Kako je Frano Kekez postao crna ovca u MasterChef kuhinji: Neobična priča momka iz Hrvaca podsjeća na jednu poznatu bajku...

Nisam od onih koji gledaju supertalente, večere za 5 i ostale reality/talent/natjecateljske showove (kako ih već želite nazvati). Niti imam vremena za te stvari, a niti me baš zanimaju. Jedino što sam proteklih godina pratio bio je MasterChef, stoga sam s radošću dočekao povratak tog kulinarskog showa na male ekrane.

Zahvaljujući čudu tehnologije koje mi omogućuje da emisiju ne moram gledati u „real timeu”, nego je mogu vratiti i pogledati sa zakašnjenjem, ove godine nisam propustio nijednu epizodu MasterChefa, iako mi je već od početka bilo jasno da je ova sezona praktički reality show u kojem je najvažnije zadovoljiti razinu patetike koju šire mase očekuju, a tek onda nešto dobro skuhati.

Možda me sjećanje ne služi najbolje, ali dojma sam da su prethodne sezone bile puno više okrenute samom kuhanju, dok su raznorazne igrice i odnosi među ukućanima bile u drugom planu. Zbog toga sam uvijek sa zanimanjem pratio taj show, jer iako nisam previše spretan s kuhačom u ruci, volim gledati odvažne ljude koji pod svjetlima reflektora i pritiskom pokušavaju svoj talent i maštovitost pretočiti na tanjur, a ni pokoji savjet profesionalaca nije mi bio naodmet.

U ovoj sezoni nisam puno toga naučio, ali sam svejedno redovito pratio show jer mi je jedan kandidat od početka privukao pozornost, ne samo zato što je sjajno kuhao i bio originalan u svom pristupu, već i zbog toga što je uvijek bio iskren i ustrajao u tome da bude svoj, bez obzira na sve. Taj kandidat je Frano Kekez.

Frano je u emisiji koja se emitirala u srijedu navečer odlučio sabotirati svoje jelo, nakon što su mu tjednima svi kandidati, ali i članovi žirija, tražili dlaku u jajetu, te si tako priskrbio povratnu kartu za svoje Hrvace. Ali ne samo da su mu svi pokušavali pronaći dlaku u jajetu, već bi mu, kada u tome ne bi uspjeli, barem spočitnuli gdje je to jaje ostavio na svojoj radnoj jedinici, ili kako je pozicionirao tavu u kojoj je to jaje pripremao.

Emisija mi je izgubila svaki smisao kada je Frano ispao, jer ionako je od samog početka jasno da ovo nije primarno kulinarski show, nego nekakav spin off Big Brothera u kojem pobjednik nije onaj tko najbolje kuha, već onaj koji najspretnije prošeta kroz cijelu paradu neutemeljene taštine i pretjerane ambicioznosti. Stoga me uopće toliko ni ne zanima tko će na kraju pobijediti.

Ali Franina priča podsjetila me na jednu bajku poznatog talijanskog književnika Itala Calvina, koja nosi naziv „Crna ovca”. Moram naglasiti da sam je čitao davno, stoga je se ne sjećam baš najbolje, ali ću je svejedno pokušati kratko prepričati. Možda neki njeni dijelovi neće biti sasvim vjerni originalu, ali siguran sam da ću uspješno pogoditi njenu poruku.

Priča ide otprilike ovako:

Jednom davno bijaše negdje jedan grad u kojem su živjeli samo lopovi. Svake večeri bi svi napuštali svoje domove i odlazili u jednu od susjednih kuća kako bi je opljačkali. Nosili bi sa sobom vreće i alat za obijanje brave, a kada bi se vratili svatko svome domu, on bi bio gotovo prazan, jer ga je netko opljačkao. No, kako su svi pljačkali jedni druge, gradom je vladala harmonija, jer bi svi na kraju večeri imali praktički jednako kao i prije nego što su napustili svoje domove. Gradski vladari funkcionirali su na isti način, odnosno varali su svoje stanovnike isto kao što su i oni varali njih. Sve je bilo u savršenoj ravnoteži.

Onda je jednog dana u grad došao jedan poštenjak koji večeri nije provodio pljačkajući druge, već je sam sjedio u kući s knjigom u ruci i lulom u ustima. Kada bi pljačkaši došli pred njegovu kuću, ostali bi začuđeni zašto je svjetlo upaljeno i što taj čovjek radi unutra. Zašto ne ide pljačkati druge? Zašto se izdvaja od mase? Zašto živi na drugačiji način od ostalih? Zašto daje argumentirane prijedloge kako stvari napraviti na bolji način ako je netko već odlučio drugačije? Zašto preispituje stavove koje je netko drugi nametnuo kao ispravne?

I tako se zbog njega svake večeri netko od pljačkaša vraćao praznih ruku u svoj opljačkani dom, jer poštenjakovu kuću nitko nije htio pljačkati dok je on unutra. Građani su se s vremenom počeli buniti i pokušavali mu objasniti da svojim drugačijim ponašanjem remeti ravnotežu cijele zajednice.

- Ti nisi timski igrač – govorili su mu.

- Stavljaš sebe ispred kolektiva, a to se ne radi – znali su se i vladajući javiti.

Kako poštenjak i dalje nije htio pljačkati druge, mještani su ga pritisnuli da onda barem izađe iz kuće navečer i dopusti ostalima da ga pljačkaju. Da se solidarizira s većinom, kada već ne prihvaća ustaljene norme ponašanja. Poštenjak je s vremenom popustio pod pritiskom te je svake večeri napuštao svoj dom i odlazio sam boraviti pored rijeke, kako bi ostali slobodno mogli pljačkati njegov dom.

Shvaćao je da je drugačiji, da se ne uklapa i da jednostavno ne može funkcionirati unutar jedne takve nemoralne zajednice, jer to nije ono kakav on čovjek želi biti. On je bio osoba koja je voljela nazivati stvari njihovim pravim imenom i nije pristajao da mu netko „prodaje muda pod bubrege”. Pljačka je i dalje pljačka, bez obzira što svak svakoga pljačka i svi žive u skladu. Isto kao što je dobro skuhano jelo dobro skuhano jelo, bez obzira na to što je u tijeku pripreme možda ulje izliveno u sudoper. Uostalom, i drugi su to znali napraviti.

Vladajući nisu stali u obranu poštenjaka, jer su i oni smatrali da je on u krivu, iako su zapravo svi ostali kršili zakon i živjeli nemoralno. Ali u tom gradu pravila su bila mrtvo slovo na papiru. Jedini zakon bila je riječ vladajućih. A ona se mijenjala iz epizode u epizodu... Ispričavam se, htio sam reći iz dana u dan.

Poštenjak je šutio i živio svoj život te odlazio večerima na osamu, pomirivši se s tim da je on uljez u zajednici. Kako je sada u gradu bila jedna kuća više nego što je bilo pljačkaša, neki su sada nakupili više stvari nego što im treba, a s obzirom na to da se nakon tjedan dana poštenjakova kuća sasvim ispraznila, neki su se počeli kući vraćati praznih ruku u opljačkan dom i ostajali gladni.

Oni koji su sada bili bogatiji nisu više htjeli napuštati svoje domove, jer su znali da bi mogli ostati bez prikupljenog bogatstva, dok s druge strane nisu htjeli prestati krasti, jer bi to značilo da će s vremenom postati siromašni. Tako su počeli plaćati siromašnima da kradu za njih i tako ih praktički održavali na životu. Također ih nisu slali u eliminacijske izazove, jer bi se onda našli u opasnosti ako bi ostali bez njih, stoga im je bilo bolje održavati ih na životu koliko god su mogli.

No, s vremenom se situacija u gradu promijenila i oni bogatiji su odlučili uvesti red. Pljačkaši su sada završavali u zatvorima, jer je krađa bila protuzakonita. Drugim riječima, oni koji su se do tada „šlepali” jer su bili korisni najsposobnijima, sada su ispadali iz igre, a na kraju su ostali oni koji su povukli najmudrije poteze te su zajedno s vladajućima uspostavili pravila u društvu kojima se poštenjak od početka vodio.

A što se dogodilo s tim poštenjakom, pitate se? On više nije mogao izdržati u takvoj zajednici te je umro od gladi. Ili je napravio savršeno jelo i namjerno zašećerio i zakiselio žličnjake kako bi napustio zajednicu? Ne mogu se točno sjetiti kako glasi kraj bajke.