Do idućeg dolaska u rodni Šibenik Milutin Dedić, markantni narator u dokumentarcu "Tri pjevača malo jača" o šibenskom Varošu iz četverodijelnog serijala Ivana Živkovića Žike, ponio je sa sobom kući u Beograd odeblju, kožom uvezanu bilježnicu ispunjenu crtežima i zabilješkama ispisanima upadljivo urednim, kaligrafskim rukopisom.
To su impresije sa Žirja, otoka koji za njega ima posebno značenje. Negdje sam pročitao da mu je želja danas-sutra tamo se skrasiti, a on odgovara kako je to više bila jedna emotivna refleksija nego što je stvarna težnja.
I koliko god da nije načisto gdje su mu srce i duša – u Beogradu, gdje je otišao 1957., u 23. godini, ili u Šibeniku – toliko je Žirje za njega najimpresivniji doživljaj mora, autentična morska i likovna činjenica, objašnjava dok krademo vrijeme za ćakulu u varoškoj kući Dedićevih do njegova polaska na splitski aerodrom. Stariji Arsenov brat, kojem je on posvetio pjesmu "Moj brat", u Šibeniku je boravio desetak dana nakon premijere Živkovićeva dokumentarca na HTV-u, od kojih je nekoliko proveo na najvećem šibenskom školju.
Moralni pad
– Bio sam na svim morima svijeta, obišao 150 zemalja, no Žirje je samo jedno. Godinama sam ga obilazio zahvaljujući beogradskom prijateljstvu s Filipom Romanom, kojega sam posjećivao na njegovu otoku kad bi se zbog teške alergije u svibnju iz Beograda povukao na Žirje ne bi li prodisao – prisjeća se. Žirjana je inače, bilo u Beogradu, gdje su najvećma navigavali na riječnim šlepovima, a najranija sjećanja na njih Dediću sežu u djetinjstvo, kad ih je upoznao na staroj peškariji. Bili su ribari tegobnog života i u Šibenik su na prodaju nosili srdele, satima veslajući u gajetama.
Roman i on postali su kao braća. Dedićev mlađi sin Filip, konačno, prohodao je na Žirju, a osim Romana, otokom ga je vodio i Šime Šižgorić, vlasnik svojedobno nadaleko najljepše gajete i njegov sin Dragutin...
– Budući da sam pitur, slikar, imam sačuvanih preko stotinu crteža motiva Žirja, a ta lijepa gajeta ostala je jedino na mojoj slici, u beogradskom stanu. Još uvijek ne znam kako ću sve to nacrtano na otoku ovjekovječiti, nije mi se još uvijek sleglo u glavi i stalno kuva u meni – kazuje Dedić listajući crteže žirajskih veduta. Posebno zastajkuje na krokijima propalih drvenih brodova, gajeta i pasara koje je za ove skitnje otokom zatekao odbačene pokraj puta, u visokoj, sparušenoj travi.
– Sada ću se ovim žirjanskim impresijama baviti gore, u Beogradu. Bio sam na Žirju zajedno s mlađim sinom Filipom i njegovom djevojkom Tamarom, odsjeli smo u Muni i, nakon svega, mogu reći da je lijepe drvene brodove posvuda zamijenila plastika... Šibenik plaća danak tim derivatima civilizacije, plastici na moru i parkingu na Poljani, to je moralni pad ovog našeg grada, razumiš – sa žaljenjem u glasu govori Dedić, prisjećajući se vremena svoga djetinjstva i rane mladosti, kada bi se Poljana crvenjela od težačkih kapa nedjeljom, nakon misa u šibenskim crkvama. Kako je moguće nadalje, pita se u nevjerici, da su Šibenčani dopustili rušenje kina "Tesla", jednog od svojih simbola, ma koliko da su se vremena promijenila i bez obzira na to što su vlasnici odlučili prodati svoje nasljedstvo?
Doduše, u sljedećoj rečenici kao da je ublažio te oštre dojmove i ocjene izrečene odrješito, na starom govoru koji mu nimalo nije izblijedio, naprotiv. Vidi se da je Dedić, u nizu više od dvadeset zanimanja kojima se bavio u životu, kao sasvim mlad bio učitelj, a kasnije i odgojitelj u beogradskim popravnim domovima.
Marija je bila krasna...
– Tako to ide, izgubila se stara aroma Šibenika, ono što sam upio do svoje 20 i neke, kad sam fizički otišao iz Šibenika. Ja to dobro pamtim, taj Varoš koji je bio epicentar zbivanja od raskrižja do Bumbe, tu je sve vrvilo… Živo se sjećam toverna gdje bi se Šibenčani napili, toga "švajsovanja" u "barutanama", kako bi rekao jedan meni dragi čovjek, a tada sam imao i krasnu curu, Mariju Baljkas iz Crnice, prelijepu djevojku. Svi su ti prizori i atmosfera ostali u meni, ništa nije požmarilo – govori emotivno, dodajući da je Živkovićev dokumentarac bio zanimljiv, što vidi i po reakcijama ljudi koji su ga zaustavljali na ulici, a zvali su ga i čestitari iz Beograda. No, više od njegove fotografije stalo mu je do toga da uz ovaj tekst objavimo sliku njegova crteža stare, u međuvremenu porušene varoške česme koji je napravio 1951., sa 16 godina, a majka Jerka ga je sačuvala i odavno visi uokviren u njihovoj kužini.
Brodovi, kojima je inače zaokupljen u svome slikarstvu, usjekli su mu se u glavu zahvaljujući profesoru likovnog i slikaru Mili Jankoviću, koji je u njegovoj mladosti jednom na drugom katu porušene "Narodne kavane" priredio prvu izložbu koju je Milutin vidio u životu, upravo na temu gajeta, leuta i bracera.
– Šibenčani danas jedva znaju gdje je kod kuće Jere Ninića na raskrižju bila ta od nekoliko javnih česama u gradu. Voda je u Šibenik stigla zbog ferate i željezničkog kolodvora, pa su se gradile javne česme poput onih na Starom pazaru i na Maloj loži, a ova varoška živi na ovome mome crtežu – govori Dedić i opisuje kako bi za stolom u kužini njih dvojica braće sjedila baveći se školskim zadacima pod materinim nadzorom. Premda nepismena, bila je vrlo bistra i jako je dobro znala prepoznati kada bi njezini, zarana kreativni sinovi napravili nešto dobro, a što im baš nije bilo za pohvalu. I u ratu ("Nikad se više ne ponovilo!") Milutin je dolazio posjetiti majku, sve do njezine smrti 1994., a nakon toga, kazuje, više nije imao toliko motiva češće navraćati u Šibenik. – Kada ti umre majka, počinješ stariti – zaključio je citirajući Goethea.
Enfant terrible
Pitam ga je li mu možda bilo teško odrastati u sjeni mlađeg brata, ili je to pogrešan dojam iz Živkovićeva filma? U odnosu na besprijekornog Arsena, koji bi "čupao kose kada bi dobio četvericu", Milutin je bio enfant terrible s kojim roditelji baš nisu znali što bi, budući da školu nikako nije volio, svjedoči u tom dokumentarcu.
– Ma ne, nije riječ o tome, nego je Arsenov život pod roditeljskim krovom, za razliku od moga, bio regularan. Najprije, ja sam jedva završio sedmoljetku, jer mi je kao starijem rat potpuno poremetio školovanje – objašnjava Milutin Dedić. Završio je dva razreda osnovne pod Talijanima, do pada 1943., i bez škole je proveo sve do 1945., dok se nije uspostavio sustav, makar su partizani grad oslobodili 1944. Prema uzrastu, upisali su ga u peti razred, unatoč rupi u znanju. Za trgovački zanat baš nije bio, kako je materi kazao jedan dobar čovjek, Stipe Protega, kojem ga je poslala na ispomoć i naukovanje, a u "Remont" su ga uputili prerano, sa 13, pa su ga odbili primiti za šegrta.
– Volio sam bježati sa satova i, osim povijesti i likovnog, ništa me drugo nije zanimalo. Kod kuće sam, međutim, puno čitao knjige koje je slao majčin brat Joso iz Beograda, upravo fanatični ljubitelj literature, tako da smo imali nekoliko stotina naslova dobre književnosti. Uz mene tako problematičnog u vezi sa školovanjem, bili su međutim, profesori Mile Janković i Ante Šupuk. Učinili su sve da me osposobe za učitelja, jer je toga kadra nedostajalo, tako da sam završio "Preparandiju" i sa 17 i pol godina počeo učiteljevati prvo u Dubravicama, potom i u Primoštenu, a da nisam završio potpunu osnovnu školu! K tome, trebalo je pomagati ocu Jovi, zidaru i pituru, na poslu i u polju, a Arsen je bio mlađi i fizički slabiji pa je, razumljivo, bio pošteđen.
Pad s terace
– Kad je Arsen imao tri, četiri godine, pao je s terace, udario glavom u kamen, pa su govorili da mu se u glavi nešto popravilo – nasmijao se Milutin Dedić, opisujući brata kao jako ambicioznog od malena, pravog perfekcionista. Bio je talentiran u glazbi i pjesništvu, sebi je postavljao visoke kriterije, teško podnoseći da je netko u nečemu bolji, i oduvijek je njegovao pozitivni natjecateljski duh. Počeo je i crtati prateći mene te je u gimnaziji imao i izložbu radova – opisuje mlađeg brata.
Međutim, za razliku od Milutinova, koji svoj talent nije izražavao poput mlađeg brata, Arsenov život bio je regularan, a da u sebi nosi zabavljačku crtu, vidjelo se kada bi na njega došao red za posao u štali, nahraniti magarca, prasca…
– Tada bi – sjeća se Milutin – odjenuo ćaćinu staru zidarsku robu, stavija na glavu klobuk od polivačine i glumija arlekina izvodeći predstavu.
Nažalost, on kao da je na sebe preuzeo bolesti za obojicu. Kada su mi javili da je umro, od stresa mi je puls pao na svega 39 otkucaja i otad imam ugrađen pejsmejker. Sve ostalo je u najboljem redu…
Suradnja s beogradskim Klubom Hrvata
Posljednji graditelj brodova iz snova
Dugogodišnji samostalni referent za kulturu u nekadašnjem savezu Sindikata Jugoslavije i aktivist poznatog Kluba Šibenčana u Beogradu na svojoj se posjetnici predstavlja kao "Posljednji graditelj brodova iz snova".
Objašnjava da je to složena likovno-literarna metafora koja, ukazujući na sličnost sudbine ljudi i brodova, potencira gradnju, a ne rušenje. Ako ne može stvarno, onda barem u snovima, kaže Milutin Dedić. I dalje on gradi simbolične brodove i mostove, za putovanja i spajanja, vidljivo je iz njegove žive suradnje s Klubom Hrvata u Beogradu, koji vodi Stipe Ercegović, inače autor dokumentarnih filmova čiji je otac podrijetlom iz Krila Jesenice.
– Predložio sam mu da napravi film o kiparima iz Hrvatske u Srbiji. To je dragocjena tema, ja sam ih pobrojio čak dvanaestoricu uz najpoznatije – Meštrovića, Rendića, Kršinića i Rosandića. U organizaciji Kluba, koji koristi prostore Doma omladine, KU "Parobrod" i katoličke crkve sv. Petra, održao sam predavanja o Bartolu Kašiću, Tinu Ujeviću, pobuni mornara u Boki kotorskoj 1918., te iseljenicima u Patagoniju – navodi Milutin Dedić.
Objavljuje i u časopisu za djecu "Bijela pčela" srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj – kolumnu s dječjom tematikom i svoje putopise s raznih strana svijeta.
Klub Šibenčana sastaje se u kavanama
Ugašeni Klub Šibenčana
Ugašeni Klub Šibenčana u Beogradu bio je izložen pritiscima za vrijeme rata i premda su članovi nastojali da se klub ne politizira, prostorije i inventar koje im je ustupila Općina Vračar, s kojom je Šibenik bio zbratimljen, oduzeti su na ružan način. Ali, dio članova se i dalje okuplja po kavanama i, nažalost, sve ih je manje, napominje Dedić. Spominje Dinka Bujasa, Seku Bumber, Miću Arsenovića (mati mu je bila sestra prof. Ive Kujundžića), Mirjanu Radić...
Od skitnice do boema, poštovanog čovjeka kafane...
Koja evolucija: Od skitnice do 'Manježa'!
– Ujac Joso, kojem su me poslali u Beograd da mi pomogne, zapravo nije učinio ništa. Njegova je žena imala stalne prigovore o mome boravku kod njih, pa sam se ja sam udaljio i potucao se godinama po kavanama, kao zadnja skitnica. Kavanski ljudi, međutim, najviše su mi pomogli u životu, od njih sam doživio puno dobrog, poput putopisca Zuke Džumhura ili mineraloga Dušana Džepine, koji mi je pružio privremeno utočište u svome stanu. I da, ja jesam boem, u smislu da je boemstvo kreativni otpor sistemu, kako ga je definirao Tin Ujević – objašnjava Milutin.
– Važio sam za kafanskog čovjeka, to su kreativne atmosfere, a u popularnom "Manježu" osam godina sam imao svoj stol i vlastitoga konobara. Koja evolucija: od jednog skitnice do takvog statusa...