Što čeka sisački kraj i Baniju nakon što se tlo, nadamo se, konačno smiri, zgarišta i ruševine obiteljskih domova obnove, poduzeća, škole i trgovine ponovo prorade? Ima li šanse za razvoj ovog dijela Hrvatske, nakon što je ta šansa nepovratno propuštena nakon Oluje pa je Banija potres dočekala poprilično zapuštena, slaba i ranjiva?
- Nakon Oluje napravljena je strateška pogreška u pristupu Baniji, kada je središnja vlast pogrešno mislila da je dovoljno obnoviti kuće i infrastrukturu - kaže nam prof.dr. Vladimir Čavrak s zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, zacijelo najugledniji ekonomist iz negdašnje sisačke regije koji se na naš poziv javio iz svojih Letovanaca pokraj Siska. I Čavrakova obiteljska kuća u Letovancima je nastradala, pa smo našeg sugovornika prekinuli u pokušaju da osigura dolazak vozila s dizalicom kako bi se pregledao narušeni krov.
- Mogu Vam samo reći da sustav ne funkcionira, pa možete to staviti u novine velikim slovima, ‘boldano’ ili kako hoćete. Umjesto jedne središnje službe ili ureda na koji se možete obratiti, recimo u Sisku, Petrinji ili Glini, imate tko zna koliko ‘vertikala’ pa možete zvati unedogled dok se dokopate neke pomoći. I ne govorim to zbog sebe, ovdje je u Letovancima totalno porušeno nekoliko kuća, ja sam još dobro prošao a i imam gdje živjeti - kaže Čavrak i odmah povlači paralelu s posljednjom elementarnom nepogodom ovog tipa na Banovini, ‘pijavicom’ koja je pogodila Petrinju 1982.. Tada su, kaže Čavrak, u roku nekoliko dana sve oštećene kuće u Petrinji bile ne samo pregledane, već i obnovljene.
- Možete taj sistem iz bivše države nazvati totalitarnim, komunističkim ili ne znam kakvim ali tada se znalo tko što radi i tko je za što odgovaran. Sve je bilo postavljeno i kada je nastupio trenutak za djelovanje postavljenog sistema za takve situacije, odmah se djelovalo. Što imamo danas? U Zagrebu će uskoro biti godinu dana od potresa, imamo samo napisani zakon i ništa više. O čemu govorimo? - pita se naš sugovornik, nakon čijih je riječi pomalo izlišno pitanje može li središnja vlast ne ponoviti onu grešku s početka teksta i ovoga puta postaviti uvjete u kojima će se Banovina barem polako, ali sigurno početi približavati razvijenijim dijelovima države i tako spriječiti njezina daljnja entropija.
Vraćajući se na postolujne devedesete i djelovanje države prema sisačkoj regiji, Čavrak podsjeća da sada postoji jedna vrlo bitna razlika u mogućnostima koje državi i lokalnoj vlasti stoje na raspolaganjima u eventualnom pokušaju da osiguraju razvoj.
- Ovaj je prostor u godinama nakon same Oluje dodatno ispražnjen. Nema ljudi. Tko će sprovesti strategije, planove i investicije čak i da se osmisle i budu provedive? - pita se Čavrak, u prilog čijih riječi idu službeni pokazatelji o gospodarstvu i kvaliteti života na Banovini.
Još za vrijeme Jugoslavije, tri od četiri banijske općine, Glina, Hrvatska Kostajnica i Dvor, pripadale su općinama koje zaostaju u razvoju u odnosu na državni prosjek. Nakon Oluje, tim se gradićima, koji su status potpomognutih područja unijele u Hrvatsku, pridodala i Petrinja, nakon što je prije rata praktički bila grad bez nezaposlenih i s snažnim razvojem privrednog i društvenog života na čelu s mesnom industrijom Gavrilović u kojoj je i Vladimir Čavrak radio do okupacije Petrinje 1991..
Na popis potpomognutih područja Vlada stavlja gradove i općine čiji je izračun indeksa razvijenosti ispod državnog prosjeka. U indeks ulaze prosječni dohodak po stanovniku, prosječni izvorni prihodi po stanovniku, prosječna stopa nezaposlenosti, indeks starenja, stupanj obrazovanosti stanovništva i opće kretanje stanovništva.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u banijskim gradovima i općinama živjelo je početkom 1991. gotovo 100 tisuća stanovnika, a danas ih je oko 53 tisuće. Iako je drugačija teritorijalna organizacija ove regije u odnosu na razdoblje prije Domovinskog rata, nesporno su najveći gubici stanovništva zabilježeni u području koje danas obuhvaćaju grad Glina (manjak oko 14 tisuća) i Općina Dvor, na području koje danas živi oko 5700 stanovnika ili blizu deset tisuća manje nego 1991.
U oba slučaja riječ je o dijelovima Banije na kojem su prije Domovinskog rata većinski narod bili Srbi čiji je masovni egzodus u Oluji glavni uzrok demografskog pada ovog dijela Hrvatske. Kao što je poznato, sve se činilo da se Srba na Baniju i drugdje vrati što manje, možda i zato kako bi u općinu Dvor, gdje i danas Srbi čine većinu, lakše ‘proguralo’ skladište za radioaktivni otpad iako je očito riječ o trusnom području. Uzgred, skladištenju opasnog otpada kod Dvora od važnijih lokalnih političara, aktivno se suprotstavio jedino petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, kojeg je ovih dana, po najgorem mogućem povodu, zacijelo upoznala kompletna hrvatska i dio inozemne javnosti.
Petrinja je, kada se gleda područje grada prema teritorijalnoj organizaciji iz 1991., među banijskim sredinama izgubila najmanje stanovnika u odnosu na predratno stanje, dočekavši potres s oko 16000 stanovnika. No, i na području predratne općine Petrinje danas je oko deset tisuća manje stanovnika nego 1991..
Opadanje stanovništva, snažno izraženo po svršetku Domovinskog rata, nastavilo se i od 2001. naovamo. Je li i moglo biti drugačije, kada se zna da je prosječna stopa nezaposlenosti u banijskim općinama i gradovima bez iznimke veća od 20 posto već godinama, jedva 18 posto ukupnih poljoprivrednih površina u tom dijelu države obrađeno, stočni fond više nego prepolovljen u odnosu na predratno stanje, a u preostalim tvornicama radi, kao u slučaju spomenutog petrinjskog Gavrilovića, sedam do deset puta manje radnika nego prije rata. Banija od Oluje nije primila nijednu značajnu investiciju, ni javnu ni privatnu, iako uspješnih poduzetničkih pokušaja ima, primjerice u drvnoj (glinski Šerif, petrinjski Nil-Ž) i prehrambenoj industriji (glinska Vivera), ali to ni izdaleka nije dovoljno da bi se regresija zaustavila. Uglavnom, kad su u pitanju materijalne mogućnosti Banijaca, nikoga ne bi trebala zavarati činjenica da su se neki od najvećih domaćih poduzetnika s ovog područja javno bavili idejom da si plate basnoslovno skup put u svemir i tako postanu prvi Hrvat(i) u orbiti.
U odnosu na gospodarske okolnosti postolujnog vremena, upozorava Vladimir Čavrak, promijenio se i okvir u kojem se Hrvatska kao država jako teško snalazi, a kamoli njezine nerazvijene regije.
- Eventualni izlaz je u ispravnom i utemeljenom prepoznavanju djelatnosti koje se na Baniji mogu poticati i razvijati s proizvodima koji će imati sigurno tržište i koji će biti dijelovi većih sistema. Ključno je da ne može mali i srednji poduzetnik sam izboriti tržišnu poziciju na velikim europskim tržištima, što je imperativ jer je domaće tržište malo, primjerice, za prehrambene proizvode za koje postoje preduvjeti u kraju o kojem govorimo. Točno je da se na velika tržišta mogu probiti naše male i srednje tvrtke koje imaju proizvode visoke tehnologije, ali ti su primjeri neprimjenjivi na kraj o kojem govorimo - zaključuje Vladimir Čavrak.