- Piva deset kuna, zagrebački (odrezak) 35 i spavanje – sto. Di to ima? U našoj lipoj i ravnoj Slavoniji. Kad se makneš s ovih naših dalmatinskih, turističkih cijena, pari ti se da je sve mukti, da si u raju. A onda okolo sebe vidiš natpise "Prodaje se" na praznim kućama i imanjima i vratiš se u našu domaću, hrvatsku stvarnost, priča nam Boris Dukić, predsjednik MO-a Zaton, šibenski gradski vijećnik i vatrogasac, o svom najnovijem životnom iskustvu, biciklijadi kroz Hrvatsku
- U Lužanima sam, recimo, upoznao jednog Živkovića za kojeg se ispostavilo da je s Konjevrata. Čukundida mu je uteka za boljim životon i bilin kruvon s gladnog kamena u bogatu Slavoniju. Trideset familija ih od tog jednog tamo danas ima. I sada oni gledaju kako bi se vratili ode jer je postao isplativiji škrti kamen na turističkoj Krki nego nekad bogata zemlja u Slavoniji, nastavlja svoju priču Boris Dukić koji je pedalama povezao Slavoniju od Vukovara do svog rodnog Zatona. I to u četiri dana.
- Krenija san iz Vukovara i prvi dan doša do već spomenutih Lužana, odvozija oko 130 kilometara. To je kraj Slavonskog Broda, tu sam prespavao. Voziš lagano 20 kilometara na sat i gledaš oko sebe tu lipotu, i na njoj još svima dobro vidljive tragove rata. I oko Broda, oko Novske, oko Okučana, u svakom selu, ušorenom kao po špagu, stoje ploče na mjestima koje su naši dečki branili i ginuli za svoju i našu domovinu, stoje uklesana imena, postrojbe, 1. gardijska, Tigrovi. Zastaneš, pomoliš se, udahneš miris zemlje, zrelog polja i puna srca kreneš dalje - smirenim glasom, u poetskim slikama priča Boris, i ne krijući koliko ga je produhovio i unutarnjim mirom i zadovoljstvom ispunio ovaj put što ga je poduzeo, ničim izazvan, iz neke unutarnje potrebe, u spomen na sve branitelje i kornatske heroje čijoj žrtvi u ovo doba godine uvijek iznova svjedočimo.
- Dalje sam krenuo prema Okučanima, spomenik "Bljesku" i "Oluji", pa prema Novskoj, iz Novske prema Kutini, gdje sam popio piće s prijateljicom koja ima kuću u Zatonu. I onda iza Kutine i Popovače, u jednom selu, Voloderu, ljudi su me vidjeli gdje sam zastao, sjeo... I odmah su me ponudili svim i svačim, to su takvi ljudi, gostoljubivi, široki kao i polja im. Ali ja sam čitavo to vrijeme bio na bananama, jogurtima, sokovima, energetskim napicima, ne može se pedalirati kad se do grla nabacaš krmenadlama i čvarcima, pa sam samo malo proljudikao sa svojim svitom. Imaju farmu junica, drže konje, svinje... Ako koga zanima, za sušit pršute i pancete 17 kuna je kil žive vage plus gratis obrada. I žale mi se da unatoč tome nema kupaca, ubiše ih trgovački centri i jeftini uvoz mesa.
Brži od plana
Kako je krenuo u sridu ujutro - do Vukovara ga je pribacija prijatelj autom - plan mu je bio da se do subote barem dokopa Like jer je zvalo loše vrime. No, on je do subote, u četiri dana došao kući, dan prije plana.
- Iša san Petrinja - Slunj, 120 kilometara, pa do Korenice još 50 kilometara i tu san opalio još jednu dobru turu, po kiši, ali nije samo kiša problem, nego i auti koji te zapljuskuju... I već u Korenici se osjeti da se primičemo obali, turizmu, skuplji je i smještaj i spiza. Eto, u Petrinji, malo dalje od mista, ekstra apartman, sve izvrsno uređeno, ne srami se pet zvjedica, samo 120 kuna za noćenje. A u Korenici, odnosno, već od Rakovice, Plitvica, sobe su 30, 35 eura. Toliko sam i ja triba platit u Korenici, 35 eura, reka san mu da mi je skupo, ali gazda nije htio spustiti ni lipu. Malo dalje mi je žena dala apartman za 20 eura. Još da je imala sušilicu, jer nosiš sa sobom i 20 kili opreme, a većina mokro, bilo bi ekstra, ali ne moš sve. I onda san nakon Korenice krenija pedalat dalje - Bijelo Polje, Pećani, Udbina, Gračac, plus vitar u prsi. I sad računaj da imaš jedno pedesetak okretaja u minuti, pa skontaj koliko je to na uru... Pa uspon na Ćelavac, stara cesta Gračac – Obrovac je to, četvrti dan puta... od Korenice do Zatona je 160 kilometara. I to kakvih, triba tu savladat Velebit. A kad njega osvojiš, pari ti se da se otvaraju vrata raja, naše Dalmacije.
I iza toga za nagradu slijedi spust od nekih 17 kilometara, di moraš više kočit nego pedalat. I u tri manje kvarat san se spustija u Obrovac, i pari ti se da si prid kućon, ali do Zatona imaš još 70 kilometara. A iza Obrovca imaš opet strašan uspon, uzbrdo, do Jesenica, Karina. I kad se uspinješ, na 30-ak stupnjeva u zraku, dišeš na škrge, uz to brdo, počne ti falit široka ravna Slavonija i samo šta ne bi od muke zapiva "Ne dirajte mi ravnicu" - rekonstruira Boris put koji ga je na koncu doveo do Zatona. Do cilja.
Planirao 11 godina
A cilj je Dukić zamislio u glavi još prije 11 godina, dok su išli po sprovodima svojim kolegama vatrogascima, i tada je vozio biciklu, da spoji pedalama dva grada.
- Vukovar je bio mjesto najveće hrvatske ratne, a Šibenik i Kornati najveće mirnodopske tragedije. I kad to sebi staviš u glavu pod svim onim emocijama, to ne izlazi lako, iako ti se poslije čini da je to teško, neostvarivo. Pa se počneš pripremati, treniraš, pa onda ne možeš jer liti imaš puno požara, pa nemaš vrimena zbog obaveza u mistu i mjesnom odboru... A za ovu moju nakanu nije znao apsolutno nitko nego moj prijatelj Mario, koji me je odvezao u Vukovar. I tamo smo se zajedno poklonili žrtvama Ovčare i grada heroja, junacima pred vječnim plamenom, Blagi Zadri i Marku Babiću, u Aleji hrvatskih branitelja, pred vodotornjem, na Trpinjskoj cesti... Ni jednu krizu nisam imao po putu, ni jednog trenutka nisam mislio odustati, strah me hvatao jedino u autu, dok sam išao gore, dok sam se mislio hoću li ja to moći. No, kada sam krenuo, svega je nestalo. Najbitnije je da su kolina izdržala, malo upale mišića nije problem, malo brufena pomišaš s magnezijem i popiješ. I guzica je izdržala, i to je jako bitno, i ona se nažulja na sicu, u četiri dana. Al, isplati se, jer ta četiri dana pamtiš cili život! - veli nam Boris, očito zadovoljan sam sa sobon. A ima i s kin bit!