Potpredsjednik Vlade, Šibenčanin Boris Milošević na svom je Facebook profilu odao počast žrtvama logora Jasenovac. Podsjetimo, upravo je na današnji dan 1945. godine počeo proboj zatvorenika iz logora smrti kojeg je uspostavila ustaška kvazi država.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
"Htio bih vam pročitati jednu kratku priču/novelu koje se uvijek sjetim kad se spominje Jasenovac. U njoj nema noža, bodljikave žice, krvi, ali svejedno to mi je najstrašnija logorska priča o Jasenovcu. Novelu je napisao Antun Barac koji je bio zatvoren u logoru Stara Gradiška krajem 1941 – napisao je Milošević.
KROZ REŠETKE
Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i putove. Prekinute su poštanske i autobusne veze. Pa ipak, unatoč tome, ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet jednu povorku žena, s djecom. Gledamo kroz rešetke nove supatnice. Sve su to seljakinje, različito odjevene i različitih godina. Sudeći po odjeći, sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište, gdje vrše različite poslove. Nastojimo, makar smo od njih daleko, razabrati njihove fizionomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Poneke od njih upamtimo. Naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, curicom.
Curica je malena, ni za kakav još posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju, držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: curica posrče, no drži se čvrsto majke. Mislim i po noći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište, tražim ih okom, da se uvjerim, jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam, kao da opažam nekoga od svojih, najdražih. Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No ustaše su odlučne. Dali su posjeći stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad, po duboku snijegu, jadne zatočene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško, padaju u snijeg, ali se brzo dižu, uplašene od pogleda stražara.
I moje su znanice među njima. Majka nosi na leđima drva, a curica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda, jednog jutra, tih žena više nije bilo u dvorištu. Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo, što to znači. A ja mislim na malu curicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje.
I nikako da shvatim: tko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obje.
Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist.
Ne ponovilo se.", podijelio je Milošević na svom Facebook profilu.