Zagrebačka izložba "Ante vitez Šupuk", otvorena u Hrvatskom povijesnom muzeju, bila je, prema riječima autora Gojka Lambaše, ugodno iznenađenje, prije svega zbog posjećenosti.
Dvorana dupkom puna, izložba – očekivano – odlično organizirana. Bez obzira na sve što je napravio, Ante Šupuk ipak je više poznat u lokalnoj sredini i povijesti, a ruku na srce, i tu bi mogao biti više slavljen. Utoliko je prva, ljetošnja izložba u Šibeniku, i sad u Zagrebu, možda prvi veći dostojni memento za toga velikog Šibenčanina – na čemu treba zahvaliti šibenskom Državnom arhivu u suradnji s Muzejom grada.
Mirita Šupuk – najbolji gradonačelnik Šibenika svih vremena – i bistu i još ponešto u ovom gradu. Za sada ima svoju ulicu, onu u kojoj se nalazi obiteljska kuća Šupukovih.
Polovina 19. stoljeća
– Bio je velika osobnost kakvu Šibenik u novijoj povijesti, od Venecije naovamo, nije imao. Treba stalno imati na umu da je živio u burnim vremenima druge polovine 19. stoljeća, kad je trebalo znati i moći gledati puno dalje, i kad se trebalo dobro snalaziti u zavrzlamama političkih događanja i društvenih prilika – govori autor izložbe i istraživač Ante Šupuka Gojko Lambaša.
Šibenik je sredinom 19. stoljeća, piše Lambaša, bio prilično zapušten grad, u sveopćoj stagnaciji. Bio je zaista težački jer je 80 posto (!) od oko 6000 stanovnika živjelo od poljoprivrede. Bilo je to vrijeme značajnih promjena u cijeloj Europi. Više ništa nije moglo zaustaviti hrvatski preporod – naravno, i u Šibeniku, gdje je sve snažniji bunt protiv talijanske, autonomaške vlasti. Na čelo Narodne stranke dolazi upravo Ante Šupuk, čiji su se preci ovamo doselili vjerojatno iz Bosne još početkom 17. stoljeća. Prvi se oko 1610. spominju Vukuša i Ana Šupuk.
No, mi ćemo skratiti sada već povijesnu priču, koja završava potpunom pobjedom Narodne stranke 1872. godine i završetkom talijanske uprave u Šibeniku. Ogromnu zaslugu za to imao je upravo Ante Šupuk, kojega su gradski vijećnici u općinskoj vijećnici u nekadašnjoj palači Draganić, danas upravi JU NP Krka, jednoglasno izabrali za načelnika grada Šibenika. Ispalo je – doživotnog, ako se izuzme posljednja godina njegova života.
Imao je 35 godina. I ogromnu energiju, hrabrost u donošenju odluka i viziju svoga grada i kraja i njegovih mogućnosti. I po tome je postupao.
Prvo što je napravio bilo je da je kao službeni jezik vratio – hrvatski. Pučke škole niču u manjim mjestima i na otocima. Godinu dana nakon izbora, u šibenskom je teatru izvedena prva predstava na hrvatskom jeziku... U to vrijeme u Šibeniku je postojala samo Šibenska narodna glazba, a tada se osniva "Kolo", "Krešimir", snimaju se prvi filmski kadrovi gradske luke... Osniva se "Hrvatski sokol", vatrogasna služba.
Popločao je novi gradonačelnik ulice koje su do tada bile makadam. Izgradio je gradski vodovod i doveo vodu od Krke do grada. Za početak je napravljeno šest javnih česmi – ona na Maloj loži tu je i danas. Sve su bile dobro raspoređene po gradu, imale su i imena: Rodičevac, Lottovac, Šupukovac, Katica, Nedjeljica i Wurmovac. Zna se po kome su dobile ime i gdje su stajale. U počast Šupuku, možda bi se mogle i rekonstruirati, tamo gdje se može...?!
Nije prošlo dugo, izgrađena je i kanalizacija.
Te je godine sad već slavljeni gradonačelnik Šibenika, zastupnik u Hrvatskom saboru, izabran i za zastupnika na listi općina Sjeverne Dalmacije u Carevinskom vijeću u Beču.
Željeznička pruga
Kad je Uprava državnih željeznica već bila pokrenula izgradnju pruge od Splita preko Perkovića do Siverića, Ante Šupuk uskočio je i nametnuo potrebu izgradnje kraka od Perkovića do Šibenika. Nije išlo glatko, i nije išlo odmah, ali je uspjelo – bečka uprava naposljetku je pristala i 4. listopada 1877. svečano je u promet puštena pruga Šibenik – Perković. Da Arsen Dedić ima o čemu jednog dana napisati pjesmu...
– Nažalost, geopolitička situacija bila je takva da pruga iz 1877. nije zaživjela, 1888. spojena je do Knina, a tek u Kraljevini Jugoslaviji 1925. Dalmacija je željeznicom spojena sa Zagrebom – kaže Lambaša.
Dalje – uređuje gradski perivoj, današnji gradski park, đardin. Na tom je mjestu bila golema vododerina. Perivoj je takav kakav je danas: podijeljen na tri razine s fontanama – nekad je svaka imala skulpturu. Grad Šibenik i gradonačelnik Šupuk podignuli su spomenik Nikoli Tommaseu, rođenom Šibenčaninu, ali političkom protivniku narodnjačke politike koji je kompletno svoje djelo posvetio talijanskom narodu i kulturi. Ali bio je jedan od najvećih umova tadašnje Europe...
Pokrajinska vlada donijela je odluku da se u Dalmaciji izgrade bolnice. Ante Šupuk uspio ih je uvjeriti da se prva izgradi u Šibeniku. Tamo gdje je i danas. Otvorena je 1883.
Dvadesetak godina poslije počinje izgradnju zgrade Suda.
– To je bio njegov zadnji projekt – kaže autor izložbe Gojko Lambaša. Umro je 1904., a zgrada je dovršena godinu dana kasnije, pa je nije doživio.
Sve što je ovdje pobrojeno Šibenčani možda znaju, možda ne znaju, znaju dijelom ili nikako – što se svakako ponajviše odnosi na mladu generaciju. Vrijeme prolazi i prašina zaborava neumitno pada po svemu. Upravo ova izložba, koja bi trebala biti i dio zavičajne nastave u školama, i služi da se priča otme zaboravu.
Ali ono što se nikad neće zaboraviti odnosi se na elektrifikaciju grada. Otprije nekoliko godina, a po ideji Šibenčanina Zorana Lučića i u suradnji s Jedriličarskim klubom "Val" i gradskom upravom, u luci se svakog ljeta 28. kolovoza obilježava dan kad je električna rasvjeta obasjala Šibenik "poput nebeskog svjetla" – kako je tada pisao zadarski Narodni list. Trebala je, dakle, inicijativa jednog građanina i angažman jednog malog sportskog kluba da bi grad Šibenik dobio – nadamo se! – svakogodišnju, vrlo atraktivnu manifestaciju kojom slavi dolazak rasvjete, odnosno, posredno, Antu Šupuka.
– E, tu je uvijek važno reći: bila je to prva električna rasvjeta na izmjeničnu struju. Primjerice, Zadar je rasvjetu dobio godinu dana prije, dobili su je i mnogi drugi dalmatinski gradovi. Ali zahvaljujući Anti Šupuku jedino je Šibenik, među prvima u svijetu, dva dana poslije rasvjete na slapovima Niagare – tamo bez prijenosa električne energije! – dobio rasvjetu. I to preko dalekovoda! Danas, jednosmjerna struja više nigdje ne postoji, Šupukova u Šibeniku i Teslina u cijelom svijetu i danas "svitli"!
Trebalo je hrabrosti, vizionarstva i odlučnosti, rekao je Lambaša, da bi se ušlo u ono u što je sa svojim glavnim suradnicima, sinom Markom, inače pomorcem, i Vjekoslavom Meichsnerom, inženjerom rodom iz Monce, ušao Ante Šupuk. Njih dvojica su i nagovorila gradonačelnika da uđu u projekt elektrifikacije Šibenika, i to strujom koju bi proizveli na Skradinskom buku i doveli je do grada 11-kilometarskim dalekovodom.
Antin sin Marko bio je pomorac, a 1891. na putu kući u Šibenik zatekao se na izložbi u Frankfurtu, gdje je prvi put vidio kako je moguć prijenos električne energije, "munjive", na daljinu. Odnosno da je na slapovima neke rijeke moguće izgraditi elektranu i proizvoditi "munjivu", a onda je voditi i do udaljenih gradova.
Tvornica 'munjive'
– Ante Šupuk objeručke je prihvatio ideju svoga sina Marka i inženjera Vjekoslava Meichsnera i upustio se u nešto što je do tada, praktički, bilo neprovjereno – sve, od proizvodnje do prijenosa i distribucije električne energije. Građani su neko vrijeme bili sumnjičavi, no kad su vidjeli da to s javnom rasvjetom funkcionira, struja se polako počela probijati i u kućanstva – govori Gojko Lambaša.
Sad već davne 1995. godine, zadnje godine Domovinskog rata, zanimljivo mi je o svemu pričao i jedan od potomaka Ante Šupuka, tadašnji šibenski inženjer kemije, već dva desetljeća pokojni, Leo Šupuk. Leov otac Ante (1917.) unuk je pomorca Marka, načelnikova sina. Otac Ante bio je vlasnik elektrane na Slapovima Krke sve dok poslije Drugog svjetskog rata, 1946., nije konfiscirana. Tako da je Leo, rođen 1943., do svoje treće godine bio "mali vlasnik" tvornice "munjive". Njegov brat Dražen Šupuk, koji živi u Splitu, rodio se poslije konfiskacije.
Kad je 1995. slavljena stota obljetnica šibenskog "svitla", na proslavi su od rodbine bili braća Leo i Dražen Šupuk i majka Lidija, te rođak Klaudije.
Tada, kao i sada za ovu reprezentativnu izložbu u Šibeniku, pa u Zagrebu, Šupukovi su na raspolaganje stavili sve obiteljske dokumente, fotografije, memorabilije.
Za kraj, recimo riječ, dvije o njihovoj sudbini nakon Drugog svjetskog rata. Priču sam slušala od muških potomaka, pokojnog Lea, zatim ovih dana, kraće, od Dražena i Klaudija.
Ante vitez Šupuk sve svoje imanje ostavio je – unucima. Evo što je zapisao tim povodom: "Preporučam mojim unucima da budu uvijek u svim svojim pothvatima imali u prvom redu pred očima boljitak i sreću svojega hrvatskog naroda i svog rodjenog grada. U tom pogledu neka stupaju stazom pokazanom od naših predja i neka nastoje da budu na diku i obitelji i rodu svom."
Komunisti im sve oduzeli
– Poslije Drugog svjetskog rata Šupukovi su proglašeni narodnim neprijateljima. Imovina im je konfiscirana. Dobro smo i prošli, bolje od mnogih. Nije bilo procesa, nitko nije završio na robiji. Jer nije bilo razloga. A neprijatelji smo postali da bi nam valjda mogli oduzeti vlasništvo – govorio mi je Leo.
Šupukovi su i dalje vlasnici 200.000 četvornih metara na lijevoj obali Krke kod Skradinskog buka. Osim elektrane, nekad su imali i mlinice, tamo je bila njihova obiteljska kuća i upravna zgrada tvrtke "Ante Šupuk i sin", tamo još posjeduju tri kuće i otok na Krki nasuprot. Sve je to u okviru Nacionalnog parka, a pristupe kućama izgubili su zbog pogona HEP-a i "Vodovoda" – koje su sami podizali. Kad bi im u goste dolazili prijatelji, za njih su plaćali ulaznicu za Nacionalni park, a vratari na "kapijama" spomenutih pogona nisu ni znali svu rodbinu, pa bi koji put bilo komplicirano proći do kuće...
I dok u drugim nacionalnim parkovima, primjerice na Kornatima ili Plitvicama, vlasnici posjeda unutar parka imaju određena prava i mogu se baviti određenim djelatnostima, Šupukovi nikad nisu mogli ništa – evo, ni imati svoj put do imanja. Dobili su sve sudske parnice, no nakon njih bila je potrebna i dobra volja svih "subjekata", odnosno društvene zajednice. Koja izostaje do danas.
Dražen Šupuk govori:
– Nisam posebno zaslužan, ali svakako sam ponosan na ono što je napravio naš predak. Mene je život kroz školovanje odveo izvan Šibenika, a već dugo živim u Splitu. Naravno, svraćam u našu kuću u Šibeniku, ima nas desetak u klapi koji se dobro držimo i družimo se. Šupuka danas ima svugdje po svijetu, najviše u Italiji. Tamo žive i povremeno dolaze Leove kćeri. Ja sam, tako, ostao posljednji "domar" našega nekadašnjeg doma. Trudim se održati ga na nogama. A Slapovi... sve je zapušteno, a pristup nije dopušten. Moja supruga arhitektica Nada i ja uredili smo suvenirnicu u jednoj od kuća, tek da možemo održavati imanje – kuća mojih roditelja će se urušiti! Posjetitelji su bili oduševljeni, Park nije dopustio i sve je propalo. Nemam više ni živaca ni force to ganjati, nudimo rješenja, ali toliko nema dobre volje da ne znam što bih rekao...
A njegov brat Leo, koji je radni vijek završio na minimalcu u tada već srušenom TEF-u, rekao mi je i ovo:
– U našoj je Karburi na Slapovima uvijek vladao savršen mir. Dolazili smo svi iz obitelji. Može to biti pravo čudo kad se vidi o kakvom se imanju radi, ali, eto, među nama nema trzavica. Mi se oduvijek strogo držimo one oporuke Ante Šupuka iz 1903. godine. Kako je on kome i šta ostavio, tako je ostalo do danas. Sve stoji na papiru i toga se svi strogo drže.
Rekosmo da je obitelj Šupuk bila mnogoljudna, no Ante vitez Šupuk imao je samo dvoje djece – i oboje je pokopao. Kći je umrla vrlo mlada, a sin Marko, njegova uzdanica, godinu dana prije njega. Sam, na onaj je svijet otišao 1904. prerano: u šezdeset i šestoj.
Jesu li bili bogata obitelj?
– Prilično! A sve je počelo od mlinica na Krki, i jedne u gradu, u Dragi. Poslije je došla elektrana pa je Ante mlinice dao rođacima, ne u posjed, nego na korištenje. Svi su živjeli od toga.
Vlasnici hidroelektrane
Bili su prvi i valjda jedini vlasnici hidroelektrane u Hrvatskoj.
– Nakon rata i konfiskacije svi smo se snašli, završili škole. Elektrana je oduzeta našem ocu i rođacima koji su u tom trenutku, kao i on, bili vlasnici. Očev prvi rođak s kojim je vodio elektranu, Marko, otišao je u Zadar i to je danas taj zadarski krak obitelji, s djecom Doris i Klaudijem. Naš je otac poslije svugdje radio, kod vojske, u Splitu, Dubrovniku, u mirovinu je otišao iz TEF-a. Svugdje, svugdje, samo u "Elektri" ne! Bilo je važno bivšeg vlasnika udaljiti što dalje od elektrane, premda bi bilo najprirodnije da je ostao raditi u njoj...
I tako završavamo ovu tek dotaknutu priču oko današnjih potomaka Ante Šupuka. Mojeg naratora u ovoj priči, pokojnog Lea, koji je životni vijek proveo u Šibeniku, i Dražena Šupuka, koji danas živi u Splitu. Njihovi prvi rođaci s očeve strane, Klaudio i Doris, danas žive u Zadru, Klaudio radi u turizmu.
Postoje i drugi rođaci i rođakinje, od teta i stričeva. Toj, sada sredovječnoj, generaciji Šupuka gradonačelnik Ante bio je prapradjed, njihovoj djeci praprapradjed, a sudeći po vitalnoj raci, ta će časna loza Šupukovih imati još puno praprapra... potomaka!