U Rijeci smo pronašli Julija Stanislava Karminskog - živu enciklopediju lokalnog sporta: Nema jedrenja kao u šibenskom arhipelagu

Na prvi pogled ne bi reć', no šibensko jedrenje koje ove godine bilježi 90 godina organiziranog postojanja, obilježilo je "miljun" šibenskih familija i "miljun" Šibenčana! Zbog jedne priče o tome obreli smo se, predsjednik JK "Val" Marin Paić i ja ovih dana u Rijeci, na Škurinju.

U obiteljskom stanu na čijim vratima stoji prezime Karminski, našli smo supružnike Adelu i Stanislava Julija Karminskog. Njegov otac, specijalist neuropsihijatar dr. Đuro Karminski u Šibenik je stigao "dekretom" 1945. godine i počeo raditi na psihijatrijskom odjelu Bolnice. Dječak Stanko iz Zagreba se obreo u Šibeniku. Tu je pošao u školu, tu su živjele i njegove dvije sestre, danas u Zagrebu.

- Godina '49. - '50. za mene je bila presudna, baš što se tiče jedrenja. Evo kako!...- govori 80-godišnjak Stanko Karminski i nastavlja priču o tome kako je u to vrijeme bilo organizirano vađenje dvaju putničkih brodova potpoljenih u šibenskom akvatoriju. Bili su to parobrodi "Prijestolonasljednik Petar" i "Karađorđe" koji su nalatjeli na mine između Zlarina i Tijata:

- Između '49. i '53. na Brodospasovim brodovima radilo je puno ronilaca, a zapovjednik radnog broda "Labin" bio je Krapljanin Jerko Tanfara. Među teškim roniocima je bio i Karlo Baumann, inženjer brodogradnje i jedriličar, olimpijac, tada član JK "Labud" iz Splita. Došao je ovamo poslom, ali je dovezao i svoju jedrilicu "Naša", za to vrijeme prilično veliki desetmetarski krstaš. Oni koji pamte znaju da je Baumann bio olimpijac, 1936. i 1952. godine, a bio je i šampion Jugoslavije 1932. Radeći na vađenju brodova kod Šibenika trenirao je za Olimpijadu 1952. u Helsinkiju, u klasi finn. Bio je prijatelj moje familije jer se i moj otac, kao liječnik, zanimao za tehnike ronjenja i njihov utjecaj na organizam. Neko vrijeme bio je i brodski liječnik za ronioce na "Labinu" na kojem je, nećete vjerovati, postojala tada sasvim moderna barokomora, i telefonska veza iz mora do broda!

'Kad bi otkucao sat..'

Brodovi su se nalazili na graničnoj dubini od 55 metara, dekompresija je trajala po sat i pol. Svakako, olimpijac Baumann je uz rad na dubinama i trenirao, i dao tu svoju jedrilicu na korištenje, da drugi uče. Sjećam se k'o danas, išli smo na Jadriju, na mulu Krka masa svijeta čekala je brod, a Baumann je primio na jedrilicu mog oca i mene. Bio sam dječak, ipak, odmah sam uhvatio argolu... Tako je počelo.

To ljeto Baumann je malog Karminskog uzeo pod svoje. Cijelo je ljeto jedrio s njim, a bila je to, sjeća se danas, prilično tvrda škola jedrenja. Odmah u vatru, čak i u noćne vožnje, na more bez puno teorije i predavanja...
Brod je, priča šjor Stanko, držao u Docu:

- Kad bi otkucao sat sa sv. Križa mi bi kretali, a znali smo isplovljavati i noću. Mi u kanal, a za nama vojna barkasa. Bježalo se tih godina u Italiju pa su valjda mislili - a di će ovi noću pod punim jedrima...

U to je vrijeme klub "Galeb" iz Rijeke prodavao jednu L-peticu.
- Kupio ju je moj otac, i od tada bila je to naša voljena "Bessy". Bila je stara, građena '35., iz Rijeke ju je dovezao "Labin". Kalafatali smo je i uredili i s njom "hrabro" regatavali na lokalnim natjecanjima u organizaciji "Vala". O, dospjeli smo mi s njom i do Državnog prvenstva u Dubrovniku 1953., dobro se iz toga vremena sjećam i Mirka Bogića i njegove, daleko modernije L-petice. Bio je to naš privatni brod, ali se klubu davao za regate - možda eventualno uz uvjet da ja s njom timunim.

Savršeno se dobro sjeća škvera Torić u Mandalini ili marangunske radnje Šare kod sv. Frane. Sjeća se jole koju je kupio Šupuk, inženjer iz HE na Krki, on i Torić kupili su je zajedno i uredili do granica savršenstva, do umjetnosti! - i danas ushićeno priča šjor Stanko.

- S tom jolom jedrio je Fabijan Vidović, uspio sam povećati te slike. Jedrilo se u Splitu ispred Sustipana, pedeset prve, Fabo je bio momčić a i ja klinac od svojih 12-13 godina.

Šjor Stanko Karminski sva svoja, nadasve detaljna, sjećanja je što napisao, a što prikupio u obliku dokumentacije, te uvezao u pravu, pravcatu knjigu na čijem hrptu stoji: "JK "Val" Šibenik, 1950.-1954." Sasvim sigurno nema boljeg i preciznijeg izvora podataka za povijest kluba koji je upravo tih godina, iz starih prostorija na staroj peškariji preselio u nedavno srušenu baraku na čijem mjestu upravo niče nova, naoko nevelika, ali po značaju ogromna, kuća JK "Vala".

Jedan drugi Šibenčanin i šibenski kroničar, Igor Belamarić, u knjizi "Šibenska sijećanja" napisat će da je upravo vezanost uz jedrenje u "Valu", na studij brodogradnje odvelo i Julija Stanislava Karminskog, i Ivu Vatavuka, Paola Albla. Sudjelovali su "Valovci" na mnogim lokalnim i jadranskim regatama, a bili su izuzetno dobri modelari, pa su i regate modela bile u samom vrhu šibenskih "morskih" sportova.

- Ivo Vatavuk već je kao gimnazijalac sam samcat sagradio jednog "kadeta", i trup i kormilo i pripone i okove i sam sašio jedra. Kasnije je toga "kadeta" prepustio klubu.

Šibenski meštri

Šjor Stanko Karminski stjecajem okolnosti postao je i dopisnik tadašnjeg časopisa "Brodarstvo", pa su i tamo ostale zabilježene brojne važne stvari vezane ne samo za šibensko nego uopće, dužjadransko, jedrenje.

Spominjemo se 4. jadranske regate 1950. godine koja je startala upravo u Šibeniku:
- Bila je do tada najmasovnija, s više od sto brodova, 342 jedriličara, 124 promatrača iz unutrašnjosti, više od 40 novinara!!! Poveli su i 20 modelara kao nagradu za uspjehe - ukupno oko 600 ljudi startalo je ispred mula Krka. "Val" je sudjelovao s teškim krstašem Pinta, kormilar je bio Šime Škarica Šiko, u posadi Aldo Frua, Petar Matković, Ante Tambača, Ivo Vatavuk, Mile Bogdanović. Regata je bila teška i pogibeljna, orkanska bura kod Makarske odnijela je jedan život...

- Sve što se na jedrilicama radilo u to vrijeme, radili su odreda šibenski meštri. Nikad nitko nije iskoristio to leglo znanja - sa žalošću danas govori šjor Stanko Karminski.

A s radošću i oduševljenjem priča o tome kako ne postoji bolji prostor za jedrenje od šibenskog arhipelaga: Zadar ima vjetar, i Split ima vjetar, i Dubrovnik, ali nemaju arhipelag kakav ima Šibenik! To je najidealnije mjesto za jedrenje na Jadranu po mišljenju našeg sugovornika - a on o tome sigurno sve zna.

- Bilo je to neko siromašno, ali sretno doba! Ja bih išao u škver u Torića već u travnju, ispred kluba je bila neka skalada, digli bi brod ručno na koloture i stavili ga na važe, one od Pinte, pa su uvijek bili malo preširoki i trebalo je dodavati sa strane...
- Dane i noći provodio je u Docu...- evo, govori i Stankova supruga Adela. - Ali, Stanko i ja upoznali smo se kasnije, nakon što je on već otišao iz Šibenika, odnosno Dubrovnika, na fakultet brodogradnje. Kad je završio počeo je raditi u Rijeci, ja sam završila engleski i povijest umjetnosti u Zagrebu, on nije htio u Zagreb a i ja nisam mogla biti u gradu bez mora. Kad smo se oženili, počeli smo u Rijeci od nule.

Oba sina Karminskih rođena su u Šibeniku! Danas žive u Rijeci.
- Šibenik su obožavali, imaju tu i prijatelje, naš bi sin ljeti ustao u pet i šetao gradom oduševljen njegovom ljepotom...
Završavamo ovaj posjet, ovaj lijepi susret i razgovor, bogatiji u duši, a bogme i faktografiji! Ta "knjiga" koju je klubu napravio, i Marinu Paiću uručio Stanko Karminski - neprocjenjiva je!