Na subotnjoj kavi razgovarali smo o mafijaškom smaknuću na Pagu, snimci nevjerojatnog događaja kad je u bijelu zoru, u šest ujutro, u omiljenoj turističkoj destinaciji, pred gomilom svjedoka koji su izlazili iz noćnih klubova, ubojica sleđa prišao žrtvi i ispalio joj metak u zatiljak. Zar on to nije mogao napraviti diskretnije, tiše, na nekom mračnijem i osamljenijem mjestu bez nadzornih kamera?
"Danas se svaka budala naziva profesionalnim ubojicom", rekao je jedan ogorčeno.
"Ako je to profesionalni ubojica, kakvi su nam amateri?", upitao je drugi konsternirano.
"Sramota!", zaključio je treći.
I baš dok smo mi tako zdvajali zbog skandalozno niske razine zločinačkih usluga u našoj zemlji, došla je vijest da je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala uhapsio nekolicinu zbog pljačke u nacionalnoj naftnoj kompaniji. Još nismo znali detalje slučaja, ali sve što se uskoro otkrilo potvrdilo je naš zaključak kako u Hrvatskoj ne samo da više nema dobrih abdominalnih kirurga, financijskih analitičara i inženjera strojarstva, već smo i s običnim, svakodnevnim lopovima i ubojicama deficitarni.
Znate što se dogodilo, ali da ipak ponovimo. Damir Škugor, direktor Inina Sektora za trgovinu prirodnim plinom, prodavao je plin za nekakav smiješan novac jednom privatnom poduzeću, koje ga je dalje prodavalo jedanaest puta skuplje. Nagađa se da je Ina u tome štetnom aranžmanu izgubila milijardu kuna, samo na računu Dane Škugora, oca direktora Sektora za trgovinu prirodnim plinom, našlo se petsto milijuna. Navodno je upravo to ponukalo istražitelje na akciju, otkud takva prostačka hrpa para u jednoga koji je penzioniran u šibenskoj Stanici za tehnički pregled vozila? Nije im se činilo vjerojatno da je stari mogao tako mnogo ukrasti praveći se kako ne vidi da ne radi lijevi žmigavac.
Koješta je tu uostalom sumnjivo. Dapače, smrdi do neba da je nacionalna naftna kompanija u dvije godine izgubila milijardu kuna, a nitko od uglednih hadezeovskih ministara i vrlo stručnih menadžera, kojekakvih filipovića, marića, ćorića, dalića, vanđelića i drugih koji su je za izdašne plaće i honorare nadzirali, blage veze o tome nije imao. Petero je uhapšeno, ali nijedno od njih nema položaj i moć, a objektivno, i ne izgleda kao zločinački mastermajnd sposoban za monstruoznu pljačku, najveću u povijesti Hrvatske. Uvjerljivi su kao pljačkaši možda i manje nego je onaj na Pagu bio kompetentan za ubojstvo.
Prvookrivljeni Damir Škugor inferiorna je stranačka figura, pješak, lijevi bezvezni u maksimirskom ogranku Hrvatske demokratske zajednice, netko tko se otraga, daleko u kutu podiže na prste da ga uhvate na fotografiji s premijerom Plenkovićem. Vidjeli ste ga na snimkama privođenja, u svjetloplavoj majici kratkih rukava čini se kao da ga je policija zatekla dok je zalivao pomidore ili bojao škure na vikendici u Tribunju. Ružno je možda reći, ali nema ni neko lice koje zrači inteligencijom. Kako se taj foot soldier našao tu gdje se našao, s pola milijarde u domaćoj valuti na ćaćinom umirovljeničkom računu?
Čak je i on, takav blesav i potkapacitiran, morao znati da će poreznim vlastima taj iznos biti čudan. Svatko tko je ikad pisao poreznu prijavu zna da država u svakom trenutku vidi svaku našu uplatu i isplatu. Jedina je razumna pretpostavka da je Damir Škugor to učinio jer je mislio da može. Jer ga je štitio netko moćniji, netko tko je odozgo, iza oblacima skrivenih vrhova vlasti mogao narediti poreznim vlastima da zažmire i netko tko je, na kraju krajeva, trebao dobiti veći dio blaga.
Vuk Vuković je već lucidno primijetio kako je podjela plijena među urotnicima nerazmjerna. Ne čini se logično ni pravedno da je jedan dobio petsto, drugi devedeset, a treći sedamdeset milijuna kuna. Sve zaista ovdje upućuje da se znatan dio novca čuvao za nekoga kome još ne znamo ime, a koji je čuveniji, neusporedivo veća politička zvijezda od luzera koji su izišli iz policijske "marice" pred zagrebačkim Županijskim sudom.
Policija je onoga amatera na Pagu uhvatila u trenutku kad je razbijao mobitel. Vjeruju da će pretragom uređaja otkriti tko stoji iza ubojstva, tko je naredio mafijaško smaknuće. Jednako bi trebali učiniti i istražitelji pljačke u nacionalnoj naftnoj kompaniji. Kad bi u Državnom odvjetništvu i Uskoku bilo prave hrabrosti i poštenja, pozornije bi se istražilo koga je učestalo zvao Damir Škugor i možda mu se na koncu, u zamjenu za prave informacije, ponudio oprost, izuzeće od kaznenog progona. Lako bi moglo ispasti da je Damir Škugor mnogo bolji kao svjedok pokajnik nego kao prvookrivljeni.