Ni prije 99 godina vlasti nisu zazirale od kontrole cijena. Kapitalizam i tržišni zakoni bili su onda kao i danas, no to nimalo nije smetalo Općini Šibenik u tadašnjoj Kraljevini SHS da posebnim "naregjenjima", poput ovoga iz 1924. godine, određuje najviše cijene osnovnih živežnih namirnica u svome okružju da bi se standard građana koliko-toliko sačuvao od špekulanata i obuzdavala inflacija u teškim godinama političke i gospodarske nestabilnosti.
Faksimil takvog dokumenta koji objavljujemo uz tekst izdan je 1. kolovoza 1924. na rok od dva tjedna, potom bi se maksimalne cijene opet korigirale. To je bila jedna od uočljivih, prijekih socijalnih mjera u vrijeme kad je 1918., poslije Prvog svjetskog rata, na razvalinama Austro-Ugarske prvo nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba, potom i Kraljevina SHS pod gospodstvom srbijanskog dvora, kao državno-političke uvertire u kasniju Aleksandrovu Kraljevinu Jugoslaviju.
Ne znamo koliko su dugo trajale mjere zaštite puka od deranja kože (pre)visokim cijenama i kakve su bile sankcije prema prekršiteljima "naregjenja", no sigurno je bilo potrebe za takvim upletanjem vlasti u trgovinu svakodnevnom prehranom: pretežito težačko i seljačko stanovništvo pritiskale su glad i neimaština kakvu danas teško možemo pojmiti.
Nedostižna namirnica
Vrijeme je to po mnogočemu teško usporedivo s današnjim, a ovo kratko putovanje vremeplovom, na što je na svojim mrežnim stranicama podsjetio Muzej betinske drvene brodogradnje, otkriva što je prije jednog stoljeća činilo listu živeža izraženu u tadašnjim dinarima, ono što danas nazivamo potrošačkom košaricom.
Doduše, ne znamo ništa o tadašnjim prosječnim primanjima da bismo zaokružili sliku i to je ono što manjka.
"Naregjenje", međutim, nudi dobar prikaz koliko su pojedine namirnice, poput najčešćih vrsta mesa i ribe, bile na cijeni, što u nama danas izaziva nevjericu i razvlači nam usne u osmijeh. "O tempora, o mores!" – kazali bi stari Latini, a netko bi dodao i to da svako vrijeme ima svoje ukuse, jednako i svoje tegobe i muke. Utoliko su epohe istodobno slične kao što su i različite.
Novčani iznosi neće nam puno pomoći, no hoće usporedne vrijednosti namirnica u odnosu na kilogram kruha, koji je tada koštao od 4,50 do 6,50 dinara, ovisno o kojoj je od tri vrste riječ. Najskuplji je bio bijeli kruh (u puku poznat kao siromašnima nedostižna "turta") proizveden od brašna tipa 0 (talijanska klasifikacija), dinar jeftiniji bio je kruh ispečen od brašna br. 2, kojemu ne znamo karakteristike, no pretpostavljamo da je riječ o polubijelome kruhu, i naposljetku, najjeftiniji je bio crni kruh.
Za razliku od cijena ribe, za što je "naročiti općinski odbor za ispitivanje i odregjenje cijena" dopuštao raspon od 2 do 3 dinara, valjda ovisno o dnevnoj ponudi, maksimalne cijene mesa bile su fiksne, osim "drugoga čereka" ili druge goveđe četvrtine.
Meso od toga dijela životinje moglo je koštati od 20 do 24 dinara, a u "Naregjenju" se navode svega tri vrste mesa: govedina, bravetina i janjetina. Ono što je danas nepojmljivo jest da je janjetina tada cijenom bila izjednačena s rečenim zrelim mesima i koštala je također 20 dinara. Teletini, a ni piletini nema spomena, a potonja je u to vrijeme bila najcjenjeniji zalogaj koji se mogao naći jedino na trpezama gospode. Jasno, budući da masovne proizvodnje brojlera tada nije bilo ni u tragovima, a seljaku nije padalo na pamet klati mladu živinu koja još ne nosi jaja. Mlijeko najbolje kakvoće nije smjelo prijeći cijenu od 6 dinara, a ogrjevno drvo, tada mjereno težinski, koštalo je najviše 32 dinara za kvintal, propisala je općinska vlast.
Vrijednost ribe prije jednog stoljeća, i to one oborite, koja danas ide u nebesa, posebno je iznenađenje nama u sadašnjosti, jednako i njezina klasifikacija. Kazuje o tome što su ondašnji Šibenčani naročito cijenili iz mora, međutim, niti najbolji komadi nisu bili skuplji od mesa po cijeni od 20 dinara, nego je "naregjeno" da vrijede 16, a najviše 18 dinara.
Morski vuk
Prvu klasu ili "vrst", dakle, čine lubin, brancin, ili dut, što je gotovo zaboravljeni naziv morskoga vuka u Šibeniku. U visokom društvu s pravom su i lovrata (orada), pagar, zatim "zubatac okrunjeni" (krunaš), i danas teško za povjerovati, među oboritima je bila i skuša (lokarda) s udice.
Ta je vrsta plave ribe u međuvremenu postala rijetkom zbog nedokučivih razloga čak u svjetskim razmjerima, no danas ima redovito njezine srodnice, tada i danas manje cijenjene lancarde, koju "Naregjenje" stavlja u četvrtu od šest klasa ribe.
U prvoj "vrsti", a opet jeftiniji od govedine (!), bio je jastog, sasvim očekivano trilja od kamena, zajedno s listom te srodnim mu iverkom, a još je veće iznenađenje što je u rangu jednoga jastoga bila lica, pa čak i "velika iglica iz Prokljana"! No poanta je u tome da je prije jednog stoljeća najcjenjenija riba koštala koliko i četiri kilograma crnog kruha. O tempora, o mores! Doduše, nije poznato je li to zato što su cijene bile zauzdane intervencijom općinske vlasti i jesu li ribari i trgovci zato grintali, no klasifikacija ribe sama za sebe nudi fascinantne različitosti u usporedbi sa sadašnjošću.
Tako je mala lignja (ne kaže se kolike težine) svrstana u drugu klasu, zajedno s palamidom, manjom licom, gofom, velikom jeguljom, hlapom, ovdje pod nazivom "njakar", te velikim ugorom, po cijeni od 12 do 14 dinara. Veća lignja, suprotno današnjim kriterijima, bila je u trećoj klasi morskih plodova i razmjerno jeftina (10 dinara), a na cijeni je za Šibenčane bio i cipalj teži od 75 deka, svrstan u drugu "vrst". Budući da se u trećoj kategoriji spominje ista riba, no iz Vranskog jezera, koje dobrim dijelom oduvijek pripada šibenskom kraju, vjerojatno je skuplji cipalj bio iz užeg šibenskog akvatorija.
Crvena krasotica
Za protuvrijednost neznatno veću od dva kila crnog kruha bilo je moguće kupiti škrpinu (!) težu od kilograma, a vrijedila je, čudimo se i dalje u ovome putovanju vremeplovom, koliko i veliki glamoč i isti takav gavun, zatim gira, kanjac i veći špar, ili salpa i očada (ušata) teža od 20 deka.
Prema današnjim mjerilima, crvena krasotica vrijedna suhoga zlata, a u restoranima i brušenih dijamanata, nije osobito kotirala prije jednog stoljeća. Ako je bila manja od kila, tada je pripadala čak četvrtoj klasi, zajedno s još jednim današnjim visočanstvom, šanpjerom, za kojega se uopće ne navodi kriterij veličine koliko je nisko bio na cijeni! Oboje oboritih uz bok s "običnim" velikim bugvama, srednjim šparima, pa čak i srdelama za iznos od 6 do 9 dinara. A u tom nižem razredu mjesto je, zadnji u nizu, našao i danas rigoroznim kaznama zaštićeni prstac, morska datula, dok je pidoća, kao najpoznatija i najmasovnija školjka karakteristična za Šibenik, bila u petoj kategoriji morskih plodova. Šesta i posljednja "vrst" bila je najjednostavnije opisana: tu je pripadao isključivo "sitnež svih vrsta ribe" po cijeni od 2 dinara.
Reklo bi se da nitko nije mogao biti gladan, no bilo ih je, nažalost, koji nisu imali ni kocku kruha svaki dan, kamoli kilogram, poznato je iz priča naših starih. Nije potpuna izmišljotina ona davna, crnohumorna priča o tome kako su se u Docu jele slane srdele: jedna jedina objesila bi se na konac da visi sa stropne grede do stola, a onda bi je mnogobrojni članovi obitelji "gađali" fregulom kruha među prstima, tek toliko da zalogaj zamiriše...
Jesetra iz Krke i morska pastrva!?
Zanimljivost je da u društvo prvoklasnih morskih plodova “Naregjenje” uvrštava “salmuna”, ribu koja bi na prvi spomen trebala biti losos (salmon), ali nije jasno otkud losos u ponudi šibenske peškarije, koja u pravilu trži lokalne ulove, budući da tada nije bilo uzgoja. Možda je riječ o losos pastrvi ili morskoj pastrvi, za koju je poznato da je obitavala u Jadranu, a sporadično se lovi i danas. Uzgred, Oceanografski institut u Splitu provodi genetsko istraživanje te ribe i nedavno je raspisao javni poziv sa zamolbom svima koji je ulove da primjerke dostave Institutu radi genetskih istraživanja. Mnogi danas i ne znaju da je u Jadranu nekad obitavala na našoj strani gotovo sigurno iščeznula jadranska jesetra ili štirijun (kečiga) koja je na mrijest zalazila u krške rijeke. U Neretvu i Cetinu sigurno, a najviše u Bojanu. Znanstvenici nemaju dokaza za to, nego pretpostavljaju da je zalazila i u Krku. Budući da je i ta jesetra, zadnji put viđena na splitskoj peškariji 1989. godine, navedena u “Naregjenju” kao prva klasa ribe prije 100 godina, prije će biti da je obitavala i u šibenskom akvatoriju nego da je u zemlji praktički bez prometnica uz obalu, u uvjetima niskih sanitarnih standarda i mogućnosti rashlađivanja, dopremana s Neretve.
