pomagao Željko Filipović, Crnogorac porijeklom, policajac iz Dugog Sela kraj Zagreba, koji je poginuo zajedno sa Čađom. Taj dan je osim njih dvojice poginulo još jedanaest hrvatskih policajaca u četničkom divljanju po pounjskim selima.
Prijedlog za odličje
Iako se u svim izvorima navodi da je tada u Čađinoj akciji poginulo šest srpskih vojnika na mjestu eksplozije a 14 ih je ranjeno, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan nam kaže da je zapravo poginulo petero četnika, a sedamnaest ih je ranjeno.
- To su podaci iz srpskih izvora i oni su točni. Znam jer sam upravo ja bio inicijator da se Čađi dodijeli ratno odlikovanje i u zahtjevu sam se morao koristiti točnim podacima. Sve je krenulo od posjeta ministra Freda Matića ovom kraju, kojeg sam upoznao sa Čađinim herojstvom.
Ako je ovo sve točno što govoriš, piši prijedlog da se Blaževića posthumno odlikuje Redom Nikole Šubića Zrinskoga, rekao mi je tada ministar. Komisija za odlikovanja u Ministarstvu branitelja kao prva instanca je podržala moj prijedlog.
No mi smo zapravo imali sreću da su u Komisiji za dodjelu odlikovanja, koju je formirao tadašnji predsjednik Ivo Josipović, kao sljedećoj instanci sjedila dvojica sjajnih ljudi i boraca - Pero Bajan i Vlado Marić, koji su provjerili Čađinu ulogu u ovom činu i predložili da mu se dodjeli hijerarhijski više odlikovanje - Red kneza Domagoja s ogrlicom.
To je odlikovanje obitelji uručeno za vrijeme predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, jer je Josipoviću istekao mandat, a ja i Ante Deur smo živi svjedoci da se to Čađino odlikovanje dvije godine tražilo jer je bilo zagubljeno po njezinim uredima. Na dodjeli odlikovanja su bili svi, a u kuću pokojnog Čađe je nepozvan banuo i tadašnji sisačko-moslavački župan Ivo Žinić. On reče Milki, Čađinoj ženi “da je, eto, naša predsjednica jedina prepoznala Čađino herojstvo”.
Nema većeg heroja
Ja sam tada, znajući kako je sve bilo, rekao Milki da ne donosi odlikovanje nego ukaz, i na kojem je jasno pisalo da je odlikovanje potpisao predsjednik Josipović, a ne Kolinda. Žinić se počeo vrpoljiti i crvenjeti i bilo mu je jako neugodno, govori Orkan, koji smatra da većeg heroja od Čađe u Hrvatskoj nema.
- On je junak Domovinskog rata i herojčina i kada se to odlikovanje uvede, Čađo ga prvi treba posthumno dobiti. Nitko od heroja u Hrvatskoj nije branio zemlju a da je svjesno i namjerno žrtvovao svoj život, dakle sebe, a Čađo je to učinio - govori Orkan.
”Dva dana prije nego što se raznio, Čađo je hodao po garaži opasan eksplozivom i bombama i svima nam govorio: “Budite sigurni, četnici i vojska kroz Bansku Strugu neće proći. Mislili smo da se šali, da je poludio. Ali on je ono što je rekao i ostvario”, govore nam njegovi mještani.
Blažević je iza sebe ostavio suprugu Milku i dvoje djece Matiju i Katarinu, koji su sada odrasli ljudi. S Matijom Blaževićem, koji danas ima 42 godine, smo i razgovarali.
- Smatram da ne samo hrvatski branitelji nego i cijela Hrvatska gaje duboku i istinsku zahvalnost prema onome što je moj otac učinio. Evo, nedavno sam s jednog nogometnog turnira u Kutini dobio niz slika, zastava i grafita s likom mog oca kao heroja hrvatskog Pounja.
Kad je otac poginuo, ja i mama i trinaestogodišnja sestra smo tada bili u podrumu kuće. Na mjesto pogibije su otišle moja majka i baka, a meni, koji sam tada imao 10 godina i trinaestogodišnjoj sestri nisu dali. Meni nisu dali ni na sporovod otići, a seka je ipak otišla. Znam da su četnici, kad ih je otac zaustavio, počeli bježati prema Dvoru, a znam i da mi nismo tih dva-tri dana bježali iz sela iako nam je od strane JNA naređeno da to učinimo. Držalo nas je hrabrim herojstvo našega oca, kaže Matija.
Fizički radnik
Nismo se ustručavali pitati ga ni je li herojstvo njihova oca utjecalo na povlaštenu životnu priču njega i sestre u vidu privilegija.
- Ja radim kao fizički radnik u poduzeću za ceste u Dvoru. Neoženjen sam, imam 42 godine i radim sve što fizički radnik radi motikom, krampom, kolicima.
Sestra Katarina Blažević Tomić ima sina od devetnaest godina. Ona radi u PU zagrebačkoj u Prometnoj policiji, a dugo je bila obični službenik, mislim i bez ovlaštenja.
Mama Milka prima očevu mirovinu, radi oko bašte, dobrog je zdravlja, ali slabo čuje. Obična smo obitelj, a to nisu nikakve privilegije. Nama je privilegija što smo imali takvog oca kojeg slavi cijela Hrvatska i na kojeg smo izuzetno ponosni, iako je svoj život dao u trenucima kada je nama najviše trebao, kaže Matija.