Medicinska sestra u mirovini Ana Paić, Šibenčanka s Gorice, rođena Kapetanović, za laskavu titulu Šibenske grandece predložena je zbog njezine dobre duše, vrijednih ruku i brzih nogu, koja je u svako doba dana ili noći spremna priskočiti u pomoć, ne samo svojim susjedima i sugrađanima, već svakom čovjeku u Šibeniku i izvan njega koji je nazove i zamoli za pomoć.
Nije joj nikakav problem sjesti u auto, napuniti rezervoar goriva i "skoknuti" do Unešića ili Radošinovaca u stankovačkom kraju, do svojih "štićenika". Sedamdeset godina napunit će u srpnju i kad je prije četiri godine otišla u zasluženu mirovinu, Ana se maksimalno posvetila pružanju pomoći drugima.
- Nema mirovanja, tek sada radim! Kad mi je prije neki dan jedna moja prija rekla da sad po zakonu mogu raditi četiri ure, rekla sam joj da ja već radim 24 ure dnevno, a tko će mi dati dan od 28 uri kad bih radila još četiri - reče, slatko se smijući.
Ne zna kako ljudi kojima je pomoć potrebna doznaju za nju, ali pomaže im od srca i s ljubavlju.
Ki taksi služba
- Zovu me za sve i svašta. Od toga da im dam injekciju, dignem ih, okrenem i priokrenem, do toga da im rastrem robu, pokupim i ispeglam, donesem spizu i... svašta nešta. Imam dvoje dice, dva momka s posebnim potrebama u Radašinovcima kojima su roditelji umrli u misec dana i ja im pomažem. To su tako dragi i vridni momci, redovito ih obilazim. Imam i jednu baku u Unešiću, kojoj isto tako vrlo rado pomognem. Vozim je u doktora, od doktora kući... Ja sam vam ki taksi služba. Evo, sad kad završimo ovaj razgovor, imam nekog posla po gradu, a onda sidam u auto i idem ženi u Unešić odnit neke uputnice. Prevažam, dovažam - s lakoćom i jednostavnošću priča Ana o svojim djelima.
Među ostalim "slučajevima", sedamnaest je godina jednoj susjedi na Gorici kuhala, prala, spremala i čistila, a drugoj je pet godina svaki dan davala injekciju.
- Nikada nisam očekivala da će mi biti plaćeno, niti bih za novac to radila. Novci su karta s brojevima, govorio je moj ćaća, i šta će mi novac. Dosta je meni moja mirovina. Imam za sebe, a i za druge. Ljudi su na drugačiji način zahvalni, a i onaj gore (op.a. misli na Boga) pobrine se za sve. Dobri ljudi dobrotu ne zaboravljaju i eto, sin od susjede o kojoj sam brinula 17 godina ostavio mi je na poklon konobu koja je praktički u mojem dvorištu. Živo sam se iznenadila, a danas sam zbog toga sretna jer taj čin također svjedoči o nečijoj dobroti i zahvalnosti - govori Ana.
Vozila autoutrke
Na pitanje kako sve to uspije budući da je i domaćica, supruga, majka i baka, ima spreman odgovor:
- Ja san vam cila luda... (smijeh) i ovako ću dokle god budem mogla. Stignem sve. I biti s mojim Antom, s naše dvi kćeri i tri unuke... Da, spavam malo, ali se naspavam. Nema prevrtanja po krevetu! Legnem oko ure i isti tren zaspem i u pet sam na nogama. I kako onda neću puno toga stići napraviti. Radim i druge stvari: šivam, pletem, pravim kroštule, fritule i uvik ih nekom šaljem, a jako volim i kuhati. Uvik sam u autu i cili me grad po tome zna - reče Ana.
Pohvalit će se da je kao cura, a kasnije i udana žena, vozila auto relije te da je uvik u svemu što je bilo novo morala biti prva.
Nikad nije ostala bez auta, jer bi to bilo kao da nema ruku. Trenutno vozi getza, a prvi auto koji je kupila bio je - naravno - "stojadin", kojim je iz Splita "letila" za Šibenik.
- Trideset puta sam od Splita do Šibenika i natrag vozila bez dozvole, dok 1970. nisam položila ispit. I zamislite, tadašnja milicija me zaustavi čim sam položila vozački. Nije li to srića - govori i nastavlja pričati o "lipoti života i ljubavi".
- Lipo je voliti ljude i onda ljudi vole vas. Ta ljubav ne može biti jednokratna i jednosmjerna. Netko je rekao: Sve što se množi izgubi se, samo se ljubav dili, i to je istina. Što je više daš, više će ti biti vraćeno. I zato sam zahvalna onima koji su me predložili za grandecu. Počašćena sam i neovisno o tomu kako izbor pođe, ja sam i ostat ću ona ista Ana Paić kakvu me u mojem gradu znaju - reče nam na kraju.
DAVNI ZAVJET
Vratit ću se u svoj grad, makar ga mela
- Poslije završene škole radila sam šest i po godina u Splitu, u dispanzeru. Nisam se tamo više mogla vidit i vratila sam se sva sretna u Šibenik. Rekla sam sebi: taman ga mela, vratit ću se u moj grad.
Tako je i bilo. Vratila se na Goricu, tamo gdje je rođena i odrasla, a na Goricu se i udala. Posao je dobila u Centru za odgoj i obrazovanje Šubićevac, u kojem je kao medicinska sestra radila sve do odlaska u mirovinu.
- Došla sam s ljubavlju u tu ustanovu koja skrbi o osobama s teškoćama u razvoju i ništa mi nije bilo naporno. Bili smo jedna velika obitelj, a i danas ih rado posjetim - rekla je Ana.
