Kada je krajem 2017. godine došao u Šibenik da bi volontirao u udruzi "Mladi u EU", 30-godišnji Francesco Lombardi iz gradića Mondragonea u blizini Napulja nije ni slutio da će mu se dogoditi ljubav na prvi pogled.
Nikada prije nije bio u Šibeniku i da mu je, kaže nam danas, netko prije dvije godine rekao da će nakon odrađenog osmomjesečnog volonterskog staža poželjeti ostati ovdje i zaposliti se - ne bi mu ni u ludilu povjerovao. A upravo se to dogodilo jer - smijući se govori Francesco - sa Šibenikom je "kliknuo" na prvu. Osim toga, Dalmatinke, pa tako i Šibenčanke, dodaje, najljepše su cure u Europi.
Ovo je mali raj
- Možda mi se grad svidio zbog mora, jer i moj rodni grad je na moru. Priroda je prekrasna, stari dio grada jedan je od najljepših u Dalmaciji. Štoviše, ljepotom može stati uz bok mnogim gradovima u svijetu. Šibenik je pravi mali raj! - kaže mladi Talijan.
Francesco je završio studij političkih znanosti u Napulju. Nakon diplome volontirao je, pisao glazbene recenzije, obilazio festivale i radio intervjue s glazbenicima za lokalne novine. Zanimaju ga građanske inicijative te je svojedobno s prijateljima osnovao i udrugu, želeći aktivirati građane Napulja u rješavanju njihovih problema.
U Šibeniku je Francesco, zajedno s volonterkom iz Rumunjske, najprije radio na projektu "Development in society", koji je Agencija za mobilnost i programe EU-a kasnije odabrala kao jedan od primjera dobre prakse rada s mladima i za mlade te ovih dana očekuje odluku iz Zagreba hoće li putovati u Bruxelles na prezentaciju projekta. Nakon tog volonterskog rada ostao je u Šibeniku i zaposlio se u udruzi Mladi u EU i sada se, s grupom mladih iz Italije, Poljske i Portugala, bavi pitanjima budućnosti Europske unije te važnosti glasovanja na izborima, odnosno pitanjem - želimo li biti građani EU-a ili građani u EU-u - objašnjava Francesco.
Projekt će sa svim sudionicima biti javno predstavljen 16. travnja u Šibeniku, a Francescov plaćeni staž završava, zajedno s tim projektom, krajem svibnja. Hoće li i nakon tog roka potražiti novi posao i ostati u Šibeniku, još ne zna.
- Ovdje se jako dobro osjećam. Hoću li tu biti još pet mjeseci ili do kraja života, ne znam. Trenutačno u svemu ovome uživam koliko god je moguće, jer ovdje radim ono što volim i za što sam se i školovao.
U slobodno vrijeme najviše voli slušati glazbu. Voli, kaže, i sport. Igrao je nekada nogomet, košarku, tenis, bavio se jedrenjem na dasci, skijanjem na vodi, ali u Šibeniku su mu hobi glazba i filmovi.
Hrvatski učim u kinu
- Nedostaje mi kino u gradu. Ako želimo gledati filmove, moramo u Dalmare, a nemaju svi mladi automobil i svima to nije lako. U gradu sam gledao neke filmove koje organizira Kinoklub Šibenik. Zanimljiva je to inicijativa, a meni dobro dođe i da učim hrvatski, zbog titlova na filmu. Kod nas je sve prevedeno i sinkronizirano, pa se tako ne može učiti neki strani jezik.
Premda u Šibeniku živi skoro godinu i pol, Francesco priznaje da baš i ne zna dobro hrvatski, a dio krivice za to, kaže, snose i sami Šibenčani.
- Prvo, hrvatski je dosta težak, a dio krivice leži i na meni jer se nisam dovoljno trudio, ali dio i na Šibenčanima jer svi dobro govore engleski. Ne samo mladi, nego i stariji ljudi. Govore i talijanski, ali uvijek kada idem u male dućane i pekare govorim hrvatski. Dajte mi jedan kruv, malo kruva... Kada iziđem vani ili u nekom lokalu kada se upoznajem s ljudima, to je uvijek na hrvatskom. Ljudi mi kažu da dobro govorim. Ovdje mladi odlično govore engleski. Bio sam u svim zemljama bivše Jugoslavije, u Albaniji, proputovao dosta Europe i vidio da ljudi u svim slavenskim zemljama dobro govore engleski, no Hrvatska se tu ističe.
Iako su, veli Francesco, Šibenčani prilično temperamentni, baš kao i njegovi sunarodnjaci, u kontaktu s novim ljudima malo su distancirani. Nije lako srušiti taj zid, ali kada vam to pođe za rukom, prijateljstvo je duboko i zajamčeno. A kako Francesco za sebe kaže da je tvrdoglav, a nisu mu ni zidovi dragi, u Šibeniku je stekao dosta prijatelja. S cijelom ekipom baš je 1. ožujka proslavio svoj 30. rođendan. Slavlje je bilo u kafiću "Scala" na Vanjskom.
Kava od dva sata
- Tu je i hrana dobra, a i super je mjesto za izlazak. Obično još odem u "Azimut", jer je to drukčiji lokal od ostalih. Volim otići i u "Rebus", mi u Italiji volimo otići u kafić sami, a ne samo kao ovdje u grupama, s prijateljima. Volimo popiti sami svoje piće i popričati s konobarom, a to mogu u "Rebusu" - zadovoljno će Francesco, koji se na šibenski đir vrlo brzo navikao, toliko da pije i veliki macchiato, a kapitulirao je i pred dalmatinskim stilom življenja koji opisuje jednom riječju - pomalo.
- Kava je ovdje vrlo dobra. No, u Italiji kada naručite kavu zna se na što ste mislili, a ovdje postoji lista različitih vrsta: kratka, duga, veliki, mali macchiato, kava s mlijekom… U Italiji kava se brzo popije, a ovdje ako nekog zoveš na kavu znaš da će to potrajati dva sata... Pijuckanje i razgovor... pomalo...
Pomalo se Francesco navikao i na ovdašnje pizze, premda, ističe, nemaju nikakve veze s onom talijanskom. Prije svega zbog mozzarelle, sira po kojem je poznat i njegov rodni grad i bez kojega nema ni prave pizze.
- U Italiji se mozzarella prodaje u malim trgovinama. Razlika postoji između onoga što se prodaje na jugu i onoga na sjeveru, a kako ne bi bila ovdje. U Napulju sam studirao i živio osam godina, i tu je "izmišljena" pizza koje nema bez mozzarelle. Međutim, ovdje je to nešto drugo, a ne pizza. Ali, kad se navikneš, ukusno je. To je kao da po dobar burek ideš u Napulj - objašnjava Francesco hrvatsku inačicu popularnog talijanskog jela.
No, razlike uveseljavaju, a kada se isprepliću sa sličnostima, odluka o produljenju življenja u Šibeniku, kada u svibnju završi projekt na kojem radi, mogla bi se lako ponoviti. Šibenik se mijenja i razvija i u tomu veliku ulogu ima i turizam, ali je važno, smatra, da grad sačuva svoj identitet i da u tom turističkom valu ne podlegne općoj komercijalizaciji.
- Ovdje mi se sviđa jer su mi Šibenčani dopustili da se integriram, a ne da se asimiliram u društvo. Mislim da je to važno. Prihvaćen sam, ali mogu biti Talijan i u Šibeniku - kazao je Francesco.
NIJE SVE BAJNO
Najgori su bura i jugo, jer sve onda stane
Francesco Lombardi je kao voditelj volontera u udruzi "Mladi u EU" u Šibenik pozvao Irenu Mancu, 25-godišnjakinju iz Cagliarija na Sardiniji, a vrijednoj ekipi u narančastoj zgradi u Crnici pridružila se još jedna Talijanka - Rossella Pace iz Kalabrije. Irene je završila francuski jezik te talijanski za gluhe u Veneciji, odnosno izdavaštvo u Firenci, dok je 30-godišnja Rossella, nakon studija engleskog, španjolskog i njemačkog, te života u Lisabonu, svoje kulturne vidike i želju da nauči još koji jezik proširila i na Hrvatsku, odnosno Šibenik. Ireni je ovo prvo iskustvo u projektima europske mobilnosti mladih, no obje su oduševljene šibenskom povijesnom i kulturnom baštinom, uskim uličicama, prirodom, zalascima sunca, ljubaznim ljudima.
- Za Dalmaciju sam čula samo kao o mjestu za odmor, a sada kad sam ovdje, pitam se kako je moguće da tu ljepotu nisam došla vidjeti i prije - smije se Irene, premda dobro zna kako tomu kumuje vrlo loša prometna povezanost, prije svega zračna, otoka s kojeg dolazi i Hrvatske.
No, nije baš sve ovdje ni idealno. Najgore što su obje doživjele je bura, ali i pustoš koja zimi okuje grad.
- Kada puše bura ili jugo, sve staje. Ništa ne radi. U siječnju i veljači Šibenik je mrtav. Ljeti je sve puno ljudi i super je, ali zimi sve umre. To je loše.