Kao scenarij za filmsku priču: Gabi otvoreno o impresivnoj karijeri, bijegu od ratnog vihora, životu s Arsenom...

Nedavno je objavljena “Knjiga o Gabi”, biografija glazbene dive, šansonijerke, ljubiteljice animacije, slikarstva i poezije, pjevačice koja tijekom 60 godina karijere jednako privlači sve generacije. Knjiga s potpisom Siniše Škarice prati životni put Gabi Novak koji je kao scenarij za fascinantnu filmsku priču - od prijeratnog Berlina, preko dolaska u Zagreb i dana kod djeda i bake na Hvaru do školovanja...

Poticaj za ovu knjigu, piše Jutarnji list,  oduvijek je dolazio od njezina supruga Arsena Dedića. Gabi se dobro sjeća njegovih riječi: “Meni ne treba, moje pjesme govore sve. Ali, gledaj, ti imaš tako bogat život, od djetinjstva, rođenja u Berlinu, prošla si grozni Drugi svjetski rat, probijala se, došla si do Hvara, okolnosti su bile strašne. Bila si odvojena od roditelja, došla u Zagreb, izgubila si oca... Valja objaviti tvoj put”.

Gabi ga je poslušala. Njezina životna priča počinje sjećanjem na buktinje rata u Berlinu i dolazak s majkom u Zagreb, u malu podstanarsku sobu. Jedina pomoć bile su tada mamine prijateljice, Njemice, sve zagrebačke nevjeste. Djed i baka s majčine strane stradali su u vihoru rata, a uskoro i otac. S dva kofera na razmeđi 1940. i 1941. godine, zahvaljujući obiteljskim i prijateljskim vezama, preko Švicarske i Austrije došle su u novi grad. Gabi se sjeća kako ni tada nije bilo sve lako. Malo mira je četverogodišnja Gabi našla kod djeda i bake na Hvaru.

Vrteći živa sjećanja, glazbena legenda se prisjeća i prvih nezgoda u školi.

- Majka je imala velikih problema sa mnom jer ako bih ja kojim slučajem zakašljala, morala me odvesti iz razreda. Samo zato što je bila Njemica. Bez oca sam ostala vrlo rano, okrutno nas je sudbina razdvojila kad je išao u posjet na Hvar da me vidi. Ubijen je i samo znam da je pokopan negdje na Visu, ali nikad nismo uspjeli ustanoviti gdje.

Kasnije godine donijele su malo olakšanja. Mama, koja je odlično znala engleski i njemački jezik, dobila je posao inokorespondenta (tajnica s poznavanjem stranih jezika, op. a.) te su na korištenje dobile i stančić koji je bio njihova sigurna luka. Gabi se odmah nakon osnovne škole upisala u Školu primijenjenih umjetnosti, ustanovu izuzetnoga glasa. Zanimalo ju je jedino slikanje i pjevanje. Ovaj drugi talent, ponosno kaže, naslijedila je od nona s Hvara.

Sjajni profesori

- Bila sam najsretnija osoba na svijetu. Moji sjajni profesori bili su eminentni slikari Zdenko Gradiš, i Vjekoslav Parać, a u mojoj generaciji Miroslav Šutej, Ljerka Njerš, Zlatko Bourek, slikar Dušan Malešević, Josip Biefel. Fantastična ekipa s kojom sam provela pet godina u tom ozračju škole.

Prijatelji su očekivali da Gabi upiše smjer grafike na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, ali okolnosti skromnog života to ipak nisu dopuštale. Presretna, zaposlila se u Vjesniku kao retušer (dotjerivač fotografija, op. a.). Nova izuzetna poznanstva s Otom Reisingerom i prof. Klobučarem s Akademije kojemu je ispravljala note. Gabi se sjeća njegovih riječi: “Ajde, mala, ti to ispravi, meni se rukice tresu”.

Iako je u poslu napredovala, oglas u novinama ipak je Gabi odveo na drugi put. Dušan Vukotić pokretao je Zagreb film i tražio zainteresirane. Bio je to za Gabi pravi izazov. Ponovno se našla s društvom iz škole, danonoćno radeći na crtanom filmu kako bi se uspješno predstavljali na Pulskom filmskom festivalu. Zagreb film bio je njezin pravi dom u idućim godinama.

Rad na filmu

Zahvaljujući redatelju Nini Kostelcu, Gabi je zapjevala. Radeći snimke za oživljavanje likova u crtanim filmovima, Kostelac je čuo kako pjeva na poslu i ohrabrio je da to pokaže i drugima. Ubrzo je upoznala Boška Petrovića, Miljenka Prohasku, Tomicu Simovića. Danas priznaje kako je njezin “skok u glazbu” nakon svega proživljenog bio zapravo vrlo jednostavan.

- Čuli su me Kuntarić, Prohaska, Oblak, ljudi koji su sjedili na najvažnijim mjestima u raznim glazbenim institucijama i na radiju. Film “H8” proglašen je najboljim, a ja sam tamo prvi put otpjevala “Sretan put”. Na odjavnoj špici kao autor glazbe potpisan je Ljubo Kuntarić, a moje ime je izostalo jer sam tada bila anonimna djevojka. Pojavila sam se i u filmu “Ljubav ili šala” gdje sam također otpjevala song. Film je nedavno prerađen i uživala sam gledajući ga ljetos u kinu Tuškanac. Na preradi filma radio je Daniel Rafaelić, a ja sam uoči projekcije sa svojim Matijom u klavirskoj pratnji održala mini koncert uz zanimljive štiklece kroz priču.

Na jednom od tada popularnih festivala s Ivom Robićem otpjevala je alternaciju pjesme “Ljubav ili šala”. Iz tadašnje dvorane Istra, danas ZKM-a, Gabi Novak krenula je na festivalske pozornice. A u svojoj jazz eri osim domaćih velikana poput Petrovića, Glojnarića i Prohaske imala je priliku zapjevati i uz eminentne inozemne jazzere Lewisa, Turnera, Burtona, Woodsa, te legendarnim Satchom. No, oduvijek je bila, kako kaže, velika tremašica.

- Iza mene je veliko iskustvo pa si mogu dopustiti da i dandanas imam tremu kad izađem pred publiku. I mislim da je to bitno. To je znak da mi je strašno stalo. Kada čujem glazbenike, neposredno prije nego što trebaju izaći na scenu držeći gitaru u ruci, kako pričaju viceve ili nešto komentiraju, ja to ne mogu vjerovati. Baš me je Vice Vukov znao pitati volim li kad me ljudi potežu za rukav uoči nastupa. Složili smo se da je najbolje sakriti se, malo se upjevavati i naći svoj mir i koncentraciju.

Za sve profesionalne i privatne godine bio je presudan susret s Arsenom Dedićem. Zahvaljujući skladatelju Mariju Bogliuniju, pjevačica i student prava i flaute upoznali su se 1959. godine na Zagrebačkom festivalu.

Gabi o tome kaže:

- Arsen tanašan i skroman. Primila sam ga za ruku i kako smo se pogledali, u tom smo trenutku i kliknuli. Odmah sam znala da je to osoba s kojom ću se najdulje družiti u životu. Znala sam da je on negdje moj. I samo smo se počeli družiti. Išao je život, svatko je ušao u svoje brakove, ali viđali smo se sve vrijeme. Taj glazbeni svijet koji sam spomenula značio je i privatno druženje. Odlazili bismo na večere, zajedno gledali San Remo na televiziji.

Naš Mario Kinel bio je jedan od rijetkih vlasnika televizora. I danas se sjećam folije preko TV ekrana koja je davala štih boje. Platili smo stolce, donijeli večeru... Nas desetak gledalo je prijenos do 2 ujutro. Nikad neću zaboraviti izvedbu ‘Volare’ i ljude koji su drugo jutro na ulici pjevali uglas ‘volareee’. To su bila skromna, ali vrlo upečatljiva vremena i volim ih se sjetiti. Išli smo u kino, kazalište, Saloon, Jabuku, Gradski podrum... Uopće nije bilo bitno s kim, glavno da se ide, da je to ekipa istomišljenika.

U društvo su potom ušli dečki iz 4M, Ivica Krajač, Hrvoje Hegedušić, Drago Diklić Fiko. Ta prijateljstva su vječna, primjerice Tereza i ja se čujemo svaki dan.

Pod obavezno. Naravno, tu je i naša Radojka koja je dosta mlađa od nas. Lijepo je što smo ostali u kontaktu, prepričavamo viceve, smijemo se i komentiramo naša vremena.

Okupljamo se najviše kod Tereze, ali moram priznati sve rjeđe jer život nosi svoje, kao i pandemija. Ja danas, u ovim vremenima, svojeg poštara čak špricam dezinfekcijskim sredstvom. Imali smo čarobna druženja i divan život. Tu su bile ljubavi, vjenčanja, međusobno smo povezani i kumstvima.

Osvrćući se na glazbene godine, kaže kako je gotovo dvadesetak godina imala pjesme koje su je formirale, ali i trasirale njezin glazbeni put. Naglašava da se tijekom 70-ih i 80-ih razvila kao pjevačica. Pomoglo joj je što je oko sebe imala ljude koji su pazili što pjeva, a te drage ljude birala je sama.

Ne zaboravlja niti godine suradnje s Đorđem Novkovićem i producentom Matom Došenom. Postigavši visok standard kvalitete, Gabi je pjevala pjesme koje su s godinama postale bezvremenske. Priznaje da se s vremenom malo uspavala, ali onda je sve uskomešao njezin sin povratkom s fakulteta u Grazu. Nova energija i čarobne riječi: “Mama, divno je što ti radiš, ali predlažem da tatine pjesme koje pjevaš, a to su pjesmurine koje traju godinama, napraviš u novom glazbenom ozračju”.

Odmak od Arsena

- Matija, Ante Gelo, Marko Križan, Davor Križić, Mladen Baraković, Tonči Grabušić, Borna Šercar, Goran Rukavina, Robert Vrbančić, dečki iz Black Coffeea i, nažalost nedavno preminuli i nikad prežaljeni, Miro Vidović bili su fascinantan tim, neopisiv. A, CD je bio gotov za šest dana. Arsen je predložio da se na albumu nađe i pjesma ‘Za mene je sreća’, a Matija je u duet sa mnom doveo Maju Vučić iz grupe Divas.

I tako je nastala nova glazbena revolucija, a ekipa je osvojila čak pet Porina. Slijedila je Jazzarella. Koncert u ZKM-u nikad neću zaboraviti. Ljudi su stajali na nogama, a te ovacije su bile tako gromoglasne da sam pomislila: ‘Gabi, je li moguće da ti u svojim 70-im godinama možeš sve skupa napraviti?’ Ali to su lijepe, zrele godine. Vidim i danas da puno pjevačica traži izlaz iz onog svog uspavanog. Uslijedili su jednako uspješni koncerti u Beogradu, Novom Sadu...

To što je Matija Dedić napravio i osmislio odjeknulo je scenom, ali i Gabi dalo neku drugu glazbenu dimenziju. Priznaje kako je Arsen bio sretan iz njemu nekih vrlo važnih razloga i emotivno podcrtao:

“Ti i ja smo godinama radili zajedno. Ovaj odmak je odličan za oboje. Znao sam i osjetio da ti imaš potrebu nešto napraviti, ali nisi bila spremna dok nisi dobila poticaj. Ja nisam sklon tome i samo se mogu diviti takvoj vrsti glazbe. Došao je tren da se mi glazbeno odvojimo i krenemo svatko svojim putem”.

Gabi dodaje kako su Arsen i ona tijekom zajedničkih godina surađivali i s Brankom Bulićem, Draženom Boićem i potom sa sinom Matijom. U svakoj kombinaciji činili su sjajan trio.

Sudbinski put

Zaključili su oboje da i jednom i drugom treba zraka. Da se taj trenutak nije dogodio, uvjerena je Gabi, teško da bi je danas ljudi doživljavali na takav način. Njezine pjesme počele su pratiti i neke nove generacije, a taj novi izričaj mladosti u njezinu timu Arsen je dobro prepoznao.

- To bogatstvo je neprocjenjivo, ne može se kupiti. To je išlo nekim sudbinskim putem. Posljednjih deset ili 15 godina Matija, Gelo, Šercar i još nekolicina muzičara, poput Mladena Barakovića, Mire Kadoića, Krune Levačića, Saše Nestorovića i Davora Križića, radili smo čuda. Znam pomisliti ‘dobro da si se bila probudila’. Moram javno reći svojoj publici da ja sada samu sebe smatram onom Gabi koju sam cijeli život željela, ali bila je zatomljena u meni.

Trebao je jedan dodir da se emotivno oslobodim, da imam širinu koja je izašla iz mene, jer sam uz Arsena imala osjećaj njegove strogoće u njegovu pristupu. On je genijalac, ali nismo mogli raditi isto.

Cijelo to vrijeme imala sam vrijednost postojanja koja prije nije imala takvu širinu i transparentnost da bi svakom ulazila u uho, osim, naravno, nekolicine mojih šlagera. Trebalo je puno vremena da me publika prihvati. Ona je sada mene upoznala u jednom kompletu. Ispalo je savršeno, a stiglo je prirodno. Oslobodila sam se svega.

Arsen je bio izuzetno dominantna osoba, jaka, a meni i danas dođu suze od smijeha na oči kad se sjetim što je sve radio kada je čitao svoje pjesme na koncertima. Kako bi se on na sebi svojstven način znao zafrkavati. Ali, nakon naših 20 godina morao je otići svatko na svoju stranu i pokušati drugim putem. Meni se tim razdvajanjem tada mogao dogoditi i neuspjeh jer garancije nije bilo - objašnjava Gabi.

Ova iznimna glazbenica i žena poručuje kako bi danas, nakon svega što je napravljeno, Arsen bio itekako zadovoljan što je njezina biografija konačno pred publikom.

A poslušala je još jedan njegov savjet - govorio joj je kako to ne može napraviti sama: “Ti to nosiš u svom srcu bogato, ispunjeno, emotivno, ali ne možeš provesti u djelo”.

Nadovezujući se na te riječi, Gabi kaže:

- Ja nemam rečenicu poput Tereze. Ona je mogla sama napisati knjigu, vrlo hrabro, nježno i slikovito zna voditi rečenicu. Nisam takav tip i nemam taj talent. Osobno se ne volim otvarati i zato nije postojala nikakva mogućnost da pišem svoju biografiju. Ja sam drugi tip, mirna osoba, ali zato imam divnog Sinišu Škaricu koji je knjigu ukoričio u godinu i pol.

Taj čovjek je dragocjena osoba, čista enciklopedija. Bilo je toliko materijala i bez njega knjiga nikad ne bi ugledala svjetlo dana. Hvala mu na tome. A nakon mojih 60 godina Želimir Babogredac, vodeći čovjek Croatia Recordsa i sam je rekao kako je vrijeme da naprave nešto za Gabi. Tako je sve krenulo.

Više od 130 pjesama

Velika hvala rekla je i svojoj urednici izdanja Klaudiji Ćular, koja joj je bila podrška kroz suradnju te kroz knjigu.

Uz posljednju pjesmu koju je snimila, “Sanjaj jedini”, tu je i pjesma “Neko čeka na tebe” koju je otpjevala za beogradski film “Šavovi”, s Radom Šerbedžijom napravila je predivan snimak pjesme “Otkako te ne volim”, a autoru Juri Staniću obećala je da će otpjevati Oliverovu krasoticu “Ti mi čitaš misli”.

Sve što je radila, sve što se događalo oko Gabi u njezinu životu, išlo je nekako polako, ali vrlo sigurno. Zato je neprocjenjivo da svi štovatelji Gabi Novak imaju priliku uzeti u ruke knjigu o njoj.

- Osim Porina, ja nemam ništa. Govorim u pismenom obliku. Drago mi je što će je jednom, za 40-ak godina, moja unuka Lu moći listati i prisjećati se nekih stvari, kao i njezina generacija, ali i neki mladi glazbenici.

A uz knjigu izlazi i box sa šest CD-a, odnosno 135 pjesama. Što bi sad Arsen na sve to rekao, simpatično kroz smijeh razmišlja Gabi i dodaje:

“Kazao bi - iza svega toga stoje Šibenčani, a tko bi ti drugi sve to napravio”. A meni je srce puno od svega što mi je Croatia Records napravio. I moram spomenuti da sam u svojim godinama nedavno dobila Nagradu za životno djelo od jednog časopisa.

Gabi ističe kako u svojim budućim koncertima planira zadržati minimalizam, nastupati s Matijom, s jednom gitarom i basom. Koncert od 90 minuta je idealan omjer jer ističe kako na sceni nije pričalica, nego ide iz pjesme u pjesmu.

Naglašava kako izuzetno cijeni domaće autore poput Gibonnija, Damira Urbana i Gorana Bareta jer su oni autori istine, jedne čarolije. Žao joj je samo što glazbena scena na našim prostorima nije stilski određena kao što je to, kako navodi, u Italiji. Gdje je netko idealan za šansonu, netko za rock ili pop.

Intrigantan dio Gabine biografije bio je početak veze s Arsenom. Iako puno nježnije nego danas, magazini su pratili njihovu ljubavnu vezu, posebno u početku. Osvrćući se na te dane, Gabi ističe:

- On je imao 34, ja 36 godina i bili smo etablirani. Ja sam se razvela, iako su svi tada šuškali da je razlog moje rastave bila veza s Arsenom, što nije bila istina. Većina ih je bila uvjerena da smo mi godinama prije bili u ljubavnoj vezi. On je bio teška osoba, ali nikako ne mislim u negativnom smislu, nego suprotno. Cijeli dan bi okupirao, morao si ga slušati, razmatrati, razgovarati. Naravno, te mlade cure u to doba bile su OK, ali on to nije tražio. Bio je veliki emotivac i pretpostavljam da je on, kada sam ga upoznala, tražio ženu koja bi mu bila podrška u svemu, koja bi ga razumjela.

Nesporazume ne bi tolerirao, a ja sam mu puštala. Iako, ruku na srce, imali smo bura i oluja, ali i bonacu. Imali smo prekrasan život, no izrazito težak. Bio je dobar čovjek, volio je ljude.

Bio je sarkastičan, što mu je bila krinka iza koje se skrivao, nečime se morao obraniti. Ja sam bila zgodna, zrela. Htio je ženu koja je nešto značila, to mu je bilo vrlo, vrlo važno da može o svemu razgovarati, ravnopravno se suprotstavljati, ali da nije superiornija od njega. U meni je pronašao sve to. Bila sam pomirbena osoba, ali ponekad bih mu znala vratiti. I tako 44 godine.

Odluka na putu

Nastavlja Gabi kako su se odlučili za daljnji korak, useljavanje i priznanje obitelji:

- Bili smo zajedno na putu u Rusiji. S nama su bili Delfini i Meri Cetinić. Neupitna međusobna privlačnost bila je tu, ali s nama je išlo sve korak po korak. Osjećali smo posebnu privrženost jedno prema drugome. Na Novoj godini na Jalti rekao mi je: ‘Već smo godinama stalno skupa, ajmo ti i ja pokušati živjeti zajedno’. To je očito među nama moralo puknuti, moralo se dogoditi bez obzira na sve što smo prije proživjeli. Nas dvoje dali bismo sve jedno drugome i on nakon toliko vremena više nije želio čekati. Morali smo obavijestiti moju mamu, njegove roditelje i njegovu kćer, koja je tada imala deset godina.

Svima ostalima iz društva, ekipe, nije bilo čudno i iznenađujuće, samo su komentirali ‘mi smo znali da ćete vi jednoga dana biti zajedno’. Nama se to očito vidjelo u očima. To se nije moglo sakriti. Najgore je to bilo izreći obiteljima, ali i to smo preživjeli. Njegovi roditelji su me poslije obožavali.

Svaka odlična biografija ima i poneku obiteljsku anegdotu. U stilu Arsenove ironije, Gabi je ispričala:

- Počeo je nesretni Domovinski rat i Arsenova majka koja je sama živjela u kući, u Šibeniku, zadala nam je brigu. Zato sam često putovala po nenormalnim uvjetima da ju vidim, ohrabrim, pitam li ju trebali što, odvedem do liječnika. Pucalo se u to vrijeme sa svih strana pa smo Arsen i ja zaključili da bi joj bilo bolje da preseli kod nas u Zagreb. A ona je na naš prijedlog reagirala vrlo burno: “Ne dolazi u obzir da ja napustim svoju kuću.

Ako triba nek padne i bomba, neka me satre s kućom, pa ćete vi kasnije sagraditi novu. Ne bi nikada došla kod vas jer kad bi se sitila centralnog grijanja u stanu, znam da ne bi mogla disati. A da mi se ne da Bog “štoko” dogodi, vi bi mene lipo zapalili”, slikovito se Gabi sjeća tog razgovora objašnjavajući:

- Majka mu se nikako nije htjela kremirati, a bili smo izuzetno vezani, pa je stalno govorila ‘nemojte me slučajno zapaliti’. A on bi joj odgovorio u svom stilu: ‘A što bi ti falilo, pa mi ne bi tebe stavili u zemlju, već na kredenc pa bi stajala uz uspomene iz Njemačke i Rusije.

Bila bi cijeli život s nama, ženo Božja’.