Fra Stojana Damjanovića, zauzetog službenika visovačkoga franjevačkog samostana na Krki, uistinu prati životna sreća.
Od onda kad je jedva preživio u petogodišnjem građanskome ratu u Ruandi, gdje je, uz DR Kongo usred Crnog kontinenta, u humanitarnoj misiji boravio punih 13 godina. Od 1986. do 1999. godine. Ta ga je sreća pratila i u Meksiku, gdje je nedavno na svome hodočašću izbjegao katastrofu potresa.
Naime, fra Stojan je svoje nedavno 15-dnevno hodočašće u Meksiko i putovanje tom velikom zemljom (Estados Unidos Mexicanos) sa 130 milijuna stanovnika, sretno završio 19. rujna ove godine. Samo dan prije nego će prvi od dva strahovita potresa razoriti dijelove te sjeverno-američke države. Pa i predjele samoga glavnoga grada Ciudad de Mexica (Mexico City) s 22 milijuna duša, koji je obišao gotovo u zadnji čas.
- Još prije dvije godine - priča nam fra Stojan - u jednom samostanu u Istanbulu upoznao sam meksičkoga redovnika Rubena koji je ondje bio gvardijan, a poslije biskup u tom gradu. Dogovorili smo da jednom dođem u Meksiko njemu doma. Pripreme su potrajale i ove godine 25. kolovoza s manjom grupom svećenika, pod vodstvom don Ivana Turudića, krenuli smo iz Münchena 11 sati leta velikim Lufthansinim zrakoplovom sa 600 putnika. Izravno do glavnoga meksičkoga grada. Povratni let stajao je oko 1200 eura.
- Želio sam putovati tom velikom zemljom - nastavlja fra Stojan - ne samo hodočastiti, iako nam je glavni cilj bilo upravo hodočašće u Guadalupeu svjetski poznatom svetištu istoimene Gospe koja se, prema vjerovanju, prvi put ukazala asteškome mladiću Huanu Diegu godine 1531. Ono što najviše fascinira jest pojava Gospine slike na mladićevu ogrtaču (ponču) i slika samoga Diega, čije su boje čas ovakve, čas onakve, i kemijski sastav kojih ni moderna znanost do danas nije otkrila. Tome mjestu hodočaste milijuni ljudi iz cijeloga svijeta.
Kao hrvatske hodočasnike zanimao ih je i svakodnevni život, inače vrlo gostoljubivih Meksikanaca, gdje goste na trgovima i ulicama gradova i naselja često dočekuju glazbenici, popularni mariachi. Gosti iz Hrvatske željeli su znati kako ljudi ondje žive, čime se pretežito bave (poljoprivreda), što jedu, kako odgajaju svoju mnogobrojnu djecu i drugo. Čuli su za veliki kriminal i mafiju, ali od toga ništa nisu sami vidjeli. Ipak, mnoge ustanove i trgovački centri ograđeni su visokim zidovima s bodljikavom žicom.
Inače, u Meksiku, unatoč njegovu ukupnom razvitku, vlada veliko siromaštvo, sa stotinama tisuća onih što ilegalno prelaze granicu sa SAD- om, pa njezin predsjednik Trump sada podiže obrambeni granični zid od 2000 kilometara.
Meksikanci su velikim dijelom vegetarijanci, priča fra Staojan, a tradicionalna jela pripremaju se od kaktusa (čuveni saguaro kaktus), papaje, manga, avokada, bolla. I dakako, piju dosta tekile. Jela su obično vrlo žestoka (ljuta), ali nama su servirana ona bliža Europljanima.
Je li se išta naslućivalo da će se manje od 24 sata nakon što ste napustili Meksiko na njega sručiti onakva kataklizmička katastrofa?
- Nipošto. Nikakvih znakova nije bilo, život je tekao posve normalno. Kako je poznato, potresi se ničim ne najavljuju, nikakvih znakova nema. Zadnjega dana obišli smo mnoge znamenite objekte glavnoga grada, bili u jednoj velikoj robnoj kući za koju smo poslije saznali da je nestala s lica zemlje s mnogo žrtava. A bilo je planova da produžimo boravak…
U svemu tome, je li vam Afrika još u sjećanju? Umalo niste izgubili život 1999. godine od pobunjenika Hutua u strahovitome građanskom ratu u Ruandi. Spasili ste 18 časnih sestara klarisa iz njihova samostana na granici DR Konga i Ruande.
- Takva se iskustva ne zaboravljaju. Bio sam u Kongu i prije dvije godine i obnovio stara prijateljstva s ljudima s kojima smo devet godina pomagali tisućama ugroženih i potrebitih. Opljačkali su me, napavši me iz zasjede u jednom pograničnom mjestu pobunjeni ruandski Huti i zamalo me sasjekli mačetama. Uspio sam im automobilom pobjeći.
Sprijateljio sam se i s kraljem jednog velikog kongoanskog plemena, čiji je sin studirao u Zagrebu. Pa je svojoj djeci čak dao imena moje rodbine!
Ali je fra Stojanov subrat, misionar-mučenik fra Vjekoslav Čurić, pao od zločinačke ruke na ulicama Kigalija, glavnoga grada Ruande. Za njega je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, prije nekoliko godina pokrenuo postupak beatifikacije za njegovo proglašenje blaženim. U gradu pogibije njegova mu je redovnička misija podigla spomen-obilježje.
Znakovito je da je fra Stojan otišao u 13-godišnju misiju u Afriku 1986. godine, upravo na blagdan svete Klare, 18. kolovoza, te da je istoga datuma godine 1999. krenuo natrag u Hrvatsku i na svoj Visovac.
Iako su nam životi, zaključit će svoju priču taj hrabri misionar, kao i brojnim drugima, često visjeli o koncu, nikad nisam požalio za tih 13 godina afričkoga misionarstva. Za to vrijeme smo podigli i odgojili stotinu afričkih misionara kojih je dio danas u službi i u europskim zemljama, u svojim redovničkim zajednicama. Dvojica koju sam dobro poznavao i s kojima sam se družio u dobru i zlu posjetila su me lanjske godine ovdje na Visovcu. Za njih je to bio doživljaj vrijedan pamćenja.
Sunčani se dan bližio kraju. Zvono crkve Gospe od Milosti zvonilo je na skoru molitvu. Mir je vladao među jablanima. Dok se Visovačko jezero zrcalilo pod kosim zrakama sunca. Kao da je po njemu netko prosuo blistavo, rastopljeno srebro.