Živimo u danima gotovo neizbježnog sjećanja na Dražena Petrovića. Šibenske, hrvatske i svjetske košarkaške legende. Dvadeset sedmog rujna 2002. godine u američkom Springfieldu Dražen je primljen u košarkašku Kuću slavnih. Za nekoliko dana, točnije 22. listopada, njegov rodni grad i košarkaški svijet obilježit će 55. rođendan mlađeg sina Jole i Biserke Petrović.
- Dopustite mi, u trenucima kad osjećaji diraju nebo, da vam prvo zahvalim za ovu veliku čast… Drhtim od uzbuđenja, od ushićenja koje bude uspomene na moga pokojnog brata Dražena, jednu neponovljivu karijeru, koja je došla do svog krajnjeg odredišta… Draženov put počeo je na ulicama Šibenika. Kao stariji brat uveo sam Dražena u sport njegova života… Duboko u sebi znam kako bi se Dražen osjećao u ovom trenutku. Ostvario se njegov konačni san. Konačna nagrada njegovu životu i njegovoj ljubavi prema košarci. Ljubavi Draženova života. Tako je govorio Aleksandar Petrović na svečanosti, na kojoj je zajedno s Draženom jednaku počast doživio i legendarni bek Lakersa Magic Johnson.
Istodobno, na periferiji dobre, stare Europe, u dalekom i malom Šibeniku palili su se lumini. U znak sjećanja na Dražena, koji je na potezu od Baldekina do Crnice, unatoč velebnim uspjesima, zauvijek ostao „naš mali“. U čast sportskog velikana, koji je u svom kratkom i uspješnom životu imao tri velike ljubavi: Šibenik, Hrvatsku i košarku.
Kad je Hrvatska priznata 15. veljače 1992. godine, Dražen se sa svojim prijateljima popeo na jednu od newyorških višekatnica te razvio improvizirani hrvatski barjak tako da je hrvatski grb utisnuo u naopako postavljenu talijansku zastavu. Bio je grubo realan u priči o Domovinskom ratu, kad je kontroverzni Vlade Divac u zajedničkom američkom TV nastupu posegnuo za floskulama u stilu "ugrožena vekovna srpska ognjišta". Dražen je voditelju programa sugerirao: "Pitajte Divca, gdje je rat!? U Hrvatskoj ili Srbiji!?"
Čučavci i rovovi
Zadnji turnir u životu Dražen je odigrao u poljskom Wroclavu, gdje su domaćini hrvatske košarkaške zvijezde „častili“ smještajem u hotelu D-kategorije. Sa zajedničkom upotrebom kupaonice i toaleta za cijeli kat.
- U ovom trenutku naši vršnjaci čuče tjednima, mjesecima u rovovima. Pa valjda i mi možemo izdržati nekoliko dana u ovom groznom hotelu - zamolio je kapetan Dražen prijatelje Stojka, Rađu, Kukoča i ostale suigrače u trenutku kad se izbornik Mirko Novosel preznojavao od muke.
Koliko su mu značili Šibenik, Baldekin i Šibenka najbolje govori podatak da je, zbog famozne utakmice s Bosnom, propustio svoj maturalni ples, feštu koja se događa jednom u životu. Bio je silno razapet između šibenskih emocija i profesionalnih sportskih obveza, kad je prvi put s Cibonom istrčao na šibenski parket. Suprotno svojoj „vječnoj“ navadi da rješava utakmice u zadnjim, odlučnim trenucima, Dražen je u završnici nadmetanja, održanog pred praznim tribinama, bježao od obruča kao vrag od tamjana. Prepustio je odluku o pobjedniku svojim zagrebačkim suigračima ili na diskretan način pomogao šibenskom uspjehu.
Da su se Dražen i Šibenik voljeli burno i strasno, govori i podatak da mu Šibenčani nisu u prvim godinama oprostili bijeg u Zagreb. Iako je svoju olimpijsku medalju u Los Angelesu osvojio praktički kao košarkaš Šibenke – prije Kalifornije nije odigrao ni sekunde u Ciboninu dresu - njegovi sugrađani odbili su prijedlog da Dražen s drugim šibenskim osvajačem medalje, Pericom Bukićem bude svečano primljen u šibensku Gradsku vijećnicu.
- Uživao sam igrati protiv Dražena. Bio je velik igrač, nije se bojao nikoga. Kad bismo se sučelili, išao je snažno. On protiv mene, ja protiv njega. Drukčije protiv Dražena nisi mogao, zborio je Michael Jordan, vjerojatno najbolji košarkaš svih vremena.
Na granici incidenta
Time nas je samo podsjetio na davni kadetski turnir u Vogošći pored Sarajeva, kad je, zbog nepravde prema Šibenčanima, Dražen jurišao na svih. Na suparnike, suce, delegata…
- Ne mogu igrati, ako nisam na granici incidenta. No, incident nikad neću napraviti - kazivao je Dražen poslije utakmice na večeri šibenskom vođi puta.
Te se parole držao do kraja karijere, no promašene su priče kako je „Dražen bio djevičanski korektan prema suparnicima“. O tome (ne)izravno tumače izjave brata Ace i suigrača iz šibenskih dana Srećka Jarića.
- Klupsko vodstvo ga je jedva spasilo od razjarenih suparnika poslije jedne Realove utakmice u Madridu, kad je ne samo nadigrao, već i na svoj način ponižavao suparničke košarkaše - otkrio nam je minulog ljeta Aleksandar Petrović.
Na sličnom je tragu i Jarićeva izjava.
- Igrali smo na vrućem parketu u Čačku, kad su me gledatelji vrijeđali najgrubljim riječima. U tim trenucima prišao mi je 16-godišnji Dražen i kazao: „Oni nemaju pojma da će dogodine umjesto tebe morati vrijeđati mene!“
Bio je u tom smislu nepogrešiv prognozer. Gdje god je Šibenka gostovala u svojoj najboljoj, europskoj i šampionskoj sezoni, nadarenog Šibenčanina čekali su pakosni povici „Draženu, pederu!“. A on je odgovarao bez uzbuđenja ili bi hladnokrvno trpao u prosjeku 30 koševa. U Čačku, Skoplju, Beogradu… Svejedno. Dakako da je to natjeralo i njegova šibenskoga sugrađanina, velikog Arsena Dedića, i autora stihova pjesme „Ši – Ši – Šibenka“, na posebnu pjesničku i ironičnu reakciju „ Uzalud ječi na jugu i sjeveru „Dražene, pederu!“
Tužni jablanovi
Šibenčani su, dakako, na kraju shvatili da, kao što Arsen nije trebao dovijeka svirati flautu u Šibenskoj narodnoj glazbi, ni Dražen nije mogao ostati „vječno“ na Baldekinu. Da su ga čekali Zagreb, Madrid, Portland, New Yersey… Veliki košarkaški svijet, u kojemu je „naš mali“ ostavio dubok, nezaboravan trag.
Dubok je bio i trag na njemačkom asfaltu kod gradića Denkendorfa, kad smo zajedno s hrvatskim košarkaškim reprezentativcima tridesetak dana poslije stigli na mjesto Draženove pogibije u automobilskoj nesreći, zabilježenoj 7. lipnja 1993.
Kao dokaz da je njegova djevojka Klara Szilanty (i današnja supruga sjajnog njemačkog veterana Olivera Bierhoffa) očajnički kočila ne bi li izbjegla najgore.
- Dražen nije imao nijednu ranu na tijelu. Koban je bio lom vratnog kralješka - pričao nam je brat Aco, koji je s najboljim prijateljem Stojkom Vrankovićem stigao u Denkendorf dan poslije. Među Draženovim stvarima pronašli su i torbicu sa šest ponuda različitih, mahom europskih klubova. Dražen Petrović je poginuo u trenutku kad se već praktički odlučio na povratak u Europu. Da bude bliže svojoj obitelji, rodnom Šibeniku.
Teško je kazati što je bilo teže gledati i slušati na Draženovoj zagrebačkoj sahrani. Sliku kako se od plača kao tužni, visoki jablanovi svijaju gorostasi Dino Rađa, Stojko Vranković i Franjo Arapović ili bolan jauk majke Biserke, kad je šibenska klapa Bonaca zapjevala „Šibeniče, pismo stara“, a koji je natjerao suzu na oku i nazočnom predsjedniku Franji Tuđmanu.
- Ja se ponašam kao da je moj Dražen živ. Da drugačije razmišljam, poludila bih od boli – otvorila nam se u desetak godina poslije majka Biserka.
Slično se ponaša i Draženov rodni Šibenik, obilježavajući svaki njegov rođendan i godišnjicu smrti. Baš kao što ga se tih datuma sjeća cijeli košarkaški svijet.
- Dražen je postao urbana legenda. Kao da se sve pozitivno mjeri uspomenom na njega. I odnos prema radu, i pobjednički mentalitet, i veličina u porazu. Kao da je Draženov primjer postao svijetli putokaz generacijama mladih. Ne samo kod nas u Hrvatskoj, nego svima diljem svijeta - izjavio je brat Aco nekoliko dana prije Draženova (nedoživljena) 51. rođendana.
A tome se malo što može dodati. Iz šibenske, hrvatske i svjetske perspektive.
- U borbi za pravu istinu o mom Draženu i njegovim šibenskim danima, moram još jednom ponoviti imena četvorice trenera, koji su bitno utjecali na njegov košarkaški put na Baldekinu. To su Nikola Jelavić, Nikola Kessler, Nenad Amanović i Zoran Slavnić – poručila je Biserka Petrović.