Originalni “Gazda“ postao je neočekivan hit u distribuciji po nezavisnim/singl kinima u Hrvatskoj. U splitskoj “Kinoteci“ se, recimo, tražila karta više i dokumentarni film Darija Juričana igrao je više od mjesec dana.
Dalmatinska premijera prednastavka Juričanova dokumentarca o “Agrokoru prije Agrokora“, nazvan “Gazda: Početak“, održana je prošle subote u “Kinoteci“, nakon čega će film ostati u kinu.
No, zanimljivo je da ovaj put “Gazdu“ prikazuju i multipleksi “CineStar“, konkretno onaj u Zagrebu, Rijeci i Osijeku, u čiji se repertoar naizgled uklapa kao “prequel“ (dokumentarnog) blockbustera s neizbježnim podnaslovom “Početak“.
Laska li vam što je “Gazda: Početak“ uvršten na program multipleksa “CineStar“, gdje su dokumentarci jako rijetki, pa i oni strani, kamoli domaći?
– Najavili smo “CineStaru“ novi film prije godinu dana. Dva mjeseca smo pregovarali s njima i uvjeravali ih da mi spadamo u blockbuster kategoriju koju oni, navodno, jedino priznaju kao relevantnu. Pokazali smo im film i oni su ga odlučili prikazati ograničeno u četiri velika grada. Nisu se dali nagovoriti da uđemo u sva kina.
Multiplekse najviše pohodi demografska skupina od 16 do 36 godina, najčešće u pohodu na američke blockbustere. Bi li mlađi gledatelji trebali vidjeti film “Gazda: Početak“? Što bi iz njega mogli naučiti?
– Na testnim projekcijama i na premijeri mlađa publika je zapravo najbolje reagirala na film. Mladi cijene “no-bullshit“ pristup. Mislim da će gledateljima biti i zabavno i hororično, spojili smo najbolje, ili najgore, ako hoćete, od oba žanra. I mlađa generacija će vidjeti što znači kad je država aktivno uključena u udruženi kriminalni pothvat, omotan svetom trobojnicom na koju se priziva kad treba napraviti maglu.
A hrvatski političari i poduzetnici? Je li svatko od njih treba pogledati “Gazde“?
– Naravno. Serijal “Gazda“ je prije svega edukativne prirode. Štoviše, za prvi film smo dobili snažnu podršku od onih poduzetnika kojima je dosta rođačke, dogovorne ekonomije i žele se natjecati na tržištu koje je zbilja slobodno, s jednakim uvjetima za sve. A na premijere oba filma došli su i političari iz onih stranaka koje također žele promjene – Most, Pametno, Živi zid, ljudi koji nisu sudjelovali u nastanku "Agrokora" ili privatizaciji devedesetih.
“Gazda: Početak“ je jedan od rijetkih hrvatskih prednastavaka. Jeste li imali ideju u glavi za “Početak“ dok ste snimali “Gazdu“ ili ste se odlučili na to nakon što je prvi film dobro primljen?
– Shvatili smo nakon prvog filma da devedesetima dugujemo još jedan film kojim bismo objasnili zašto ne možemo gospodarski napredovati, što je pošlo ukrivo, kako se krivci ne kažnjavaju, pravosuđe ne funkcionira, a crkva ima svoje pipke posvuda.
Hoće li “Gazda“ prerasti u serijal? Koliko bi još filmova mogli snimiti? Koliko vam Hrvatska nudi materijala, tj. koliko još ima “gazdi“?
– “Gazda“ je definitivno serijal. Za sada su u planu ukupno četiri filma. Ova zemlja je bremenita problemima i misli da se sve može pomesti pod tepih. E, ne može, jer se sve to kao bumerang vrati i naplata bude žestoka i bezobzirna. Privatizacijske prijevare, zataškavanja ratnih zločina, isključivanje neodabranih iz ekonomskih tokova, nepotizam na svim razinama, trgovanje utjecajem, korupcija u pravosuđe – sve to neće nestati. Treba govoriti o tome i rješavati stvari, jer nerješavanjem stvaramo gazde.
Koliko vam je prednastavak bilo lakše snimati od originala? Jesu li politički pritisci bili manji? Prijetnje?
– Jednako nam je bilo teško, možda i teže jer nismo očekivali tako veliku nesuradnju ljudi koji su radili i bili žrtve Miroslava Kutle. To znači dvije stvari: da su Kutlini pipci još uvijek prisutni i da ljudi vide da pravosuđe nije odradilo svoj posao. Od 11 procesa Kutli se donijela jedna presuda da je kriv i to u jednom od manjih predmeta – zagrebačkom Gradskom podrumu, gdje za nadoknadu štete od milijun kuna ionako ne odgovara on osobno, već tvrtka “Globus“!
Za prvi film ste inzstirali da “nije o Ivici Todoriću“, a za ovaj spominjete Miroslava Kutlu…
– “Gazda: Početak“ je nazvan tako jer se bavi počecima tranzicije, privatizacije i njezinim posljedicama, nismo ulazili u privatni život Miroslava Kutle, to nije njegova biografija. Kao što ni prvi film nije bio biografski.
Biste li ovakav film mogli snimiti u devedesetima?
– Teško. Danas ipak postoje neke jake poluge kao što je pravo na pristup informacijama, a i ozračje je barem prividno slobodnije. S druge, pak, strane postojala je u ono doba sjajna “Vjesnikova“ novinska arhiva koja je dobar izvor informacija. Ali, nije problem napraviti film, problem je naći medij koji će ga financirati i objaviti.
Svakako, u filmu se vraćate na izvor 90-ih i početak pretvorbe/privatizacije. Je li Hrvatska danas mogla biti drukčija da nije bilo privatizacije 90-ih?
– Privatizacije je svakako moralo biti u nekom obliku. Čak i taj prvi Zakon o privatizaciji i nije toliko katastrofalan. Ali, kontrolni mehanizmi za neke kao što je Kutle nisu vrijedili, a nisu napravljeni ni uvjeti za dioničarstvo: burza, depozitarna agencija, zakon o vrijednosnim papirima, sve se to improviziralo. Također bih naglasio i dodvorničku ulogu banaka.
Kutlini suradnici kažu da je Kutli bilo dovoljno ispisati dvije rečenice na zahtjevu za dodjelu kredita i to bi bilo riješeno. Vidio sam ugovor o kreditu Zagrebačke banke, težak 20 milijuna maraka, koji je Kutlin čovjek Miro Bosančić potpisao u ime četiri Kutline tvrtke (“Jadrantekstil“, “Slobodna Dalmacija“, “Diona“, “Globus“), iako nije bio ovlaštena osoba niti jedne od njih!
Koliko ste pronašli poveznica između devedesetih i dvijetisuće-i-desetih?
– Domoljublje je izgovor za najveće prevarante.
Koliko će Hrvatska još dugo patiti zbog posljedica pretvorbe i privatizacije?
– To je gotova priča, 'ko je jamio, jamio je. Prošlo je više od 20 godina i to je gotovo sve otišlo u zastaru, osim nekolicine procesa koje se ne rješava, kao što su procesi Kutli koji traju i dan-danas – 17. godinu! Samo na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu su barem tri procesa.
Tiskov odvjetnik Ivan Polan je konstatirao 2000. da je Državno odvjetništvo teretilo Kutlu i pajde za samo 20 posto djela od ukupne mase onoga za što su ga nova uprava koja je došla nakon Kutle i sindikati prijavili kao kazneno djelo počinjeno u Tisku.
Između ostalog vidio sam i minucioznu kaznenu prijavu koju je u ime Tiska podnio, danas ministar, Goran Marić. Možda bi njega trebalo pitati kako se osjeća u državi u kojoj je prije 18 godina podnio kaznenu prijavu, a još uvijek nije završila pravomoćnom presudom?
Film traje 84 minute. S obzirom na godinu dana istraživanja, jeste li imali materijala za barem 183?
- Materijala imamo za omanje “Sopranose“. Recimo suca Đuru Sessu smo tek dotakli u filmu, on je kao predsjednik Općinskog suda 2000. znao za nelegalne posjete Kutli u zatvoru, da bi danas postao predsjednik najvišeg suda u RH - Vrhovnog suda.
Čini nam se da on zaslužuje puno više prostora, da se još jednom čuju njegove maliciozne rečenice kao što je recimo ona o novinarima: “... Novinari koji prečesto pišu u nečije ime i za nečije interese. Svima je zajedničko nepoznavanje ili vrlo malo poznavanje prava te velika želja za blaćenje sudbene vlasti.“ Koji majstor.
