StoryEditorOCM
ZanimljivostiOD JUTRA DO MRAKA

Tereza Kesovija (82) u tišini obilazi Banovinu: ‘Plakala sam s ljudima koji su izgubili sve‘

Piše Petra Plivelić/JL
7. siječnja 2021. - 09:41

Cijela se zemlja digla da bi pomogla ljudima koje je pogodio potres u Petrinji, Glini, Sisku i okolici. Političari, poduzetnici, navijači, javne ličnosti i obični ljudi, svi šalju pomoć, ili su dolje na terenu i pomažu kako znaju i koliko mogu. Društvene mreže pune su dirljivih ispovijedi i fotografija, ali sve je više onih koji su pomogli, bilo kroz donacije ili se dali na raspolaganje stanovnicima Banovine, a da o tome odbijaju pričati, snimati se za medije ili priznati da su i oni nešto učinili.

- Jel' znate vi da je Tereza Kesovija u Majskim Poljanama. Znate li što je sve donijela ljudima, koliko je pomogla...? Zašto nju ne objavite, nego samo pratite političare? - ljutito nas je prekjučer pitao jedan čitatelj.

A Tereza Kesovija, naša 82-godišnja glazbena diva, nije nam se cijeli taj dan javljala. Dobili smo je tek jučer oko podneva. Pitamo je li doista istina da je bila u Majskim Poljanama.

- Ne bih ništa govorila, ne želim nikakvu promidžbu - kratko će.

Ali, možete li nam barem potvrditi da ste bili tamo, reći koju riječ?

- Bježala sam k'o sam vrag od kamera i fotoaparata. Ne želim publicitet, shvatite me - ustraje Kesovija.

Zar ne biste htjeli da se čuje za bolne priče ljudi koje ste posjetili? Pa se možda i drugi poznati povedu vašim primjerom...

- Imate pravo, ali nisam bitna ja. Mogu vam ispričati svoju ispovijest, ono što sam vidjela i doživjela, dati opis stanja stvari u najteže pogođenom području. Želim da se što prije pomogne tim ljudima, da se čuje za njihove bolne sudbine i teške životne uvjete. Želim da netko digne spomenik glinskoj dogradonačelnici Branki Bakšić Mitić koja ga je svakako zaslužila koliko radi. Ona je čovjek iz naroda koji trpi. Želim da se čuje za ove ljude, da premijer poduzme prave korake... - započinje Kesovija.

Pitamo je prvo kako je uopće odlučila posjetiti to potresom najteže pogođeno područje?

- Imam to u sebi, moram ići pomoći ljudima, ne mogu doma mirno sjediti i praviti se da se ništa ne događa, savjest i ljudskost mi nalažu da učinim ono što mogu. Zamislite samo kada bi svi koji mogu pomogli, napravili stvari kako treba, danas ne bi bilo toliko ruševina. Te kuće nisu bile napravljene kako treba, obnovljene nakon rata. Armatura im je bila pokradena, to su mi svi govorili, zato su se posve i urušile. Zato su ljudi i stradali. Ma nek' je svakome tko je krao prokleta ruka. To je tragedija, kako se to samo navodno efikasno obnavljalo nakon rata, a ljudi danas zapravo žive u nesigurnim kućama i riskiraju živote. Sjetite se samo, i u Gunji je ista stvar. Sve je brzo, bez prave konstrukcije... Mrzim politiku i ne mogu o tome govoriti, ali mogu o nepravdi. Protiv nepravde sam se uvijek grčevito borila - govori strastveno. Na momente joj puca glas.

- Ovo je velika nepravda. Velika je to prirodna sila i ogromna katastrofa. Uvijek nastradaju siromašni ljudi, ja to ne mogu vjerovati, gdje je tu pravda. Ima li Boga, pita se Kesovija pa nam govori gdje se prvo uputila.

- Odlučila sam prvo posjetiti Novo Selo Glinsko, koje se nalazi malo prije Gline, ti su jadni ljudi strašno stradali u ratu, nisu se ni stigli oporaviti kako treba i sada ih je ovaj potres dotukao. To je jedno malo selo, bilo je manje od 50 kuća tamo, u kojima su mahom živjeli starci, sada je pitanje tko će uopće ostati živjeti u tom selu. Uputili smo se u zadnju kuću na vrhu sela. Tamo sam upoznala Stjepana i njegovu obitelj. On ima toliko bolnu priču. Bio je zarobljen u vrijeme Domovinskog rata i posljedice su na njemu još i danas vidljive. U malenom kontejneru živi i njegovo troje djece, supruga koja tužno i tiho gleda iz prikrajka i baka Slavica sa svojim štakama. Jedino ona još ima u sebi malo optimizma. Zamislite, oni su mene pozvali na kavu. Zamislite dobrotu tih ljudi čak i u svoj toj njihovoj nedaći. 'Draga Slavice, ma kakva kava, samo da ste vi dobro', kažem joj, a ona ne odustaje. Toliko je zahvalna i skromna, govori mi: 'Ma, zašto, Tereza, uđite!'. Poziva me u taj mali kontejner na kavu, a u njega ne možemo svi ni stojećki stati - prepričava. Svim obiteljima koje je posjetila donijela je gumene čizme.

- Jedna ih je djevojčica odmah navukla i od sreće počela skakati po blatu. Jadan Stjepan plazi po krovu te svoje urušene kuće, pokušavajući barem nešto napraviti, popraviti. Obećala sam mu sljedeći put donijeti prave čizme, a ne ove gumene koje se skližu po krovu – govori.

Treba ići ciljano, u određena sela, kod određenih obitelji, a ne nasumice nositi hrpe stvari, savjetuje pjevačica.

- Tako u gomilama jedino treba nositi građevinski materijal koji svima treba. Ja sam im pripremila pakete i odnijela koliko god sam mogla. Vidjela sam i te ljude koji su se organiziraju i kuhaju za narod, svaka im čast – dodaje.

U potresom najteže pogođena područja uputila se sa svojom Gogom, kaže. Tereza i odvjetnica Gorana Miljević, prijateljica koja je njezin "dobri duh", nakrcale su auto i krenule put Banovine. Ispohale su 10 kilograma mesa, smotale i ispekle štrudle, kupile slatkiše za djecu, pakete Cedevite, da si ljudi barem malo zaslade vodu, dvadesetak pari gumenih čizama...

- Rekle smo - idemo! I hrvatskim obiteljima i srpskim i romskim, svi su oni u istoj nevolji i svima treba pomoć. Oduševilo me to zajedništvo koje sam vidjela na svoje oči. U Banovini su sada nestale podjele. Čini mi se da se zbog tog zajedništva ipak sada pojavila neka nada i dao Bog da se ona i ostvari - ističe Kesovija.

Nakon Novog Sela Glinskog, uputila se u Majske Poljane.

- U Poljanama vlada teški jad. Tamo sam posjetila gospodina Miloša i dotuklo me kada mi je pokazivao što je ostalo od njegove kuće. Gušeći se u suzama, govorio mi je: 'Ovo je moja zemlja, volim je i neću nikuda otići. Ovo je bila moja kuća, a sada nemam ništa'. Dok sam ja bila tamo, došla mu je ekipa Zagoraca da mu spoji privremenu struju - prepričava Tereza.

Oduševilo ju je to zajedništvo. Otkrila nam je i s kojim se ciljem uputila u to mjesto koje je pokopalo čak pet svojih stanovnika koji su život izgubili u potresu.

- U Majske Poljane prije svega sam se uputila kako bih došla do te kuće koja se urušila, a nije smjela. Do te kuće koja je obnovljena nakon Oluje, a koja je ubila oca i sina. Nisam uspjela doći do te jadne udovice koja izgubila supruga i sina, a to mi je bio cilj. Stisnuti joj ruku, zagrliti je. Zato ću ići ponovno tamo i nadam se da ću doći do nje - ističe Kesovija.

Cijelim putem njihov se auto sklanjao šleperima koji su bez prestanka prevozili kontejnere, bez prestanka.

- I hvala Bogu da je tako, da ti ljudi imaju barem kakav-takav krov nad glavom. Ide sve hladnije vrijeme sada, razmišljala sam kupiti još i grijalica pa im odnijeti, no kažu mi mnogi u tim udaljenim selima da nemaju još struje, a i ako imaju u tim kontejnerima, brzo se preoptereti – objašnjava.

Pa iako se, kako kaže, grozi politike, prepričava kako se bila spremna suočiti oči u oči s premijerom Andrejem Plenkovićem.

- Dok sam bila u Majskim Poljanama, viknuo je netko: 'Premijer! Eno, premijera!'. Ja sam već krenula, rekoh, ako je on, idem k njemu. Reći ću mu: 'Dobro pogledaj ove ruševine, ove jadne ljude! Tko je kriv za ovo? Za obnovljene kuće koje su se samo tako urušile i ubile ljude?'. Nisam uspjela doći do njega. Znam da nije ni Plenkoviću sada lako, ali on mora otvoriti oči. Mora biti svjestan činjenice da daje posao drugima koji onda kradu - ljutito će.

No, nisu joj svi političari mrski.

- Na kraju, srela sam tu milu Branku, dogradonačelnicu Gline koja je nedavno bila kod Stankovića u emisiji. Reći ću vam samo, ako se ijedno ljudsko biće može usporediti s radišnom pčelicom, to je ona. Ta divna Branka nema mira ni trenutka, stalno je na ruševinama, s ljudima, dijeli pomoć, za razliku od onog načelnika Gline, Stjepana Kostanjevića koji, kako mi pričaju ljudi, pet dana nije bio na terenu nego se došao slikati tek kada je Plenković došao u Glinu. Nadam se da ga je vidio Plenković, da zna što se događa, da će ga potjerati – kaže.

Prepričava nam i svoj susret s dogradonačelnicom.

- 'Joj, Tereza, čula sam da ste na razrušenim područjima, govorili su mi ljudi, htjela sam i prije doći do vas, ali jednostavno nisam stigla', rekla mi je Branka kada smo se srele. Zamislite, još se ona meni ispričavala. Pa ja nisam mogla k sebi doći... Ima ljudi, poput nje, koji rade kao crvi, ne staju, unatoč svom umoru, bolovima i tuzi. Non-stop su na terenu za razliku od načelnika koji okolo pljuje po Branki. Svi o tome pričaju, tako su i meni govorili o toj nepravdi. Branka je žena iz naroda - naglašava Kesovija.

U Majskim Poljanama posjetila je i jednu romsku obitelj.

- Imaju maleni kontejner u koji se naguralo njih četvero djece, a muž i žena su bili vani. Svi imaju osmijeh, ali vidi se da kriju strašnu tugu. Dala sam tim mališanima kutiju lizalica, kutiju napolitanki, Cedevite, a ta malena djevojčica je na kraju mene nudila tim lizalicama. Zamislite koliko to maleno dijete ima dobrote – prepričava.

U Petrinju nije uspjela ući, iako je imala namjeru. Vidjela je kolika je gužva i shvatila da bi samo smetala.

- U povratku smo uspjeli doći tek do početka Petrinje i vidjeti ta krasne, ali sada otužne blagdanske ukrase koji bliješte. Kakav je tužan Božić bio, kakva tužna rasvjeta koja baca svjetlo na sve te mračne ruševine... Teško je ne zaplakati – dodaje.

Uočila je, ističe, i one čija dobra djela nisu dovoljno prepoznata.

- Imam toliku zahvalnost i tražim zapravo oprost od tih ljudi, prema kojima nisam uvijek imala najbolje mišljenje, ti dečki - Bad Blue Boysi, Torcida i Armada, oni zaslužuju najveće pohvale. Danima sve čiste, raskopavaju ruševine, razmeću, metu... - govori.

Takvo zajedništvo i dobrota jedino mogu izvući to područje iz bijedi, ističe.

- Svakoj obitelji sam otpjevala 'Sutra je novi dan i život teče/ Ne postoji bol ni jad što proći neće/ Sve će ostati iza nas...'. Htjela sam im svima tom pjesmom dati tračak nade. Ružno je reći, ali ja sam na ovim emocijama magistrirala, ako se to tako uopće može reći, za vrijeme Domovinskog rata. Milošu, golemom čovjeku od dva metra, krenule su suze kao da je netko otvorio pipu s vodom. Uopće ne znam kako sam od svih tih emocija smogla snage dalje pjevati. Grizla sam usne da i ja ne zaplačem. Stjepanu suze nisu prestajale teći iz tih njegovih zelenih očiju. To je toliko tužno, tolika bol, da ja to ne mogu riječima ni opisati. Nazvat ću ga i danas da vidim kako je - dodaje ova 82-godišnjakinja.

Kako ste vi nakon svega što ste vidjeli?

- Iza mene je jedna teška, košmarna noć. Ma, pucaju mi leđa, sve me boli. Ali ne žalim ni trenutka što sam otišla tamo. Nudili su mi stolce da sjednem... Stolce kojih ni nemaju. Svi sjede, jadni, odjeveni u sve što imaju, na hladnim i mokrim zidićima koji su preostali od njihovih kuća.

- Nisu zaslužili toliko jada! Duša me boli i toliko se nemoćno osjećam - raspada se Tereza i govori gušeći se u suzama.

- Ovo je, iskreno, kao da sam u ratu bila. Toliko je stanje loše – dodaje.

Cijeli je utorak, od ranog jutra do mraka, provela na Banovini. Povratak je, kao i dolazak, tim uskim cestama, zakrčenim šleperima, dugo trajao.

- Ispred nas se u jednom trenutku zaustavio auto zadarskih registracija. Zbog loše ceste nisu mogli dalje, auto im je zapinjao. Stali smo i porazgovarali s njima. Unutra su bili muž i žena, par iz Makarske. Svoje petero djece su ostavili kod kuće s bakama i već su tri dana u Banovini i pomažu kako god mogu. Supruga Mara je još i trudna, pa se čuva, ali ne staje ni ona, kao ni suprug koji pomaže na ruševinama. Već tri dana spavaju u autu, a nisu se ni trenutka dvoumili trebaju li prijeći taj ogroman put iz Makarske do Majskih Poljana, znali su da moraju pomoći. Zamislite vi to, zamislite dobrotu tih skromnih ljudi. Pa ako taj Bog postoji, zašto onda ne natjera one koji leže na novcu da osjete tu potrebu da pomognu onima kojima je najpotrebnije - očajno će Kesovija.

Potom nam otkriva svoje planove.

- Planiram ići opet tamo, krajem ovog tjedna. Tim ljudima sada treba novac, treba im pomoć i ja im želim dati koliko god mogu. Hrane imaju, ali sada će doći snijeg i gdje će oni, kako. Oko njih je ostalo samo blato - govori Tereza. Ponijet će im, kaže, i krasne mandarine i naranče koje su joj stigle iz njezinih rodnih Konavala.

- Ne mogu svima pomoći, to mi je najteže. Sve bih im dala. Ali ne mogu sama. Ove godine nisam radila, kao ni nitko od mojih kolega, nisam nastupala i nisam ništa zaradila, ali to nije razlog da ne pomognem. Imam ušteđevine i dat ću sve što imam ako znam da će to nekome pomoći. Ja sam samo čovjek, nije mi stalo do pompoznih naslova, hvala ni promidžbe - stalo mi je jedino do pravde.

25. studeni 2024 19:36