Za sve koji imaju dilemu - prije svega žene – javno obilježavanje 8. marta, međunarodnog Dana žena potrebnije je nego ikad. Na ulicama, marširajući, šaljući glasne i snažne poruke u eter, jer cvijeće ili čestitka naprosto nisu dovoljni.
U to me – ponovno, po stoti put - uvjerio dokumentarac koji sam uoči praznika žena pogledala na HRT 3, britanskog kandidata za Oskara 2021., ‘Rastava vodi u smrt‘, redateljice Chloe Fairweather. Jeziv zapis o ženama u Erdoganovoj Turskoj, koje zakon ne štiti od obiteljskih nasilnika.
Osobne priče brutalno osakaćenih žena koje su uz teški invaliditet imale sreće da su preživjele, jer femicid je u porastu. No, postoji uvijek neka hrabra odvjetnica koja prkosi tome i žene koje protestiraju na ulicama naspram naoružanog zida specijalnih policijskih postrojbi, ne pristajući na društvene norme koje ih svode na manje vrijedne od muškarca.
Da se ne bi se zanosili, nismo mi daleko od toga. Nije to negdje "tamo", iako naš predsjednik ne govori u javnom prostoru kako "majkama treba ljubiti noge" i "žene ne mogu biti iste" kao turski. Ozbiljno je, Hrvatska je treća u EU po broju femicida, a svakih 15 minuta jedna Hrvatica postaje žrtva nasilja. U Hrvatskoj žene na istim poslovima primaju prosječno 16 posto nižu plaću od muškaraca.
U modernoj I demokratskoj Hrvatskoj žene sve teže ostvaruju svoja reproduktivna prava, "pro life" grupe s transparentima nisu samo ispred rodilišta, preselile su se i kod odjela za "umjetnu oplodnju". Na trgovima u Hrvatskoj muškarci kleče kako bi poslali poruke ženama da oni, umjesto njih, znaju što je za njih najbolje. Opasne poruke o prevelikim ženskim slobodama. Vrlo slične onima u Turskoj.
Nije dakle vrijeme da 8. mart slavimo međusobno si čestitajući po What‘s up grupama i na način kako su – uz cvijet - slavile naše majke. Kojima je jugoslavenski socijalizam dao izborno pravo glasa puno prije nego je to učinila jedna Švicarska, gdje žene do 70.tih godina nisu mogle imati samostalni bankovni račun.
A kako je već odrasla generacija koja je školovana uz udžbenike sa revidiranom poviješću, evo za one koji žele znati više: Dan žena nije isto što i Majčin dan koji se u školama slavi kao "ženski" dan u godini. Dan žena nije jugoslavenska mrska izmišljotina, za razliku od katolički poželjnog blagdana svih majki.
Dan žena je više od toga.
I sve je počelo još 1857. u New Yorku kada su 8. marta tekstilne radnice stupile u štrajk, zahtijevajući bolje uvjete rada za žene. Demonstrantice je rastjerala policija, ali su žene dva mjeseca kasnije osnovale svoj sindikat. Protesti žena nastavili su se i sljedećih desetljeća, od kojih je najpoznatiji bio 1908., kad je 15 000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.
Dan koji ističe ravnopravnost žena i muškaraca prvi puta prigodno je obilježen 8. marta 1909. u SAD-u, a sljedeće godine u Kopenhagenu održana je prva međunarodna ženska konferencija u organizaciji Socijalističke Internacionale, gdje je službeno odlučeno da se svake godine 8. marta obilježava Međunarodni dan žena. Na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin.
Od tada se obilježavanje ovog dana proširilo Europom, pa i diljem svijeta. Godine 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, Ujedinjeni narodi su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.
A kako vidimo, borba za ženska prava nikada nije završila, danas je jednako potrebna kao i na početku.
Sretan Vam Dan žena!