Ova Vodičanka je u dvije etape prošla čuveni Camino de Santiago! Želite li i vi na taj put njezina iskustva bit će vam dragocjena... (FOTO)

Desanka Delić- Crljenak (61), Vodičanka je koja je ove godine u dvije etape prošla čuveni Camino de Santiago. U nastavku pročitaje dojmljivu priču ove aktivne planinarke šibenskog sv. Mihovila s Camina. Ona nam ju je sama ponudila u nadi da će time prenijeti dragocjene informacije svima koji žele prevaliti Put

Tko je Desanka Delić- Crljenak?
Ljubav, motiv za svaki životni smjer, me dovela u Vodice. Ostavila sam posao nastavnice i svoju obitelj, postala kućanica, majka dvije kćeri i baka najveće ljubavi, Jelene i Bartola. Dobrovoljni sam davalac krvi, volonter i preko granice Hrvatske, planinar sv. Mihovila iz Šibenika. Zahvaljujući članstvu u planinarskom klubu naučila sam se sama snalaziti u planinama. Često sama kampiram, planinarim svim vrhovima kod nas i u Crnoj Gori. Ne bojim se ni vuka ni medvjeda, samo čovjeka.

Zašto Camino?
U potrazi za dugim stazama, prije 4-5 godina, na internetu sam naišla na film Put, s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi. Ostala sam očarana svakom sekundom filma. Slike stvarnih pejzaža Francuske i Španjolske protkane legendom starom tisuću godina o širenju kršćanstva i slikama bajkovitih dvoraca i utvrda, prepunih tragova drevne povijesti.

Motiv?
Počelo je kao želja za planinarenjem Pirinejima i Galicijom. Kao izazov da kroz legendu zavirim u srednji vijek i vidim svu ljepotu tisućljetne povijesti. Kondicijski sam spremna iako imam 60 godina. No, motiv Caminom prelazi i u nešto jače. Camino vas izgrađuje, duhovnost i poštivanje svega na Putu odbacuje planinara, ostaje pelegrino.

Što je to Camino de Santiago?
Legenda i istina o sv. Jakovu Zabedejevu i opstanku kršćanstva se isprepliću i u 12. stoljeću počinje hodočašće iz cijele Europe, danas i svijeta, do Santiaga de Compostele koje postaje jedno od tri velika kršćanska svetišta. Sv. Jakov bio je Isusov učenik i bliski prijatelj, koji je kršćanstvo širio Keltima na Iberskim poluotoku. Kao prvi apostol je položio život za Isusa kada mu je Herod u Jeruzalemu 44 godine odrubio glavu. Njegovo tijelo vjernici odnose u Hispaniju gdje je pokopano. Godine 814. pustinjak Pelayo obavještava kralja Alfonsa II o neobičnom svjetlu na grobu sv. Jakova. Kralj je prvi hodočastio do groba i izgradio kapelu.

Kroz vrijeme tu se gradi katedrala sv. Jakova i nastaje grad Santiago de Compostela, u prijevodu Zvijezda sv. Jakova. Dok naziv Camino de Santiago se prevodi -Put sv. Jakova. Kroz povijest, naviranjem Maura, katedrala postaje islamsko svetište, čak bude rušena kao i mnoga kršćanska svetišta. Na pragu izumiranja kršćanstva cijelog iberijskog poluotoka, što bi se proširilo dalje, javlja se skupina vojnika sa jedinog neosvojenog, malog dijela današnjeg područja Camina sjeverne Španjolske, koja istjeruje Maure i vraća kršćanstvo. Sveti Jakov postaje zaštitnik cijele Španjolske. Na ikonografijama se predstavlja sa šeširom na glavi, štapom u ruci i školjkom Jakobovom kapicom sa izgledom hodočasnika, pelegrina i time zaštitnika svih pelegrina.

Kako funkcionira Camino?
Današnja mreža cesta i hodočasničkih hostela, albergue de pelegrinos, pokrivaju bratovštine i asocijacije zastupajući potrebe pelegrinosa. Od privatnih, skupljih hostela, do općinskih, albergue municipal, s cijenom noćenja od 5 do 8€ ili donativo, koliko daš. Može se krenuti iz mnogo pravaca, ali je najpoznatija Francuska ruta iz grada Saint Jean Pied de Porta, dužine 780km. Sve staze prolaze Španjolskom i završavaju u Santiagu de Composteli na zapadu Španjolske, 100km od oceana, što se davno smatralo krajem svijeta. Prelazi se pješke, na konju i u zadnje vrijeme biciklom. Dnevnu rutu biraš sam, prenoćište također. Hranom i vodom se opskrbljuje uz stazu i u mjestima noćenja. Svatko može biti na Putu onoliko koliko mu dozvoljava vrijeme i zdravlje.

Moji koraci na stazi Camina
Osjećaj za odlazak na Put ne mogu opisati, ljudi kažu: to Camino zove. Kupila sam kartu mjesec dana ranije, najjeftinijim prijevozom aviokompanije Ryanair, oko 50 eura, Zadar-London-Biarrtz za 3.5. 2016. Sada sam kritična na tada spakirani ruksak. Čitanjem blogova i savjeta na internetu moj ruksak je bio težak više od 10 kilograma. Nisam mogla točno odrediti prognozu vremena na Pirinejima, nisam znala kakvim predjelima prolazi staza. Drugog dana na stazi zimske hlače i fils kao i tešku kabanicu ostavila sam u alberge. Zavoje, gaze, sprejeve, kreme i lijekove sam odbacila. Salomon patike, gamaše i spremnik za dvije litra vode iako nepotrebno ostavila sam u ruksaku. Kao i navlačne hlače za kišu i kišnu jaknu. Krema za stopala, compeed flasteri, voltaren krema i par vrećica magnezija, četkica i kalodont , mali sapun za kupanje i pranje robe i tuba zagrebačkog melema, bila je sva moja kozmetika. Napravila sam plan hodanja, 20 do 30 kilometara na dan.

Od Biarrtz do Sain Jean, oko 50 kilometara, podijelila sam taksi s pelegrinima koji su također izašli iz aviona. Naime, vlak je već otišao i do sutra nema drugi. Na strmoj ulici Citadele broj 39, oživjele su slike koje sam sanjala godinama. Office de Pelegrin se otvara iza 20 sati, pa sam uzela smještaj u obližnjem albergu privato, htjela sam se naspavati, a tu je manje ljudi.

U uredu za pelegrine dobila sam školjku i Credencijal del Peregrino, harmonika putovnicu s mojim podacima koja se pečatira u mjestima koja prolaziš i spavaš. Na kraju Puta u Santiagu, ona je dokaz koliko si prešao stazu i dobiva se diploma, Compostela.

Od uzbuđenja i umora nisam uspjela odspavati, a i zaboravila sam kod gazdarice tražiti prvi pečat, čeking. Ujutro kupujem štapove u trgovini do hostela, preporučujem samo jedan drveni štap, i krećem sva u zanosu i strahu da ne promašim Napoleonovu stazu kojom se prelaze Pirineji. Sve kasnije bila je rutina, opustiti se i upijati ljepotu drevne kraljevine Navarre, sada pokrajine ponosnog baskijskog naroda. Uz stazu su obilježja sa slikom žute školjke i žute strelice, amarele. Negdje na stablu, na kamenom stupiću, na zidu kuća, a u velikim gradovima na samoj cesti. Zalutati se može samo ako je društvo zaigrano, no navikne se na strelice pa brzo nedostaju.

Prelazak Pirineja i O Cebreiro u Galiciji, meni su najljepši dijelovi Camina. Sa 140 m/v staza se penje na 1095 m/v na De Biakorri, a iza Rolandove fontane na vrhu Collado de Lepoeder 1430m/v. To je veoma jednostavno jer je postepeno u dužini 27 kilometara do prelaska u španjolsko malo mjesto, Rencesvallesa, uz očaravajući planinski pejzaž protkan ostacima utvrda starih tisuću godina. U benediktinskom samostanu navarskog kralja Sancha Vll iz 12. stoljeća su smješteni svi pelegrinosi. U 20 sati sam slušala misu za pelegrinose.

U ovom kao i mjestima gdje nema restorana i trgovina, to je rijetko, pametno je odmah se upisati za pelegrino meni tako se organizira zajednička večera. Sastoji se od tri jela i vina i košta 10 eura. S obzirom da ne jedem crveno meso i ne konzumiram alkohol, rijetko sam uzimala taj meni. Kažu da ne kušati vino u oblasti li Rioja je pravi grijeh. Nisam se usudila ne znajući kako ću podnijeti to malo gradi alkohola, ali znam da je svaki pelegrino slika zemlje iz koje dolazi.

Kroz Navarru sam često jela paellu, jelo od povrća i riže, sve paelje kasnije su samo loša imitacija. Mladi bob u tom jelu tiha je slika moje Dalmacije, a polja boba uz stazu bila su nepregledna. Kada bi tako poštivali bob i kod nas…

Calamari pohani kao kolutići u Logronu i O Cebreiru su prava poslastica. U svakom prenoćištu ima kuhinja, gdje se uz kupljene namirnice može kuhati večera, ako imate dovoljno snage za taj poduhvat. Alberge se otvaraju između 12 i 14 sati, a zatvaraju od 20 do 22 sata.

Do tada ljudi kuhaju uz šalu i pjesmu. Iza toga mora biti mir u sobama. Jutro počinje buđenjem od 6 sati do izlaska u 8 sati, kada se alberge zatvara. Doručkovati se može tu ili uz put, česti usputni kafići nude bocadillos, sendviče, peciva ili tost sa slaninom. Česme su također uz stazu tako da je dovoljno imati bocu od pola litre.

Kasnije na Mesati, ako je vruće, možete uzeti litru, dovoljno. Svaki gram nepotrebnog tereta u ruksaku, hrana i sl., s vremenom se pretvara u teret kao da je tona. Apoteke su također u skoro svim mjestima kroz koja se prolazi, tako da se može obnoviti osobna potreba za compeed flasterima.

Bankomate sam koristila u Sarrii, kasnije. U svibnju sam imala kaiš za hlače koji ima pretince za novčanice, kupi se u Iglu u Zadru. Internet na kovanice funkcionira u Pamploni. Nisam ljubitelj pametnih telefona te mi je trebalo naći i printer za kartu nazad, a to je teško. U Burgesu su mi pomogli u kafiću. A u blizini Santiaga sam u elitnom hotelu u Pedrouzu koristila Internet i printer na kovanice, da isprintam aviokartu koju mi je Judita poslala na mail.

Samo hodanje je osobna stvar. Ako želite hodati sami možete. Komunikacija je dio Camina, u svakom trenutku uz pozdrav bueno Camino, započinje prijateljstvo. Poslije par dana shvatite da poznajete skoro sve pelegrine, druženje se nastavlja. Netko je rekao kada bi svi ljudi bili kao ljudi na Caminu da ne bi postojala mržnja i zlo. Mislim da se čovjek ne bi snašao u tom raju.

Taj svibanj je bio kišovit, jutra hladna, a dan topao. Navlačne hlače za kišu preko tankih i kišna jakna bili su dovoljni da mi bude ugodno. Klimu na Caminu ne znam opisati jednom riječju. Kiše su više rominjave s toplim zrakom, blaga, ugodna klima. Vjetrovi su bili jaki ali kratki,ništa ekstremno i naporno. Kasnije, u rujnu, jedina hladnoća bila je na planinskom vrhu mitskog Cebreira, svaki dan je bio sunčan, ugodan. Roba koju smo prali, a to se radi svaki dan, uvijek bi se osušila i prije spavanja. Imala sam uzicu koju bih razvukla na daske kreveta iznad i katkada sušila preko noći čarape.

Uz stazu Puta nizali su se dvorci, katedrale, oktogonalne-templarske crkve, gradovi, sela,t ragovi Benediktanaca, Templara ,kraljeva Maura. Prelazili smo rijeke mostovima kraljica, mostovima osvajača Maura, dugo ulazili i izlazili iz velikih gradova, uvijek opijeni ljepotom žitnih polja, nepreglednim poljima vinograda pokrajine la Rioja kao i dobrotom ljudi na ulicama, koji su s velikim poštovanjem otpozdravljali, bueno Camino.

Doći na Caminu do nekog dijela o kojem sam dugo sanjala, bio bi pravi doživljaj. Iza Estele, desnim putem, se nalazi prekrasna srednjovjekovna crkva, nekada sklonište za hodočasnike. Nasuprot nje izgrađen je jedinstven zdenac na svijetu za pelegrine, Fuente del vino. Tu se još može naliti čaša vina i čaša vode. Iza Pamplone se penje strmom stazom prema vjetrenjačama na Sierri del Perdon 734m/v, gdje je spomenik pelegrinosima. Nisam trebala znati španjolski, znala sam što piše na figuri: “gdje se put vjetra ukršta sa zvjezdanim putem“.

U Santa Domingu de la Calzada stajala sam ispred elitnog hotela sa pet zvjezdica, bojeći se da nisam pogriješila, a kada sam odškrinula vrata i vidjela hrpu gojzerica i bose pelegrine u redu za prijavu, jeeess! Noćenje 6 eura u prenoćištu koji je izgradio sv. Dominik a sada i elitni hotel, je katkada potrebno. Nema čekanja u redu za tuširanje, nema mirisa vlage i gužve u kuhinji. No, to nije to, sutra opet poželite intimu obiteljskog municipala. Ovdje nisam uspjela slikati kokoš u kavezu kao dio legende o pelegrinosu koji je krivo optužen za krađu koju nije počinio, pa je večera na tanjuru, pečena kokoš oživjela izletjevši iz tanjura.

S planinarskim iskustvom i kondicijom brzo sam prelazila kilometre staze. Ruksak sam nositi, dio planinarske i Camino etike. Stare gojzerice i teva sandale su moje prste držale zdravim. Već u podne bi bila na odredište. Tuširanje, pranje znojne robe i zatim dugi odmor do navečer kada se otvaraju restorani i trgovine, kada bih razgledala mjesto i planirala večeru. Dugi ulazak cestom u Logrono za mene je bio koban. Tetiva desne noge je počela naticati. Umjesto da napravim pauzu, promijenim alberge ( dvije noći u istom se ne može), ja nastavljam Camino jer moje suputnice, dvije Njemice mole da se ne razdvajamo.

Nekoliko dana kasnije, oko San Juana, blizu Burgosa, noga mi je jako natekla, nesnosni bolovi me zaustavljaju. U seoskom prenoćištu doktorica iz Engleske, mi tvrdi da mi treba mjesec dana oporavka. I sama je napravila grešku, hodala u novim cipelama, njeni prsti su ličili na gomilu mesa. Vlasnik mi pomaže doći do autobusa i tako sam ušla u Burgos. Tu, iza katedrale Burgos, u predivnom municipal alberge Casa de los Cubos, spavam zadnju noć prije odlaska za madridski aerodrom. Uz veliku bol obilazim grad utemeljen 884 god. Grad sa burnom prošlošću i katedralom iz 1221. god jednom od najljepših srednjevjekovnih monumentalnih građevina uopće. Posjet je dozvoljen uz račun koji se dobije kada nešto kupite u prizemlju. Fotografiranje blicem nije dozvoljeno. Zahvalna na svemu što sam vidjela oprostila sam se od Camina. Dugo je trajala praznina u meni miješajući se sa tugom što nisam došla do kraja. Nisam planirala nastavak…
Ali…

Ljeto 2017. Jesam li jedina koja ne voli ljeto? Ako nisam u planini, onda s unucima istražujemo NP Krku, otoke ili kratke staze Paklenice i Crnopca. Nema jutarnjih tura do Mrdakovice, samo sam baka. Nešto me ipak tjera da često pogledavam slike Camina i film Put. Čak sam pronašla najbliži aerodrom do Burgosa, Valladolid.

Ne, ne, neću… Odlazim sa psićem, Totom, na Crnopac tri dana, sama u kućici. Negdje na vrhu pakleno vrućeg Crnopca, čitam poruku od Judite „ Mama, kupila sam ti kartu Zadar-Barcelona-Valladolid, imaš 15 dana spremanja.“ Zadrhtala sam kao na minus 5.

Na povratku opet čuvam unuke, ne pripremam se. Kupujem novi ruksak od 28 litara, Nina mi posuđuje svoju vreću tešku 600 grama. Na kuhinjskoj vagi mjerim robu, lampu, hlače…zbrajam: ako su mi gojze na nogama, jakna u ruci težina je 6 kg. To je to, s pola litre vode mojih 10 posto težine. A sve imam što mi treba, čak i najlakšu knjigu i dnevnik. Ne planiram stazu, to ću uz put, samo lagano hodanje, često odmaranje, ne smijem napraviti istu grešku, mislim. (Ali grešku sam već napravila, nisam imala ranojutarnje pješačenje do Mrdakovice.)

Rujan 16. 2017. Volim putovati avionom, jedina briga mi je hoću li stići pronaći na vrijeme novi terminal za drugi (nazad i treći) avion. Ryanair je jeftina linija, no na terminalima su informacije samo na tabli na stropu, nema službenika. Iz Barcelone sam autobusom morala do sljedećeg terminala, ah moj engleski. U Valladolidu me uzima mlada gospođa s bebom i ostavlja na ulasku u grad. To je inače glavni grad oblasti Leon. Pronalazim autobusnu stanicu, prepakiram stvari, jer sve što je za avionsku kontrolu nosim u posebnoj vrećici. Prošetam gradom, navečer u 10 sati krećem za Burgos. U ponoć sam tu, rezervirani hostel je vrata do kolodvora.

Burgos. Na stazi oko 9 sati. Prolazim brončani kip pelegrinosa, sustižem ljude, presretna, trčala bih. Ne smeta mi ni što je ispred mene Mesata, kažu najteža dionica zbog golog pejzaža. Ja bih ovako mogla hodati godinama, da nisam baka. Negdje pred ulazak u Hornillos javlja se bol u desnom koljenu i vratnoj kralježnici. Znam, naplata ljeta. S višednevnim hodanjem bolovi u nogama prestaju, ali u vratu sam nosila bol, uklještenje i vrtoglavicu do kraja. Ignorirala sam to, bila sam sretna. Predivno je biti tu istim koracima kao i pelegrini prije tisuću godina.

U svakom dvorcu sam nalazila legendu, u svakoj crkvi bih zahvalila sv. Jakovu što sam tu i što mogu dodirnuti iste zidove koje su dodirivali prije tisuću godina. Kada bih se umorila svraćala sam u prvi alberge, kada sam se osjećala dobro hodala sam do 30 km. Nije bilo gužve u prenoćištima a vrijeme samo za poželjeti.

Svaki problem je rješiv, zaboravljena baterija u punjaču u municipalu je stigla na vrijeme, samo kratko busom do stanice preuzeti. Ako želite biti na putu to se može samo nogama, konjem ili biciklom ili na nekim dionicama taksi kombijem (to obično važi za one s više novca), ne autobusom.

Autobusi prometuju samo s velikim gradovima. Da smanjim bol u vratu probala sam poslati stvari, 3 eura transportom. S Japankom iz Sydneja predala sam ruksak. U Sarriju ona dobiva svoj, a moga nema. Jadni čovjek, zvao je sve hostele, nema ga. A onda vadi kovertu i pita me je li tako izgledala i moja.

- Ne, kažem, nekako je bila šarena-. Uhvatio se za glavu, nije bio ljut. Žena je otišla do kafića gdje dolaze neki ruksaci i donijela moj. Tako sam saznala da dvije firme rade isti posao. U Barbadelu sam poslala pola stvari iz ruksaka, a zaboravila novce staviti, platila sam dug u Portomarinu. Odustala sam slati ruksak, neće on bez mene, ima i on dušu…

Katkada sam uzimala privatne alberge, 10 eura, trebala sam mir, no druženja u municipalu su predivna. Često se spominje Amanele iza Arzue, no to je mjesto s vilama, treba od dva stupa sa strelicom izabrati Pedrouzo. On je od Santiaga udaljen samo 20 km. Treba u Santiagu rezervirati hostel, kao inače svi su na istoj crti Camina. Katkada 100-200m lijevo ili desno, to je veliki plus markacijama.

Cilj ili početak

S mladim Argentincima sam izašla po mraku u 8 sati iz Pedrouza (hrvatsku grupu biciklista iz Mostara srela sam na O Cebreiru i nikog više) Vanda je -Croacija spirit- tako su me oslovljavali, pitala da sa njima nastavim hodam. Radije sama, iako taj dio nije lako biti sam, odjednom je bilo mnogo ljudi.

No, iza san Marca Vandina grupa nailazi dok pijem tonik sa Irkinjom i povlače me sa sobom. Moj španjolski je bio dovoljan za osnove komunikacije, tečaj na internetu. Tako sam ušla u Santiago, uz njihovu pjesmu i grljenje. Katedrala se nazire iz daljine, samo se čeka trenutak dolaska zapadne fasade na trgu Praza do Obradoiro. Spustila sam se na koljena, s vlažnim očima, poklonivši se sv. Jakovu.

Nije mi smetalo što je prekrivena mrežom za rekonstrukciju, ja sam tu ispred kipova Davida i Solomona, sretna kao u nekom bajkovitom snu. Spustila sam se skalama i potražila ured za Compostelu, diplomu. Dugo čekanje u redu vratilo me je u stvarnost. Diploma na latinskom s mojim imenom bila je nagrada za sve boli koje sam nosila. Mnogi nastavljaju Put do Finisterre, 100 km. U filmu Put glavni junak s prijateljima, nosi pepeo svog poginulog sina do oceana. Doma sam odlučila da ja završavam ispred katedrale.

Dan iza dolazim na misu za pelegrine u 12 sati, velika gužva turista u redu pri ulazu me sprečava da uđem na vrijeme. Kažu da sam trebala samo proći pored turista. Ulazak u crkvu s mirisom tamjana i posude za tamjan koja se još njiše između spektakularnih orgulja na stropu navodi me na poniznost i molitve. Iako je moja religija više unutarnja duhovnost, ali i ugoda kada moja unuka Jelena za objedom govori molitvu. Dugo sam hodala crkvom, zapalila svijeće pomoću kovanica, mislila kako na svoje pokojne roditelje, svoju obitelj i također na drage ljude. Prije izlaska još jednom čekala u redu za dodirnuti ramena sv. Jakova i u prizemlju se pokloniti grobnici.
Otišla sam u hostel po ruksak i na autobusnu stanicu, prevesti se na aerodrom.
Još sanjam Put, žute strelice i dvorce. Još pokušavam u ljudima tražiti dobrotu kao na Caminu…