Nakon što je u javnost izišla informacija da je Crkva suspendirala jednog fratra splitskog samostana sv. Frane zbog sumnje u pedofiliju, te nakon što se u cijeli slučaj uključila i policija koja intenzivno istražuje sve detalje, razgovarali smo jučer s jednim muškarcem koji tvrdi da je prije 21 godinu bio žrtva napastovanja toga fratra. Naravno, zbog zaštite žrtve, nismo išli s identitetima nikoga od aktera priče, no s obzirom na razgovor i neke materijale koje smo dobili na uvid, teško je ne pomisliti da u tvrdnjama toga mladića ima itekako istine o onome što mu se događalo.
Što se tebi dogodilo i kada?
– To se dogodilo 1997. godine, tad sam imao 15 godina. Bio je to nasrtaj u sakristiji zatvorenog oblika od tog fratra (identitet poznat redakciji – op.a.). Ne mogu, razumite me, govoriti o detaljima jer mislim da papir ne trpi dosta toga što bih vam mogao reći. Nije on mene, mislim, silovao do kraja, no obavio je neke stvari koje su pregadljive, koje su me istraumatizirale za cijeli život
i nanijele mi štetu jer sam ja vjernik, moja obitelj je vjernička.
Ti si bio član crkvenog zbora?
– Ne, tad sam se dolazio moliti tamo.
Kome si prvi put o tome što ti se dogodilo rekao i kada?
– Poslije toga čina sam pobjegao i više se nikad nisam vraćao u tu crkvu. Vratio sam se jednom ispovjedniku. Već sa 16 godina sam vidio da imam strašne traume i noćne more koje me progone, nikome nisam smio reći što mi se dogodilo i sam sam otišao potražiti psihijatrijsku pomoć. Htio sam da mi pomogne zaustaviti košmare. Ni psihijatru nisam htio govoriti što se dogodilo sve do unatrag deset godina. Pitao je on mene što je bilo, no ja o tome nisam govorio, bio sam zadovoljan da uzimam terapiju. Pokušavao sam ocijeniti je li on osoba kojoj mogu reći što se dogodilo, bio sam strašno nepovjerljiv prema svima. Počeo sam mu to polako govoriti u trećem licu kako poznajem mnogo ljudi, rekao mi je da se molim Bogu jer i on je veliki vjernik i stvarno kvalitetan čovjek. Rekao sam mu i da sam se vratio u crkvu sv. Frane, da su došli neki kvalitetni ljudi kojima mogu vjerovati. Pitao sam ga je li svjestan koliko ima pedofilije u Crkvi i vidio sam da me želi čuti. Pitao me je što može napraviti da dobijem satisfakciju, hoće li on prijaviti. Ne, nisam htio, pogoršalo mi se stanje, nikome nisam to mogao reći. Jer da sam to rekao obitelji koja je, ponavljam, vjernička, došlo bi do raspada sustava.
I što se onda dogodilo?
– Nakon toga sam to rekao svećeniku ispovjedniku. Vidio sam da je on čovjek koji živi za ljude i da mu mogu reći. Odmah mi je rekao da on to želi prijaviti i nije mogao vjerovati da se to događalo, i da je to strašno. Zamolio sam ga da to ne učini jer mi je teško ponovno se vraćati na to. On je s tim živio i bilo mu je vrlo teško i nazivao me je može li reći jer je i on čuo da još toga ima. Nagovarao me da to izbacim iz sebe i rekao da taj fratar treba odgovarati ako je to napravio. Prošlo je neko vrijeme, i 2011. mi je rekao da odem kod provincijala i prijavim to. Došao sam to prijaviti. Tražili su od mene da se suočim sa svojim zlostavljačem. S druge strane, provincijal mi je rekao da će taj fratar umrijeti, da je teško bolestan, ali da će mu on to iznijeti. Doveo me je u dilemu i na neki način mi je indirektno rekao da ću ja biti odgovoran ako mu se što dogodi kad mu to kaže. Pitao sam ga tko će meni platiti moje zdravlje i lijekove koje moram piti cijeli život. Nisam ni slučajno pomišljao to prijaviti policiji jer im ne vjerujem.
Tko je tad bio na razgovoru?
– Provincijal i ja sami. Rekao je da će se time pozabaviti i da je poslao svog zamjenika (današnjeg aktualnog provincijala – op.a.) u Rim da to prijavi.
Je li ti Crkva ikad nudila novac za tvoju šutnju?
– Ne, iskreno, ne mogu to reći, lagao bih. Tražio sam da se utvrdi njegova odgovornost, da se skupe svjedoci i da se to razjasni. Tražio sam pravdu i istinu, jer se ja liječim zbog njega.
Jesi li ti od Crkve tražio novac ili stan?
– Ma kakve pare, kakvi stan, ne nisam. Rekao sam da ću u parnici protiv njih tražiti naknadu za duševne boli. Kazao sam provincijalu i poslije i zamjeniku da ću ih tužiti. U razgovoru prije 20-ak dana zamjenik mi je rekao da mi neće 10 tisuća eura izliječiti boli, koliko meni treba novca da bi me izliječilo? Sam je spominjao cifru i rekao mi je da trebam tužiti njega (fratra) kao osobu za počinjenje, jer on je to počinio, da ne može on plaćati njegovu štetu. Navodio me je da odustanem. Rekao je i da kad razbije auto, da on plaća štetu, a ne taj fratar. I da će ga skloniti u drugi samostan da ne bi počinio opet ovakvo djelo. Kazao sam da meni materijalno nije satisfakcija, da ja želim da se njega ukloni odavde da se to nikome drugom ne dogodi jer je to bolesna osoba.
Dakle, od 2011. godine do sada ništa se nije događalo. Što se sad onda dogodilo da se sve naglo zavrtjelo i da je afera izišla u javnost?
– Dogodilo se to da mi je jedan svećenik i još nekoliko ljudi javilo da je taj fratar, koji je jako cijenjen kod klera i moćnih ljudi, suspendiran zbog pedofilije. Tad sam na njih sasuo paljbu da su oni odgovorni i krivi za sve, a ne on koji je sada stari čovjek i ne može navodno ni rukama micati. Ta prijava koja se spominje u medijima iz prosinca prošle godine nema nikakve veze sa mnom, to je neki drugi slučaj. Ja nemam veze sa slučajem koji je prijavio aktualni gvardijan samostana sv. Frane, to je nešto skroz drugo. Oni imaju godinama saznanja o njegovu djelovanju i vjerujem da ovdje ima mnogo žrtava, samo se ljudi boje govoriti. Jedan od crkvenih vrhovnika (aktualni istražitelj – op.a.) meni je pred svjedocima rekao da je ovo politička volja, da je mnogo svjedočanstava protiv njega. Oni su odredili da se sada to sve objedini i počne rješavati.
Ti smatraš da su krivci oni koji su sve znali a godinama to zataškavali?
– Prije Uskrsa tražio sam duhovnika da se ispovjedim, što su mi omogućili, i taj mi čovjek stvarno pomaže. Nadbiskup je tu postupio stvarno ispravno, ne znam koliko je on znao, ali njemu je provincija ovdje uvalila vrući krumpir. Jer njega je provincijal trebao suspendirati, i to davno, a ne nadbiskup, njemu je ovo uvaljeno. Da, krivi su oni koji su to sve znali, a šutjeli.
Dakle, djelo koje je prijavljeno nadbiskupu nema veze s tobom?
– Tako je, to nisam bio ja. I smatram da gvardijan ima hrabrosti kad je to prijavio nadbiskupu. Nemojte misliti da je to za podcijeniti. Je li trebao napraviti nešto više, ne znam. Nezgodno je to što ja kao žrtva nemam povjerenja u sustav i policiju i priznajem da bih se osobno jako teško usudio potpisati kaznenu prijavu zbog toga jer bih bio izložen linču, ucjenama, maltretiranju i progonu.