Četvrti val pandemije zapljusnuo je i Hrvatsku, a procijepljenost populacije u zemlji je manja od 50 posto. To kazuje i statistika mrtvih: kako je u utorak izjavila pomoćnica ravnatelja HZJZ-a Marija Bubaš, nitko od građana Hrvatske mlađih od 65 godina koji su u posljednja dva tjedna umrli od korone nije bio cijepljen.
Dan prije Bubaš je na Televiziji N1 ustvrdila da nam pandemijske brojke rastu zato što je "posustalo zanimanje za cijepljenje".
"Neki se boje cijepljenja. Netko se boji samo igle, netko posljedica, a zapravo, kako vidite, uglavnom su u bolnicama i na respiratoru umrli oni koji nisu cijepljeni", rekla je Bubaš, dodavši da na porast novozaraženih najviše utječu necijepljeni.
"Zato što su to populacijski bazeni gdje se virus jako lako širi. (...) jer virus je živi organizam i bori se za preživljavanje, a lakše se širi gdje populacija nije zaštićena", rekla je pomoćnica ravnatelja HZJZ-a.
Komentirajući zazor velikog dijela građana prema cijepljenju, Bubaš je naglasila kako istraživanja pokazuju da ljudi sve manje vjeruju službenim stranicama i objavama struke, a sve više društvenim mrežama, u čemu vidi "osnovnu grešku".
"Čudim se kako ljudi ne mogu donijeti zaključke gledajući oko sebe, temeljem činjenica. Ništa drugo ne treba nego pogledati brojke. Brojke o zaraženima, hospitaliziranima i umrlima koji nisu cijepljeni govore jako puno onome tko želi čuti", zaključila je Bubaš to "obraćanje gluhima".
Top-nacija po nepovjerenju
Istog dana u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno" stručnjaci raznih profila analizirali su zašto Hrvati odbijaju cijepljenje. Tako je radiolog Dječje bolnice Srebrnjak Natko Beck ustvrdio da su Hrvati "dosta nepovjerljivi prema cijepljenju", što je povezao s nepovjerenjem naših građana u hrvatske vlasti i tuzemne političke institucije.
"Po nepovjerenju spadamo u top-nacije u Europi. To kod nas vučemo iz politike, nikad nismo dosegnuli povjerenje građana u institucije. Mi kao narod imamo nepovjerenje prema vladajućoj kasti, a to ima reperkusije na stavove građana prema zdravstvu", kazao je Beck.
Komunikolog sa Sveučilištu u Dubrovniku Zdravko Kedžo u istoj je emisiji rekao da je povjerenje građana oko cijepljenja "jako narušeno", te da je Stožer "trebao bolje komunicirati", dok za psihijatra Veljka Đorđevića "ljudi odustaju od cijepljenja zbog straha, neznanja ili zbog lažnih informacija koje su preplavile društvene mreže".
Vidimo da ne postoji samo jedan razlog za eskiviranje cijepljenja. Općenito, ljude koji se odbijaju cijepiti možemo svrstati u dvije skupine. Jednu čine oni koji pandemiju zovu "plandemijom": za njih je čitava priča oko korone izmišljena baš zato da bi se ljudima uvalilo cjepivo od kojeg će ili umrijeti (u sklopu "plana elita" o depopulaciji Zemlje), ili će im se DNK promijeniti, ili će ih Bill Gates prisluškivati preko čipa ugrađenog u cjepivo. Na te ljude argumenti ne djeluju, a dobar dio ih odbija svako cjepivo.
Drugu skupinu čine oni koji shvaćaju da koronavirus nije prijevara, ali strahuju od cjepiva koja su proizvedena prebrzo i bez dovoljno testiranja, pa ne žele riskirati. I dok je prva skupina tvrdokorna i beznadna, građane iz druge skupine teoretski možemo razumjeti, jer cjepiva su doista proizvedena u rekordnom roku (ti ljudi nisu nužno antivakseri). No malo je teže razumjeti njihovo odbijanje elementarne statistike, budući da su rizici od teških nuspojava od cjepiva mnogostruko manji u odnosu na rizik od same bolesti.
Što bi rekla Marija Bubaš, ništa drugo ne treba nego pogledati brojke.
Univerzalni problem
Problem s antivakserima imaju gotovo sve zemlje svijeta. Tako German Lopez, novinar američkog magazina Vox, svoj tekst "Šest razloga zašto se Amerikanci ne cijepe" počinje rečenicom: "Danas je u Americi najvažnije pitanje: zašto se ljudi ne cijepe?"
Ističući da se radi o "izazovu koji SAD mora prevladati kako bi se vratio u postpandemijsku normalu", Lopez navodi razloge zbog kojih se Amerikanci ne žele cijepiti: odbijanje da se COVID-19 vidi kao prijetnja, zabrinutost zbog nuspojava, nisko povjerenje u cjepiva ili institucije koje stoje iza njih, te vjerovanje u neku od teorija zavjere (prema anketi agencije YouGov, najmanje polovina ljudi koji odbijaju cijepljenje vjeruje u barem jednu teoriju zavjere o cjepivima protiv COVID-19 ili cjepivima općenito).
"Svi razlozi zbog kojih ljudi navode da se ne cijepe (...) dijele zajedničku crtu: značajan dio Amerikanaca ne vjeruje da su cjepiva vrijedna potencijalnih rizika", zaključuje Lopez.
I u ovomjesečnom izvješću stranice QuoteWizzard navode se glavni razlozi zbog kojih milijuni Amerikanaca odbijaju cjepivo. Pritom se udio i važnost pojedinih razloga razlikuju od države do države, a na razini čitavog SAD-a to izgleda ovako (ispitanici su mogli birati više razloga, pa zbroj postotaka premašuje 100): zabrinuti su zbog nuspojava (56%), ne vjeruju cjepivu (45%), ne vjeruju vladi (37%), čekaju da vide je li sigurno (37%), ne vjeruju da im cjepivo treba (27%), ne misle da je COVID-19 opasan (19%).
Usporedbe radi, u sličnom hrvatskom istraživanju koje je agencija Promocija Plus u srpnju provela za RTL, hrvatski ispitanici koji se ne žele cijepiti također kao najčešće razloge navode moguće nuspojave (31%) i nepovjerenje u cjepivo (28%). Dok 27 posto ispitanika u Hrvatskoj čeka kako će cjepivo djelovati kod drugih, njih 16 posto smatra da je korona laž ili da se opasnost od nje preuveličava. Dva posto hrvatskih ispitanika kao razlog je navelo to što preko cjepiva Bill Gates čipira ljude.
U studiji pod naslovom "Psihološke karakteristike povezane s oklijevanjem i odbijanjem cjepiva protiv COVID-19 u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu", koju je skupina znanstvenika s više britanskih i irskih sveučilišta u siječnju objavila u časopisu Nature, navodi se da je "neodlučnost/otpor prema cjepivu evidentna za 35, odnosno 31 posto" populacija tih dviju zemalja. Pritom su takvi ispitanici u objema zemljama "bili slični u širokom nizu psiholoških konstrukata".
Tako se kombinirana skupina neodlučnih i "otporaša" u objema državama izrazito razlikovala od skupine koja prihvaća cjepivo na više psiholoških varijabli: niža razina povjerenja u znanstvenike, zdravstvene djelatnike i državu, negativniji stavovi prema migrantima, niža kognitivna refleksija, niže razine altruizma, više razine autoritarnosti, više razine vjerskih uvjerenja, niže razine ugodnih osobina ličnosti (prijaznost) i više razine unutarnjeg lokusa kontrole (u uzorku iz UK još su nađene više razine paranoje, neuroticizma i vjere u slučajnost).
Također, u usporedbi s onima koji prihvaćaju cjepivo, ispitanici koji ga odbijaju značajno se rjeđe o COVID-19 informiraju iz novina, s televizije, radija i vladinih agencija, a znatno više s društvenih mreža. U odnosu na povjerenje u različite izvore informacija, u usporedbi s ispitanicima koji prihvaćaju cjepivo, antivakseri su iskazali značajno niže razine povjerenja u informacije koje se šire putem novina, TV i radijskih emisija, svog liječnika, drugih zdravstvenih radnika i vladinih agencija.
"U objema zemljama manje je vjerojatno da će oni koji imaju otpor prema cjepivu tražiti informacije o pandemiji u tradicionalnim izvorima, te imaju puno veću razinu nepovjerenja u te izvore u odnosu na ispitanike koji prihvaćaju cjepivo", navode autori studije.
Finski poučak
Očito je da važnu ulogu u odluci o cijepljenju ima i povjerenje u državne vlasti. Već i prije pandemije međunarodna su istraživanja pokazala da u sigurnost raznih cjepiva najmanje vjeruju one skupine ljudi koje su manje sklone vjerovati svojoj nacionalnoj vladi.
Naravno, vrijedi i obrnuto, o čemu svjedoči primjer nordijskih zemalja, čija uspješnost upravljanja pandemijom dobrim dijelom proizlazi iz visoke razine povjerenja koje građani tih zemalja imaju u svoje vlade, kako je to nedavno pojasnila glasnogovornica finskog ministarstva zdravstva Vivikka Richt.
"Kad vlada donese pravila kako bi nas zaštitila od pandemije, ne izlazimo na ulice kako bismo prosvjedovali protiv njih kao u drugim zemljama", rekla je Richt komentirajući slične prosvjede diljem Europe i SAD-a.
U tom grmu leži dobar komad hrvatskog necijepljenog zeca: za razliku od Norveške, Švedske, Finske i Danske, gdje više od 60 posto ispitanika kaže da vjeruje vladi, u Hrvatskoj to kaže samo trećina ispitanika.
Slično je nedavno o razlozima necijepljenja u Hrvatskoj za HTV govorio dr. Goran Tešović, specijalist pedijatrijske infektologije iz Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" i liječnik s dugogodišnjim iskustvom u vakcinologiji.
"Prihvaćanje cijepljenja korelira sa zadovoljstvom življenja u nekoj državi. Što su ljudi zadovoljniji i imaju više povjerenja u državne institucije, to je i prihvaćanje preporuke veće. Tipičan primjer je Finska. Ljudi misle da je njihova država prema njima poštena, da za njih čini sve što može, najbolje što može, i država u kojoj nijedno cjepivo nije obvezno ima pokrivenost za sve antigene veću od 95 posto", rekao je dr. Tešović.
Znanstveni novinar BBC-ja David Robson u svom srpanjskom članku "Zašto neki ljudi ne žele cjepivo protiv COVID-19" ističe, pak, da one koji oklijevaju s cijepljenjem ne treba odmah svrstavati u antivaksere.
"Iako je primamljivo pretpostaviti da svatko tko odbije cjepivo ima ista uvjerenja, strahove većine ljudi koji oklijevaju s cjepivom ne treba miješati s bizarnim teorijama upornih antivaksera. Velika većina ljudi koji oklijevaju u vezi s cjepivom nemaju političku agendu i nisu predani antiznanstvenim ciljevima: jednostavno su neodlučni u pogledu svog izbora da se cijepe", piše Robson.
BBC-jev novinar potom navodi kako su "srećom, znanstvenici počeli proučavati neodlučnost u vezi s cjepivom mnogo prije nego što je SARS-CoV-2 prvi put identificiran u Wuhanu u prosincu 2019. godine". Istražujući različite modele koji pokušavaju detektirati razlike u zdravstvenom ponašanju ljudi, znanstvenici su došli do tzv. 5Cs modela, za koji, ističe Robson, dosadašnji rezultati sugeriraju da može objasniti većinu varijacija u odlukama ljudi.
Taj model sadrži pet psiholoških faktora, koji u engleskom jeziku redom počinju slovom "C", pa otuda naziv modela: "povjerenje" (u efikasnost i sigurnost cjepiva, medicinske usluge i kreatore politike koji odlučuju o njihovu uvođenju), "samozadovoljstvo" (smatra li osoba da bolest predstavlja ozbiljan rizik za njezino zdravlje), "kalkulacija" (angažman pojedinca u opsežnom traženju informacija kako bi se odvagnuli rizici i koristi od cijepljenja), "praktičnost" (koliko je osobi lako pristupiti cjepivu) i "kolektivna odgovornost" (spremnost zaštititi druge vlastitim cijepljenjem).
Zašto bih se cijepio?
Uzmimo načas ovaj zadnji faktor ("kolektivna odgovornost"): radi se o psihološkoj dimenziji u kojoj na suprotnom kraju kontinuuma stoji sebičnost, često povezana s vjerom u vlastitu neranjivost, u stilu "meni neće ništa biti jer imam dobar imunitet, zašto bih se onda cijepio?", odnosno "ako se ja ne cijepim, tebe se ne tiče". Taj stav – kako je nedavno za CNN iznio dr. Paul Offit, direktor Centra za edukaciju o cjepivima u Dječjoj bolnici u Philadelphiji i član Savjetodavnog odbora FDA-e za cjepiva – temelji se na tri netočne pretpostavke.
Prvo, cjepiva nisu 100 posto efikasna – ako niste cijepljeni, i dalje možete nositi i širiti virus na cijepljene članove obitelji i prijatelje. Drugo, pogrešno je misliti da se svatko tko želi može cijepiti – npr. ljudi koji su na kemoterapiji ne mogu – tako da najranjiviji građani ovise o "zaštiti krda", koje je moguće postići samo dovoljno masovnim cijepljenjem.
"I treće, time što niste cijepljeni, dopuštate virusu da se nastavi razmnožavati. Kad mu je to dopušteno, virus će stvoriti mutacije, koje bi tada mogle uzrokovati varijante koje su potpuno otporne na imunitet izazvan prirodnom infekcijom ili imunizacijom", tumači dr. Offit.
Drugim riječima: ako ne uzmete cjepivo, činite cijepljenje ostalih manje efikasnim, što čitavo društvo baca natrag u pandemiju. No da bi to čovjek imao na umu, stručnjaci tvrde da mora biti obdaren empatijom i altruizmom.
"Osjećaj kolektivne odgovornosti i altruizam važne su karakteristike onih koji se podvrgnu cijepljenju. Ljudi koji odbijaju cijepljenje obično su više individualistički orijentirani i manje motivirani većim dobrom svih, a više vlastitim osobnim preferencijama", navodi južnoafrička klinička psihologinja Angie Vorster u članku "Psihologija oklijevanja i odbijanja cjepiva", objavljenom nekidan na portalu Mail & Guardian.
Darvinistički zaključak
Spomenuta psihologinja razmatra i pitanje zašto neki ljudi preferiraju teorije zavjere nad znanstvenom istinom. Prema jednoj hipotezi, znanost koja stoji iza razumijevanja virusa previše je apstraktna i komplicirana da bi laici razumjeli: osim ako razornom učinku virusa ne svjedoče iz prve ruke, može im biti teško razumjeti da nevidljivi entitet može izazvati toliku štetu.
"Drugo objašnjenje je da je istina o prirodnoj katastrofi poput pandemije – koja se može dogoditi bilo kada, nasumično i bez upozorenja, i zateći čovječanstvo nespremno – previše zastrašujuća da bi se prihvatila. Stoga se osjećamo sigurnije ako vjerujemo da ljudi imaju kontrolu pa su stvorili COVID-19 za neki veći zlokobni cilj. U suprotnom, ostaje nam da razmišljamo koliko smo zapravo svi ranjivi. Umjesto toga, poričemo stvarnost i zamjenjujemo je nečim zbog čega se osjećamo malo bolje", ističe Vorster.
Južnoafrička psihologinja nas upućuje na darvinistički zaključak o evolucijski uvjetovanoj reakciji ljudi koji se prvi put u životu suočavaju s ovakvom vrstom opasnosti (više nema živih koji se sjećaju zadnje opasne pandemije, "španjolske gripe"). Evolucija nalaže da, ako želiš preživjeti, moraš preuzeti kontrolu nad situacijom, koliko god bila opasna. U tom smislu, odbijanjem da se cijepe antivakseri doista zadržavaju dio kontrole nad nenormalnom situacijom – odnosno imaju (lažni) osjećaj da zadržavaju – kako ne bi morali priznati koliko smo nemoćni pred virusom.
Nije racionalno, ali jest ljudski. Čak i borbeno na neki način – možemo reći da su ti ljudi taoci svoga shvaćanja slobode. U širem smislu, čitavo društvo je talac toga njihova shvaćanja.
Zaključno možemo reći da u korijenu većine razloga za odbijanjem cijepljenja leže tri psihološke osobine: strah, sebičnost i (lažni) osjećaj kontrole nad situacijom. Sve tri su evolucijski uvjetovane. Baš kao i altruizam.