U arhivu smo našli kadrove stare pola stoljeća: Turiste smo nekada dočekivali delicijama, danas - patvorinama

Listajući ovih dana dio naše fotografske arhive, naišli smo na kadrove snimljene prije pedesetak godina, a odnose se na domaće proizvode što su ih domaćini tada nudili prvim suvremenim turistima, ali i našem svijetu, a na kraju smo sve usporedili s onim što se pod tim pojmom nudi danas.

Dok Jadranska magistrala u punoj dužini još nije ni bila izgrađena, iz smjera Zadra dolazilo se prašnjavim kolnikom do pristaništa na Martinskoj, nasuprot Šibeniku, pa su se vozila preko 300 metara širokog kanala, uz ušće rijeke Krke, prebacivala manjim trajektima koji su do danas ostali poznati kao “pinice”.

Do Martinske su se u ljetnim mjesecima znali protezati kilometri automobila, autobusa i kamiona čekajući na ukrcaj. I sad dolazimo do onoga što se, nekako usputno, događalo uz cestu na tom prostoru.

Neka domaćinstva odlučila su putnicima nuditi ono što su mislili da mogu dobro prodati. Među ostalim, i domaće vino u bocama koje su vješali uz ploče s natpisima. Kako vidimo na slici, na hrvatskom i na njemačkom jeziku.

Snimili smo detalj kad jedna turistkinja pokazuje na boce pitajući gdje je cijena. “Dobro vino” koje se nudilo na takav način bilo je uistinu “pravo domaće”, od grožđa iz obližnjih vinograda. Za “kemijanje” u konobi tada nitko nije ni znao. Sama reklama bila je i tada dosta neobična, ali funkcioniralo je.

Sušene hobotnice za polizati prste na Ravnom Žaknu, školjiću u kornatskom arhipelagu

Joško Čelar

Drugi primjer, potpuno drukčijeg sadržaja, zabilježili smo tada daleko od Šibenika. Na Kornatima, na otoku Ravni Žakan, gdje je bio poznati riblji restoran murterskog poduzeća “Slanice”; jedna žena, ribarica, na sušenje je vješala – hobotnice.

Sušena hobotnica pripremljena na ribarski način s krumpirima, zapečena pod pekom, bila je iskonski dalmatinski specijalitet, uz to kvalitetan i zdrav proizvod. Tada i zanemarive cijene, posebice kada sve usporedimo s današnjim divljanjem inflacije.

Bili smo jednom na tom mjestu kad su hobotnice, s drugom tek ulovljenom ribom za restoran, donijeli ribari iz Kali na otoku Ugljanu. Prodali su sav ulov pa su se u restoranu počastili uz pjesmu “Lipo ti je misto, ća se zovu Kali...”.

Bilo je i turista, navalili su na hobotnicu. Naravno, to su samo dva primjera domaće ponude zdrave hrane koja se ničim posebnim nije reklamirala.

A danas? O toj famoznoj “autohtonoj ponudi” na svakome koraku i na svim razinama govori se, čita i čuje po svim medijima. Nažalost, u praksi zna biti sasvim drukčije.

I sami smo se imali prilike uvjeriti da je ta ponuda (jela), ponajprije namijenjena turistima željnima dobre spize, često znala biti obična patvorina. I ne samo to. Takvim, gotovim proizvodima, vrve i trgovine naših “lanaca”. Ali to je već priča druge vrste...