Kad sam prije desetak godina blizu navoza tada još živog i radišnog betinskog kalafata Ćira Burtine na cokima ugledala u plavo obojenu jednu prilično trošnu gajetu, otvorenog boka, i čula za ideje o njezinoj obnovi, rekla sam u sebi: ajme!
Ma šta sam ja, laik! – bila i ostala – ali, pomislila sam: ima tu poslaaaa! Vidila sam pred sobom po linijama lijep brod, očigledno u svojim najboljim godinama moćan, sve je to kao kad sretnete po godinama starijeg čovjeka i vidite da je još zgodan, snažan i pametan... al' godine su tu. I nose bar ponešto svoje...
"Ne moraš se razumiti ni u brodove ni u betinsku brodogradnju pa da ostaneš zatečen ljepotom te gajete!" – napisala sam tada.
S tim što se gajeta može obnoviti da postane – ma ne kao ta, ista, ali nova, nego i novija, zgodnija, snažnija.
A mi – nikada.
O tome mislim dok na navozu "Ćiro" u Betini, koji sad vodi Ćirov zet i suprug njegove kćeri Kate, Nikola Papeša Mačak, pred sobom gledam, kako da je opišem... nego – prekrasnu, prelijepu... – gajetu "Marija". Crnu sa zlatnim rubom.
Ovakva "Marija", sad je proizvod ruku rečenog Nikole Papeše Mačka i njegove ekipe: Krešimira Papeše, Ante Jelića, Nikole Balina Nijemca, Siniše Mikina i Ante Sladića. A već za koji dan, kad se srede određeni papiri, bit će vlasništvo Muzeja betinske drvene brodogradnje, stasalog 2015. godine. Kao proizvod probuđene svijesti o drvenom brodu i betinskoj brodogradnji, osnovana je najprije, sada desetogodišnja, udruga Betinska gajeta 1740.
Priča broda
Potom je marom Betinjana i njihove Općine Tisno otvoren i taj čudesni, mali, suvremeni Muzej drvene betinske brodogradnje. Koji je "proizveo" i depandansu – Muzej na otvorenom u betinskom portu.
A sad će dobiti i svoj brod.
Ima li čudima kraja? Jedno od čuda trebalo bi biti i novo mjesno mulo jer obitelj betinskih gajeta se na svu, veliku, sreću širi.
Najnovija prinova kojoj posvećujemo ovu priču zove se "Marija". Prilipa je!
U Betinu je, rekosmo, u Ćirov škver, doputovala, i to na trajleru, sad već davne 2012. marom Darija Filipija, koji je s prijateljem duž cijelog Jadrana tražio neku staru betinsku gajetu i našao ovu, u Pašmanu. Građena je, prema kazivanju, 1922. u Betini, u škveru "Filipi Tošulov". Prvi put je obnavljana u Sukošanu 1934., isto na navozu obitelji Filipi, koja se par godina prije doselila iz Betine i osnovala škver. U današnjoj knjižici joj i stoji godina obnove 1934. Prijašnji papiri su se izgubili.
Tako se, eto, prati priča broda, i priča brodograditelja iz obitelji Filipi – onaj prvi, Paško Filipi, stigao je s obitelji 1740. iz Korčule u Betinu i s tim dolaskom krenula je cijela ova betinska priča. Pa i ova epizoda s "Marijom" koju je, eto, zapačao još jedan Filipi, Dario, ali taj nije kalafat...
Na navozu gdje se sprema kanata za "Mariju" – porinuće i fešta kao neki omanji pir – su i dva brata, Šime i Božidar Stagličić. Šime je zadnji pašmanski vlasnik gajete koju je kupio njihov did Ive 1954. i dao joj ime "Marija".
"Marija" je imala nevjerojatan i za sve gajete vrlo ilustrativan život.
Prvi joj je vlasnik bio iz mjesta Luka na Dugom otoku. Imao je posjede izvan Luke i do njih se išlo gajetom. Robusne forme, široka i duboka, mogla je prevesti puno tereta.
– Did Ive kupio je gajetu 1954. u Luci. Obnovljena je u Sukošanu, a šta je radila s prvim vlasnikom, mi ne znamo, ali se i brat i ja živo sjećamo što je radila u našoj obitelji. Mi smo se bavili poljoprivredom, ribom, imali smo težake iz Turnja i Sv. Petra. Did bi ih ukrca šest na gajetu plus dva konja ili dva vola za oranje i – na idro do polja. Tek šezdesetih dobila je prvi motor, brzo je riknuo, a onda je dobila Arana i s njim vozila do osamdesetih, bez lera i rikverca... Kako? Brat Božidar i ja naučili smo je voziti takvu. Kasnije je promijenila još nekoliko motora.
Familija Stagličić svoje je čantrune, cate, pomidore, cilu verduru... desetak godina ljeti vozila na liniji Tisno, Prvić Šepurina, Luka... pa sve do Šotle i Bola na Braču.
Na povratku bi u Splitu ukrcali cimenat.
– Naša su polja bila s druge strane Pašmana, u Uvali sv. Ante. Od tamo su vozili masline, žito, pšenicu, kukuruz. Druga polja imali smo između Turnja i Filip Jakova.
Čudesna sprava
Kad više nije bilo konja i volova, na provu bi, preko dva punta, ukrcali "Tomu Vinkovića". Traktor. A sedamdesetih smo oko Pašmana vadili sabun, dnevno bi izvadili jednu-dvi gajete pijeska, a mogla je primiti pet kubika. Sve se radilo ručno i lopatama, a ta naprava za potezanje po dnu i vađenje sabuna zvala se badiljun. Imamo je još negdi u konobi.
Pokušava mi Šime Stagličić živo i uz gestikulaciju opisati kako izgleda i kako je funkcionirao badiljun. Ja slušam pametno raširenih okica. I kimam glavom.
Al' nisam razumila bože tebe! Čudesna neka sprava! Samo sam rekla Šimi da to čuvaju jer i to je za neki muzej. Toliko sam razumila.
Upamtila sam da je, nakon što je došla u Ćirov škver, u rodno mjesto Betinu, premještana tamo-vamo, unutra-vani... sve čekajući dostojnog investitora, odnosno vlasnika. Šjor Ćiro je tada govorio:
– Ovo je original brodić i ako je na njemu i bila koja dorada, to se lako dade ispravit. A vidi joj timun! – lipši je od ičega, timun joj je otkad je i ona! Original! Naravno, triba joj ugradit jarbul, i lantinu, ništa bez toga – govorio je Ćiro koji valjda odnekud gore sad gleda kakvi je ispa taj "original brodić". S timunom "lipšim od ičega".
– Mislili smo je ostaviti sebi jer di god dođeš s njom, atrakcija je. Ali na kraju nismo, jer nemamo vrimena ni za Godulicom izać na more osim na regate, a u zadnju godinu otiša san s njon do groblja i nazad. Šta ćemo s dva broda za koja nemamo vrimena – govori njezin obnovitelj Mačak, koji će se, teška srca, odvojiti od "Marije".
A sjećam se da su mi pričali i kako je stari gazda s Pašmana plakao i išao za kamionom kad su je, onako probužanih madira i ranjenu, stavili na trajler za u Betinu...
– A mi, čim se otvorio Muzej betinske drvene brodogradnje, odmah smo znali da će nam jednom trebati brod za edukaciju mladih, i gostiju i posjetitelja Muzeja, za učenje jedrenja i stjecanje znanja o tradicijskom brodu – priča ravnateljica Kate Šikić Čubrić, ravnateljica Muzeja.
No prošlo je nekoliko godina dok su uspjeli pronaći novac za obnovu.
– Konačno smo 2020. aplicirali za sredstva EU-a iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo preko natječaja za mjeru 2.1.1., koji je raspisao LAGUR "Galeb" iz Tribunja. Ta su nam sredstva odobrena ove godine – govori ravnateljica Kate.
Tribat će vitra
U obnovi je izmijenjeno ukupno 70 posto rebara, krmeni i proveni masivi, ašte, kolumba, velika većina konstruktivnih elemenata, bande i koviduri, paluba i kompletna arma i oprema.
Danas je kompletno obnovljena, gajeta "Marija". Novi, živi, sveti brod s betinskog škvera.
Preko svega duga je 7,15, šira je dvadeset centimetara više od uobičajenih proporcija, dakle 2,80, visoka 0,88 metara i ima 2,2 tone nosivosti. Bivši vlasnik Šime kaže da joj je dida podiga bande za desetak centimetara, ali šjor Ćiro nije dao da se to dira.
"Marija" je do daljnjega, do neke nove financijske prilike... bez motora. Ima četiri vesla i latinsko idro.
Njezina je prva plovidba koliko danas: u nedjelju, 15. kolovoza, na betinskoj Regati za dušu i tilo.
– Velik je to brod, tribat će joj vitra – govori znalac Mačak, česti favorit regata.
Najposlije je "Mariji" o provu bocu šampanjca razbila Mirela Bilić, voditeljica marketinga u Muzeju betinske drvene brodogradnje, a kako to baš i nije lagan poslić, ruku joj je dao brodski električar koji je radio na "Mariji" – Rajko Škevin. Svojom su pojavom i pjesmom sve začinile cure iz KUD-a "Zora". Slika bez njih naprosto bi bila nepotpuna.
Potom je stotinjak uzvanika na uvijek istim bancima i stolovima za sve betinske kanate... pojelo "nešto" sira, pršuta i "nešto" janjaca, a kako u takvim prilikama svaki domaćin odrađuje svoju kanatu, tako su divne domaćice i mlađahne "konobarice" ove kanate bile cure iz Muzeja betinske drvene brodogradnje čiji je to sad brod: ravnateljica Kate Šikić Čubrić, Mirela Bilić, rečena voditeljica marketinga, i kustosica Sandra Barešin.
I... treba li pogađati koji će biti najslikaniji brod u nedilju, na Regati za dušu i tilo??