StoryEditorOCM
Crna kronikaŽrtve trebaju mir

Objavljujući fotografije navodnih silovatelja iz Zadra radite točno ono što je nesretna maloljetnica htjela izbjeći. Ako vam je stvarno stalo do žrtve, prestanite

16. listopada 2019. - 20:10

Na valu ogorčenja neučinkovitim pravosudnim sustavom veliki dio javnosti pokušava dati svoj doprinos ispravljanju nepravdi rješavanju slučaja iz zadarske okolice. Smatrajući da imaju apsolutno pravo na to, rade upravo ono što je nesretna maloljetnica pokušala izbjeći. Javno se objavljuje sve više detalja i podataka iz slučaja te je došlo do toga da se po društvenim mrežama dijele fotografije navodnih počinitelja.

Pri tom nitko ne vodi računa o dvije stvari: objavom njihovog identiteta, posredno otkrivaju i tko je žrtva te mogućnošću da je popis lažan. Bez ikakve upućenosti u stvarne činjenice slučaja, informirani isključivo putem društvenih mreža i medija, masa je spremno počela raditi lomače. Na isti način, bez pravih podataka o svim okolnostima, napravili su jednu lomaču i za suca koji je donio odluku o mjeri opreza umjesto istražnom zatvoru. Optužuju ga da je odlučio jednostrano, bez da je sagledao sve činjenice, onako kako i oni spremno optužuju u statusima i komentarima.

Prema zakonu, slučaj bi trebao biti tajan i to po dva osnova: uključena je malodobna žrtva i radi se o seksualnom zlostavljanju. Međutim, ta tajnost je shvaćena kao nešto čime se štiti počinitelje što je potpuno pogrešan stav. Osumnjičeni za seksualno zlostavljanje maloljetnice su otkriveni i uhićeni, državno odvjetništvo je pokrenulo kazneni progon. To su činjenice, njihov identitet je poznat onima koji trebaju njihova djela do kraja otkriti i kazniti. Istražni zatvor ne treba biti određen da postupak ide svojim tijekom. To što nije određen ne znači da su osumnjičeni proglašeni nevinima, to znači da se brane sa slobode ograničene mjerama opreza. To ne znači da neće dobiti kazne zatvora ako budu proglašeni krivima jednoga dana. Sva šestorica ili petorica ili četvorica, ali to će odrediti sud na temelju izjave žrtve i dokaza, a ne emocija ili mišljenja na društvenim mrežama.

Otkrivanje identiteta osumnjičenih mladića javnosti neće postupak ubrzati. Otkrivanje onoga što su radili i iznošenjem sve više detalja neće promijeniti činjenice o onome što se događalo. Pozivanjem na emocije neće se napraviti ništa dobro, naprotiv. Upravo zbog nekontroliranih emocija ta napaćena žrtva prolazi tešku sekundarnu viktimizaciju.

Ta djevojčica ne živi na Facebooku gdje bi uživala apsolutnu zaštitu samoprozvanih boraca za pravdu. Ona živi u mjestu u kojem već svi znaju što se dogodilo. Gdje god pogleda, kamo god se okrene ima osjećaj da joj se iza leđa šapuće o onome što je prolazila. Sada o tome govore i pišu mediji i internet gori od osuda protkanih detaljima o njenoj intimi. Na koji god ekran da pogleda ponovno vidi ono što je mučilo u tajnosti godinu dana. Ono što je u nemoći željela sakriti od svih kao svoju sramotu.

Svakodnevno se budi i ide spavati s grčem i pitanjem: ako sve izlazi u javnost, koji detalj će sutra svi saznati? Lica mladića koja se povezuju s njenim zlostavljanjem kruže internetskim prostorom i ona se pita, hoće li sutra tako izaći u javnost i njena snimka. Što je još strašnije, sve žrtve koje su prošle isto ili će im se sutra nešto takvo dogoditi, dvaput će promisliti hoće li išta prijaviti u strahu da će se naći u takvoj situaciji gdje svoju bol moraju dijeliti sa svakim neznancem.

Žrtve trebaju mir da zaliječe svoje rane. Žrtve trebaju zaštitu svoje privatnosti da ponovno jednog dana mogu pokloniti svoje povjerenje nekome.

05. studeni 2024 22:01