Ante Tomić: Josip Đakić je karijerni bogalj - živi kao kakav uspješni industrijalac, ali je, za ne vjerovati, invalid; Zar nije to predložak za film koji bi rasplakao milijune gledatelja?

Ima li tkogod kakav urođen ili stečen tjelesni ili duševni nedostatak, plemenita je zadaća i njega uključiti, učiniti vrijednim članom društva, da ne bude zapostavljen, odbačen, beskoristan, usamljen i malodušan. Socijalni radnici, psiholozi, defektolozi, ekonomisti, vlast i poslodavci ujedinjeno rade na zapošljavanju invalida.

Pa i ako nesretnici nemaju ruke ili noge ili pamet, da imaju ekonomsku neovisnost, da jedu svoj kruh, što se kaže, osjete dostojanstvo i sreću nekoga tko živi od vlastitog rada.

Nije to, ne treba ni napominjati, uvijek lako. I u naprednim i imućnim europskim zemljama, gdje je sustav čovječniji, invalidi su često nezaposleni i obespravljeni, građani drugog reda, pa što biste onda očekivali od gluhih, zaostalih zabiti poput naše. Ali, iznenadili biste se, čini se da smo u ovome mi katkad bolji od drugih.

Stručni radnik

Jedna lijepa hrvatska priča desetljećima je ostala neispričana i vjerojatno je nikad ne biste čuli da prije nekoliko dana, na rubu jednog skandala koji nećemo opisivati, nismo doznali šta je sve stekao Josip Đakić. Hadezeovski zastupnik i branitelj vlasnik je kuća i stanova u Slavoniji, turističkih apartmana na otocima, automobila, brodova, vinograda i dionica, a dvadeset dvogodišnjem sinu je kupio hotel i bijesne limuzine s posebnim registracijama.

Đakić, jednom riječju, živi kao kakav uspješni industrijalac, trgovac oružjem, vlasnik međunarodnog lanca samoposluživanja ili internetski vizionar, ali nije ništa od toga, već je, za ne vjerovati, invalid.

Ozbiljnijeg obrazovanja i radnog iskustva on zapravo nema, po zvanju je stručni radnik rudarsko-naftne struke, no ne pamti se kad je radio, ako je ikad radio negdje na bušotini ili u nalazištu boksita. Jedino po čemu ga znamo, unatrag dulje od desetljeća, je funkcija predsjednika Hvidre, organizacije Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata.

Josip Đakić je, moglo bi se kazati, profesionalni pacijent, karijerni bogalj. On je hrabri i uporni muškarac koji nije dopustio da mu tjelesna ili intelektualna uzetost, kakva god da je njegova dijagnoza, umanje socijalne šanse. Naprotiv, od svoga je nedostatka učinio prednost. Zar nije to jedna veličanstvena i nadahnjujuća sudbina? Predložak za film koji bi rasplakao milijune gledatelja?

Imate li glupo i razmaženo dijete ili lijenog, niškorisnog muža, sad biste ga trebali tresnuti po glavi smotanim novinama s Đakićevim popisom imovine i ovako mu kazati: “Gledaj, bitango! Ti sa dvije ruke i dvije noge vazdan ležiš na kauču, a ovamo invalid, teško stradao braneći Lijepu našu, prokleti ga srbočetnici izbušili maljutkama, liječnici ga jedva sastavili, ali ne predaje se! Gledaj kako se može kad se hoće!”

Novi zahtjevi

Ako je kao invalid stekao kuće, stanove, apartmane, hotele, vinograde, dionice i valjanoga sina, teško je i zamisliti šta bi taj Đakić sve imao da je u komadu, sav svoj, da ne pije tablete. A nije on, znate i sami, jedini. Po nekim podacima, više od trideset tri tisuće članova ima Hvidra.

Organizacija koju Đakić vodi veličine je županijskog središta, kao Šibenik ili Vinkovci, i mnogi u njoj zarađuju bolje od zdravih ljudi. Mnogi su među njima i na odgovornim mjestima, župani, gradonačelnici, zastupnici i ministri. Takoreći, tko god ovdje drži do sebe, da nije baš totalni gubitnik i šonjo, ima nekakav stupanj invalidnosti. Gotovo je prestižno imati potvrdu liječničke komisije i plavu četvrtastu naljepnicu s naoružanim čovječuljkom u kolicima na šoferšajbi.

Čak deset tisuća novih zahtjeva za statusom ratnog vojnog invalida je došlo prošle godine, više od dvadeset godina nakon kraja rata. Dječaci će uskoro sakupljati sličice frajera poput Josipa Đakića kao da su nogometaši ili slavni glumci, i željeti, jednom kad porastu, da i oni postanu članovi Hvidre.

Kako smo napredovali, mi bismo u ovoj stvari mogli biti uzor ostatku svijeta. Strani socijalni radnici, psiholozi i defektolozi trebali bi dolaziti u nas učiti o socijaliziranju invalida, kako tjelesno ili duševno zakinute učiniti ne samo vrijednim, već i poželjnim članovima zajednice. U stručnoj literaturi to bi postao slavni slučaj: Hrvatska, država koju vode bolesnici.