Nekih se stvari ne želite sjećati. Svi mi imamo nekakve mehanizme obrane, mehanizam brisanja memorije od traumatičnih, teških situacija. Tako sam i ja taj događaj izbrisao.
Sjećam ga se na rupe. Dolaze mi pojedine slike, fragmenti, boja zida u traumi, lice šefa kirurgije, sestre koje trče gore-dolje... Ali vonj, taj smrad paljevine i čađe, njega nikada nisam uspio izbrisati. Njega ću se sjećati do kraja života... - govori nam dr. Edi Karuc, voditelj Jedinice intenzivnog liječenja Opće bolnice Zadar, jedan od nekoliko desetaka zadarskih liječnika i medicinskih djelatnika koji su u četvrtak 30. kolovoza, prije točno četrnaest godina, dočekali na Odjelu kirurgije stradale vatrogasce s Kornata.
Tog dana u uvali Šipnata na Velikom Kornatu, između 14.55 i 15.20, u požaru je stradalo trinaest vatrogasaca s područja Šibenika, Tisnog i Vodica.
Šest vatrogasaca iz vatrogasne postrojbe Šibenik - Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman preminuli su na mjestu događaja, a sedmorica preživjelih, uz teške opekline po tijelu, helikopterom i gliserima u večernjim satima prebačena su u zadarsku bolnicu.
Dovedeni su Karlo Ševerdija (18), Josip Lučić (19), Ante Juričev-Mikulin (22), Tomislav Crvelin (22), Frane Lučić (23), Ante Crvelin (24) i Marinko Knežević (52).
Iste večeri, nakon pružene prve pomoći i stabilizacije tjelesnih funkcija, trojica vatrogasaca su vozilom Hitne pomoći odvezena u Traumatološku kliniku u Zagrebu, a dvojica u Kliničku bolnicu Dubrava. Ubrzo su preminuli od posljedica teških opeklina.
U Zadru su preko noći ostali Ante Juričev-Mikulin i Frane Lučić, koji su sutradan prebačeni u Klinički bolnički centar Split. Ante Juričev-Mikulin preminuo je u KBC-u Split 16. rujna, a jedini preživjeli vatrogasac, Frane Lučić, nakon oporavka je otpušten na kućno liječenje.
- Taj dan nisam bio dežuran, dežurali su dr. Biljana Benček i dr. Nedžad Beganović, kao anesteziolozi na JIL-u. U dežurstvu je bilo i nekoliko kirurga, mislim dr. Tihomir Dunatov, dr. Ivan Rakvin i dr. Vedran Basioli. Prošlo je dosta vremena i ne bih htio nekoga ispustiti – govori dr. Karuc.
- Sjećam se, bio sam kod prijatelja na piću. Oko osam sati zove me dr. Dario Nakić, koji je tada bio zamjenik ravnatelja, dr. Zvonimira Vrančića...
- Jesi čuo što se dogodilo - pita me.
- Nemam pojma, kažem. - Sjedim kod prijatelja i pijemo pivo.
- Stradali su neki vatrogasci na Kornatima, ajde dođi...
Kad sam došao u bolnicu, već su počeli dovoziti prve stradale. Znam da sam pitao zašto ih dovoze u Zadar i od nekoga sam, više ne znam koga, dobio odgovor da u Splitu nema mjesta.
Vatrogasci su stizali jedan za drugim. Dežurnih je bilo malo i odmah sam počeo zvati druge liječnike kod kuće, anesteziološke tehničare, sestre, da nas bude što više, jer nismo znali koliko će doći stradalnika i u kakvom su stanju. Htio sam da budemo potpuno pokriveni i spremni na maksimalnu medicinsku pomoć.
Uskoro je cijela bolnica bila na nogama. Moji liječnici su se rasporedili tako da je svatko prihvatio jednog vatrogasca – opisuje šef zadarskog JIL-a.
Vatrogasci su bili u teškom stanju. Kod sve sedmorice, gotovo 90 posto tijela bilo je u opeklinama četvrtog stupnja. Pojedini su na sebi još imali dijelove vatrogasne opreme.
- Stanje im je bilo jako teško. Tolike opekline nije bilo moguće preživjeti. Znali smo da neće dugo izdržati...
Dok su liječnici stizali, pacijenti koji su bili na JIL-u premješteni su na druge odjele, tako da je cijela jedinica intenzivnog liječenja bila spremna za stradale vatrogasce. Šef kirurgije, danas pokojni dr. Tomislav Vanjak, okupio je sve raspoložive kirurge, dr. Ivu Ćozu, dr. Domagoja Morovića, dr. Vedrana Basiolija, dr. Tihomira Dunatova. Čak se i tadašnji gradonačelnik Zadra, dr. Živko Kolega, kao vrstan vaskularni kirurg stavio na raspolaganje, pomažući unesrećenim vatrogascima.
- Dok razgovaramo u ovoj prostoriji (soba za liječnike na JIL-u, op.a.), sad mi dolazi ta slika: tu, preko puta, sjedili su dr. Vanjak i županijski vatrogasni zapovjednik Željko Šoša. Oni su komunicirali s klinikama i Hitnom pomoći.
Organizirali su sljedeći korak, premještaj stradalih vatrogasaca u druge ustanove. Mi smo im trebali pružiti prvu pomoć, stabilizirati stanje i uputiti ih na daljnje tretmane. Dok oni tu sjede, u susjednoj prostoriji, jedan za drugim stižu vatrogasci. Kad sam ja stigao, jedan je već bio u obradi.
Kako je izgledao taj prizor, vaš prvi kontakt sa stradalnicima?
- Kad sam vidio u kakvom su stanju bili, uh... Ne znam kako bih vam taj trenutak opisao. Svi mi, i kao ljudi i liječnici, imamo neke svoje mehanizme obrane i brišemo memoriju od neugodnih iskustava. Barem ja imam takav mehanizam.
Liječnici u bolnici, pogotovo na JIL-u, nađu se u svakakvim situacijama i nije jednostavno nositi se s posljedicama traumatičnih događaja. Nešto uvijek ostane. Neki fragmenti, kao rupe u sjećanju. Cijele te večeri ja se ne sjećam – govori dr. Karuc, danas i u funkciji zamjenika ravnatelja zadarske bolnice dr. Željka Čuline.
- Znam da vatrogasce nismo pitali ni tko su ni što im se dogodilo. Pitali smo ih ime i prezime i osnovne medicinske podatke, jesu li na nešto alergični i slično. Tko je mogao, tko je bio pri svijesti, rekao nam je kako se zove.
Sjećam se da je samo jedan tražio vode. „Žedan sam, jako sam žedan”, rekao je, a mi smo nastojali što prije im pomoći.ž
Osnovni medicinski podaci su nam jako važni da znamo za svakog pacijenta prilagoditi odgovarajuće tretmane – kaže i dodaje da je prvi zadatak anesteziologa u takvim situacijama održati čovjeka na životu, odnosno njegove vitalne funkcije.
- To nam je prvo, a onda dolaze kirurzi koji saniraju i obrađuju ozljede. Nama je u tom trenutku bilo bitno primiti čovjeka, naći mu venski put da mu možemo što prije dati lijekove i tekućinu. Zbog opsežnosti ozljeda, a tijela su im svima bila u opeklinama, morali smo ih uspavati.
Naime, kad čovjek udahne vrući zrak, dolazi do oštećenja dišnih putova koji otiču. Tako se zatvori protok zraka i pacijent više ne može disati. Zato smo ih trebali intubirati, a da bismo to napravili, ali i da bismo im smanjili bolove, morali smo ih najprije uspavati.
Žao mi je, ali nismo nikoga od njih pitali što im se dogodilo. Nisu nas zanimale okolnosti stradanja, bilo nam je najbitnije da im što prije pružimo pomoć – ističe dr. Karuc.
Najvažnije je bilo naći venski put kod stradalih, u predjelu vrata ili prsnog koša, kako bi što prije mogli dobiti potrebnu tekućinu i lijekove. Ljudi s teškim opeklinama na tijelu imaju velike gubitke tekućine i potrebna im je hidratacija. Točno se zna u koje vremenskom roku trebaju primiti koliko tekućine, naglašava dr. Karuc.
No budući da su imali opekline četvrtog stupnja po cijelom tijelu, uvođenje katetera je bilo zahtjevno.
- Sjećam se prvog kontakata, dodira njihove kože... Bilo je izuzetno teško obrađivati takve pacijente. Od oštećenja epiderme nismo mogli pronaći vene. Molio sam Boga da mi to uspije isprve.
Da ga možemo što prije uspavati i nastaviti s tretmanom. Imao sam sreću, uspio sam iz prvog pokušaja. Nakon toga je sve išlo lakše. Za nas, a i za njih, jer su se manje patili... - govori dr. Karuc.
Kako su novi liječnici dolazili u traumu, svaki je pacijent dobio svoj medicinski tim koji je o njemu brinuo.
- Dr. Vanjak je u međuvremenu preko županije organizirao vozila Hitne pomoći, tako da je sve dosta brzo riješeno. Sve skupa, od trenutka njihova dolaska kod nas na obradu pa do polaska za Zagreb, prošlo je dva, možda tri sata. Znam da smo već oko 23 sata bili u vozilu Hitne pomoći na putu za Zagreb. Mi liječnici koji smo ih obradili, svaki je sa svojim pacijentom ušao u vozilo i pratio ga do Zagreba.
U zadarskoj bolnici tako su ostali Ante Juričev Mikulin i Frane Lučić. Lučić je bio najmanje od svih opečen, iako je i on teško stradao. Cijelu noć kirurzi su im sanirali rane, a onda su sutradan obojicu prebacili u Split.
- Da bi održali vitalne funkcije, takvim pacijentima morate davati velike volumene tekućine, ali kako su im oštećene žile i tkivo, dolazi do oticanja. Tijelo se puni tekućinom i naočigled otiče. Ta slika mi je ostala iz vozila Hitne pomoći kojima smo išli u Zagreb.
A u autu, uz buku, trešnju i mrak, ne možete puno intervenirati. Kad smo ih predali u Zagrebu, rekao sam sebi: „Sad ovo brišem!”
Kako vam iz današnje perspektive izgleda ta noć na traumi?
- Kaos! Kao da je bio rat. Ali ne kaos u smislu da nitko nije znao što radi, nego kaos u strci i jurnjavi na sve strane. Znam da je dr. Tihomir Dunatov zamatao opekline, sestre su trčale gore-dolje, nosile su kreme. Ostali smo bez dermazina kojim se mažu opekline, a trebalo nam ga je na desetine kila.
Zvali smo djelatnice apoteke da hitno dođu, a one su sve rezerve odmah stavile na raspolaganje. Sve je funkcioniralo kako je trebalo.
U jednom trenutku na traumi je bilo više od trideset liječnika, kirurga, anesteziologa, anestezioloških tehničara, instrumentarki, sestara... Ali sve je štimalo, svi su dali više od sto posto sebe. Svi su htjeli pomoći najbolje što znaju i mogu – navodi dr. Karuc, koji je šef JIL-a postao nekoliko mjeseci ranije, na proljeće te 2007. godine.
- U tom nekom organizacijskom smislu za mene je taj događaj bio vatreno krštenje. Za vrijeme rata nisam radio u bolnici, bio sam u sastavu 112. brigade, tako da nisam imao iskustva s istovremenim prijemom više bolesnika ili ranjenika, kao što su moji kolege imali u ratu.
Mislim da smo te večeri dobro reagirali, da smo se dobro organizirali. Sutradan smo bili strašno umorni, ali i sretni da smo dali najbolje od sebe da im pomognemo. Bio sam ponosan na kolege i njihov pristup. Nitko nije rekao da nešto neće napraviti.
Nažalost, svi osim Frane Lučića su preminuli. Po njihovom stanju, stupnju ozljeda, liječnici su znali da neće biti dobro. Opekline su bile preteške, a u bolnicu su došli skoro šest sati od događaja.
Neki kolege novinari, koji su svjedočili prijemu vatrogasaca u zadarsku bolnicu, govorili su da se u zraku osjećao miris nafte?
- Ja ga nisam osjetio, ali sjećam se dobro mirisa. Taj poseban, neugodan vonj, na čađu... To je bio užas. To vam se ureže u sjećanje snažnije od slika. To je nešto što ne možete izbrisati, što vam ostane cijeli život.
Kad ste kasnije čuli što se vatrogascima dogodilo, jeste li mogli povezati posljedice s požarom niske trave?
- Ne, ali temperature su očito bile jako velike, što se vidjelo po stanju dijelova njihove zaštitne odjeće. Većina je kod nas došla skinuta, ali neki su na sebi još imali izgorene dijelove. Iskreno, nikad nisam razmišljao što im se moglo dogoditi. Milijun je teorija u međuvremenu spomenuto, ali iz onoga što sam vidio, ne mogu reći što im se dogodilo.
Po razini stresa, fizički i emocionalno, je li taj 30. kolovoza bio vaš najteži dan na JIL-u?
- Fizički nije bio problem sve to izdržati, imao sam u tom smislu težih situacija, ali takvih situacija, s toliko teških pacijenata, s tolikim angažmanom liječnika i drugog medicinskog osoblja, nisam imao ni prije ni poslije vatrogasaca s Kornata.
Emocionalno i po razini stresa teško je uspoređivati neke događaje, ali organizacijski je to sigurno bio izazov koji smo, mislim, uspješno riješili. Nažalost, tim se ljudima nije moglo pomoći jer su ozljede bile preteške. Dali smo im sve najbolje što smo mogli, znanje, savjest, empatiju, ali liječnici nisu svemogući.
Stanje svojih pacijenta dr. Karuc je kasnije pratio kroz medije.
- Pratio sam što se događa, neki moji kolege bili su pozivani u sudskim procesima kao svjedoci. Kad se takve stvari događaju, puno vam informacija prođe kroz glavu, više ne znate što je točno, a što nije, pogotovo s vremenskim odmakom. Mi smo ih zbrinuli za nekoliko sati, a što im se dogodilo, zašto su došli u Zadar, je li transport do bolnice bio predugačak, ne znam.
Nama je bilo važno da ih pokušamo spasiti, da im stabiliziramo stanje i što prije uputimo na daljnje medicinske obrade. Da, kasnije je u bolnicu došao cijeli državni vrh, ali mi smo već bili na putu u Zagreb uz pratnju policije.
Na kraju razgovara, sjećate li se malo bolje te večeri, jesu li se rupe u međuvremenu popunile?
- Pokušavam se sjetiti, ali to su stvari oko kojih dvojite. Treba li ulaziti u detalje i roditelje tih nesretnih ljudi ponovno izlagati traumi? Znam da im nikada neće biti lako, ali nakon toliko godina ne želim da ih se ponovno traumatizira..., poručuje šef zadarskog JIL-a.
Četrnaest godina od Kornatske tragedije za dvanaest izgubljenih života, do danas nitko nije odgovarao.