Didovi i babe u životu nas Dalmatinaca imaju posebne uloge - oni nas odgajaju! Namisto roditelja! Ćaće i matere vajik su u nekoj strki i frki, gonjaju karijere, ziđaju kuće, vikendice, otplaćuju jadni kredite, stanove, aute, ili rade za kason, prodaju sladolede, vozaju za drugoga, čiste apartmane, jahte, nemaju za svoju dicu vrimena. Imat će kad ostare, kad se smire, taman za unuke, ako ih dočekaju. Dida je ima Thompson, salazija s njime niz Svilaju, ima ga je i Arsen, baca je po njemu kaban i maza ga rakijon kad bi ozeba, o zemlji dide svog pivala je i Meri Cetinić, a ja san o svojoj babi Tonki dvi debele knjižurine napisa, skoro ki Dedijer o Titu, ili Matvejević o razgovorima s Krležon. A svoje se babe Mande spominje svako malo, kad god dođe na Miljevce, i naš friški kadar na čelu Ministarstva uprave, Ivan Malenica, ministar u Vladi RH, jedan od rijetkih (uz Budišu, Mudrinića i Paraća) šta ga je dala Drniška krajina. E, da se njoj sad dignit pa vidit svog Ićana kako u sedan i po navečer, na televiziji, čin počne dnevnik, tamo sidi i ništa biluži u onu svoju bilježnicu. A babi srce ki televizija, ma šta televizija, ki armerun.
- Je, bilo bi joj drago, kako ne bi. Baš mi je to isto rekla jedna moja rodica, kad mi je čestitala na imenovanju za ministra: - A Ivane, šta misliš da je baba Manda živa, da je ona to doživila, šta bi bila ponosna!
Debela hladovina
- Dolazio sam kod babe, u Brištane, uglavnom ljeti, kad bi bili školski praznici, provodili smo tu čitave dane, čak i tjedne, s babom koja je živjela sama, ja i moji brojni rođaci. Jedan dio praznika bi provodio i na otoku Krapnju, odakle mi je majka. Ti su mi dani djetinjstva na Miljevcima ostali u prekrasnoj uspomeni, trajno me vezali za ovaj kraj koji mi je u srcu. Dođem tu kad god mi to vrijeme i obaveze dopuste. Evo, baš sljedeći tjedan supruga Tina i ja dolazimo ovdje četiri dana na odmor, ona je iz Šibenika, odnosno Žaborića, ali isto i ona uživa ovdje na Miljevcima - ugodno smo počeli ćakulu s Ivanom Malenicom, mladim 34-godišnjim ministrom, u debeloj hladovini stare kamene jare babe Mande, u kojoj se često on i familija ili prijatelji skupe zajedno sa stolom. Supruga mu je tek godinu mlađa od njega, ima i dvoje male djece, mlađemu je tek mjesec dana, pa i nisu mogli nigdje, osim ode na Miljevce, di je pravi odmor za dušu i tilo. A da ljubav prema očevini i didovini nije tek puka fraza, Ivan je potvrdio i time što je, pozdravljajući svoje susjede, prijatelje i rođake na miljevačkom Saboru, i javno kazao da je malo nedostajalo pa da - umjesto u Šibeniku - živi s cijelom svojom mladom obitelji u - Brištanima Donjim!
- Je, ja i žena smo ozbiljno o tome razmišljali prije četiri-pet godina, kad smo stupali u brak. Otac Ante je uredio kuću prije desetak godina na Miljevcima, novu. Kvaliteta života ovdje u ovom miljevačkom kraju je dobra, ovaj mir se teško može naći u gradu, pogotovo sad ljeti, kad je gužva. Ovdje nema problema ni s parkingom, a za pet minuta ste u Drnišu ili za pola sata u Šibeniku. Za obitelji s djecom Miljevci su također zgoditak, škola i dječji vrtić i sportska dvorana, mlade obitelji ne trebaju se brinuti tko će im čuvati djecu, mali su razredi, pa se učitelji i učiteljice mogu posvetiti djeci... - nabraja Malenica, dodajući tome i svoje friško zagrebačko iskustvo. Gore je normalno putovati pola sata autom do posla, to se i ne računa u putovanje, čak i kada je u gužvi, u koloni.
Veliki izazov
Na kraju ipak nisu otišli na Miljevce, jer i Brodarica u kojoj žive je jedan mirni, obiteljski kvart, imaju i tamo obiteljsku kuću s dvorištem, u kojem im ništa ne fali. Štoviše, ćaća Ante i majka Dragica su u penziji, čuvaju djecu, imaju dakle i baby servis. No, da su u Šibeniku, u stanu, sigurno bi ga zamijenili za Miljevce! Kako su u međuvremenu došle i ministarske obveze, Ivanu će se cijela obitelj u listopadu pridružiti u Zagrebu.
I kako sad gledaš na to što si prihvatio poziv da postaneš ministar, jesi li se (već) pokajao?
- Prvenstveno je to jedan veliki izazov. Ja imam 34 godine i to su nekako prave godine da se prihvatiti takav poziv. Nisam imao vremena puno razmišljati o tome, sve se dogodilo na brzinu. Premijer je razgovarao sa mnom, pitao me jesam li zainteresiran za mjesto ministra uprave, ja sam razgovarao s obitelji, sa suprugom, prihvatio. Poziv me zatekao na poslu, na Veleučilištu, zvala je zamjenica predstojnika Ureda premijera. Tako sam razgovarao s njim o mom viđenju državne uprave, reformama, taj razgovor je trajao možda i nekih 15 - 20 minuta. Godinu dana je ostalo još do kraja mandata, može se tu napraviti dosta toga, kao što smo u kratko vrijeme napravili dosta toga i na Veleučilištu, i za mog mandata dekana. Započeti su brojni projekti, od nadogradnje zgrade koja bi trebala biti gotova do kraja godine, pa do studentskog doma Palacin, za čiju bi izgradnju trebao biti potpisan ugovor, čija je vrijednost 84 milijuna kuna. Pripremamo i studij sestrinstva, koji je ušao u jednu zrelu fazu, gdje smo proveli postupke izbora u zvanje za liječnike, vanjske suradnike... To je bila moja vizija razvoja Veleučilišta, kako ga još više razvijati, ako smo to uspjeli u dvije godine, pa čak i nešto manje, onda se i u tih godinu i nešto više dana koliko je još ostalo do izbora može puno toga napraviti i u upravi - ocjenjuje Malenica.
Maslinik i voćnjak
Ali, pustimo mi poliitku, bit će za to vremena najesen. Čime se Malenica još bavi na Miljevcima? Maslina, prvenstveno, ima i voćnjak s bajamama, višnjama, breskvama, time se familija zabavlja kad dođe na svoje, barem svakog drugog vikenda, ili najmanje jednom mjesečno ako ne mogu nikako drukčije. Ili Ivan i supruga, ili otac i majka, ako ne mogu drugačije. Tu u blizini vidimo i vinograd, lijepo je obrađen, sa sustavom kap na kap, ali to nije Ivanov, nego od strica Frane, direktora "Vodovoda", koji ima nekih 500-tinjak loza, nedavno ih je posadio, lagano se i on priprema za mirovinu, to će mu bit hobi kojim će kratit dane. A triba uvik imat i litru svog vina, da imaš šta metnit na stol kad ti ljudi na Gospu od Anđela, na 2.8., dođu na feštu.
U svakom slučaju, sve ode za Malenice ima svoju priču. Tu prid vratima je bilo guvno na kojem se vrlo žito, tu di mi sad sidimo - novinar i ministar, fotoreporter i diktafon – leža je konj, desno je bilo sijeno na kojem bi kokoši nosile jaja, a mali Ivan bi ih ujutro išao pokupiti s babom, za marendu. Tu su i babina preslica, pegla, vretena za vunu. Idila seoskog života koja je danas ostala samo u uspomenama, ne samo za Malenice, nego i za druga prezimena i plemena u Brištanima - Gveriće i Samodole.
I tu je već, kao i po svim miljevačkim selima, niklo nekih šest ili sedam apartmana za iznajmljivanje, turizam je krenuo, tamo di su bila guvna, danas su bazeni, ili u najboljem slučaju, zogovi za balote. Jednog od njih ima i ministar, koji je strastveni balotaš, pa nisam odolio izazovu da bacimo jednu partiju.
- Šta te bolje iđe, valjanje il izbijanje, pitam, premda odgovor i sam nekako naslućujem... Ivan je mirčina, čovjek konsenzusa, dogovora, takvi ne bombizavaju i ne tuku, i ne polažu sve nade u jedan hitac. Oni su više za uvaljat, doć ulagano, sa strane, puštat balotu mekano, nenametljivo. I prošetat malo po Roškom slapu, nediljom otić na misu, nać se s prijateljima i rođacima, izist pomidoru i papriku iz svog vrtla, s kojin zrnon krupne soli. Baš Gospodin Savršeni, kako sam ga okrstio u jednom svom novinskom tekstu.
A kad mandat ministra završi, di se vidi(š)?
- A, ne znam, volio bih se vratiti na Veleučilište, volio bih nastaviti akademsku, znanstvenu karijeru, koju sam malo zanemario zbog obaveza vođenja Veleučilišta zadnjih godina, volio bih se usavršavati i u inozemstvu, ali vidjet ćemo, to je neki dugoročni plan. Sada mi je u prvom redu izazov vođenja ministarstva...