StoryEditorOCM
ZanimljivostiŽIVOT PIŠE ROMANE

Filmska priča o uspjehu Šibenke s talijanskom adresom: Od rintanja na tvorničkoj traci do upravljanja luksuznim vilama

12. lipnja 2019. - 14:37

Znate kako počinju svi vicevi s plavušama: Lijepa, plava, praznoglava... No, s Majom Gnjidić Verdecchia taj niz staje na ona prva dva pridjeva. Lijepa je, plava je, ali pametna je to glava, neka je bila talijanska Miss mama 2010. godine. Da nije, danas bi, nekih desetak godina poslije, imala krunu i lentu, i par požutjelih novinskih isječaka, koje bi nosila u novčaniku i pokazivala blagajnici na kasi u kvartovskom dućanu. – 'Vidiš, ovo san ti bila ja, dok san bila mlada i lipa!'...

Ne, ne, Maja Gnjidić Verdecchia nije od onih koji žive na staroj, kratkotrajnoj slavi, niti na onom što je bilo jučer. Ona ide 300 na sat, i danas umjesto uspomena bivše missice ima svoj vlastiti izbor za miss. Najljepšu mamu Hrvatske, koju ponavlja svake godine. Raširila ju je po cijeloj Hrvatskoj, kroz regionalne izbore, koje vode njezine bivše Miss mamme. A onda veliko finale dovode u Šibenik, u kazalište, ili na trg ispred Katedrale i vijećnice. Za sve Šibenčance - ma gdje bili - najlipše misto na svijetu. Na kojem postanu svjestan značenja riječi koje su još kao djeca čuli, ali im nisu pridavali previše važnosti – "Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se trude graditelji!".

Mislila sam da je sve namješteno

- Kako sam postala Miss Mamma Italiana? Slučajno! Bila sam s obitelji na krstarenju po sredozemlju, ja, muži Luigi, kćer Ariana i sin Ricardo, i jedno sam jutro našla u sobi, odnosno, kabini papir s najavom programa za taj dan. I između ostalog je pozivalo sve da se prijavimo na izbor za Miss Mamma Italiana. I ja sam se otišla prijaviti, iz čiste zabave, misleći da je to neka igra za putnike i putnice, da se zabavimo na brodu. No, kad sam shvatila da to nema veze s brodom, nego zapravo s cijelom Italijom, da je to nešto puno veće, da je tu već 16 mama iz cijele zemlje, htjela sam odustati. Ali, onda su me organizatori uhvatili, pa počeli ohrabrivati da ne odustanem, da mi je to izazov i nešto što ću pamtiti za čitav život, i ja sam ipak pristala. Finale za Miss Mamma Italiana in Crociera bilo je u Dubrovniku. I sve su mame došle specijalno za to natjecanje, uređene, našminkane, ja sam došla s odmora, bez neke posebne odjeće, s broda sam otišla u grad kod frizera, da mi opere kosu i da me počešlja. Bila sam, ili se to barem tako može reći, skoro kao ružno pače među labudovima! - prisjeća se naša sugovornica. Koja je, kao i svaka prava Dalmatinka, bila uvjerena kako je sve to "unaprid namišteno", da se već sve odavno, otpočetka zna, 'ko će šta bit i dobit, pa sve uvjerenija u to, kad su počeli prozivati pratilje, treće, druge, prve. Nje nije bilo nigdje, već se mislila poput Pepeljuge, nečujno povući s bala, sve dok nisu na koncu pročitali i njeno ime – missica. Među njih 16, ona se kao 17 ubacila na brodu, skoro kao slijepi putnik i – pobijedila!

A da priča o Pepeljugi i cipelicama bude potpuna, valja reći kako je Maja svoju radnu knjižicu u Italiji, nakon što ju je još ratnih devedestih tamo odvela ljubav, štambiljala radeći na traci u – tvornici postola. Počela je stavljajući cipele u kutiju, za Pradu, Zegnu, Dolce Gabbanu... - Pa sam postala poslovođa, odgovorna osoba za ženski dio proizvodnje, a moj dotadašnji kontakt s cipelama je bio samo u dućanu.

- Koliko ima istine u tome da čovjeka možeš ocijeniti prema cipelama? - pitam je, a ona odgovara:

- Isto koliko i u onima da odijelo čini čovjeka. Nimalo!

Susjeda je 'kriva' za sve

U svakom slučaju, s listom kojeg je pronašla ispod vrata svoje brodske kabine, što ga je gurnuo organizator izbora za miss Paolo Teti, Maja je okrenula i novi list u svom životu. Ušla je u organizaciju izbora za svoju regiju (Marche), gdje u gradiću Moglianu od četiri tisuće ljudi, pa su napravili i pilot projekt u Hrvatskoj, pa je onda krenula i sama.

No, mama i missica, poslovna žena, je i ujedno i turistička menadžerica koja je i za vrijeme razgovora morala odgovarati na upite na engleskom i talijanskom jeziku. Stigli su i gosti – Francuzi! Naime, nakon 13,5 godina tvornice postola, Maja je otišla u privatne vode.

- Taj izbor za miss dao mi je na neki način krila, i ja te 2010. otvaram firmu koja se bavi održavanjem vila sa bazenima strancima koji su u Moglianu kupili kuće. Tada ih je bilo troje – jedna Šveđanka i dvoje Engleza. Šveđanku sam poznavala otprije, jer je bila moja susjeda, i ona me je zapravo uvukla u sve to - priča Maja priču koja podsjeća na ono što se u Šibeniku danas događa. I ovdje počinju dolaziti stranci, koji kupuju šibenske kuće!

Danas održava 14 tih vila u Moglianu, sezona je tamo počela već ima mjesec dana. - Ova vila za koju su gosti danas zvali, u punoj sezoni, košta u najmu šest tisuća eura tjedno. Ta vila ima 14 ležaja, bazen i – ima pogled. Na što? Na brdašca! Jer Mogliano je kao Hrvatsko zagorje, samo su brdašca manja i na svakom ima ili jedna kuća, ili jedno mjesto! Kao Toskana? A ne, mi smo puno bolji od Toskane! - otkriva fetivu Šibenku u sebi. Sve je naše najbolje!

Što bi bilo da imate katedralu, koliko bi koštala vila s tim pogledom? - pitam je.
- Naše goste na interesira katedrala. Da ih interesira, išli bi u Rim, u Firenzu, u Milano. Ovo je seoska idila, za goste koji žele mir, zelenilo, prirodu, da ih nitko ne davi. Interesira ih hrana, gastro – turizam, gostima se s odmorom nudi i autohtona spiza, koju dobiju u paketu dobrodošlice. Šveđani imaju i svoju vinariju, koju su kupili od domaćih, a ja je vodim i proizvodim vino, pa je tu ovčiji sir, salame, maslinovo ulje jedino na svijetu jer je napravljeno od lokalne sorte maslina koje se zovu Piantone di Mogliano i samo ih tamo ima, pa lokalno proizvedenu tjesteninu, delikatese. I to gosti sami kuhaju, ili traže da im organiziram kuhara, uživaju u lokalnoj spizi i specijalitetima, a ovi svi lokalni proizvođači kroz taj turizam prodaju svoje proizvode, imaju sigurno tržište i zapravo izvoze i robu i usluge, imaju i besplatana marketing i reklamu, a sve to na kućnom pragu – obrazalaže Maja na svom konkretnom malom primjeru veliku ekonomiju.

Cijene najma će padati

A taj "welcome pack" izmislila je baš Maja, koja u "svojih" 14 vila – ima ih i van Mogliana – u punoj sezoni brine o smještaju 80 do 130 gostiju po tjednu. I tako kroz tri do četiri mjeseca. Najgori dio posla je taj što je ona tim gostima dostupna 24 sata dnevno. Vlasnici su za to vrijeme u Norveškoj, Švedskoj, Engleskoj. I žive od rente koju im donose te preuređene i obnovljene stare trdicijske kuće od cigle, stancije, vile rustice. Neke su obnovljene tradicionalno, kakve su bile dok su u njima živjeli "paesani", neke su moderno, neke su interpolacije, pa tko što voli, nek izvoli. Kod kupoprodaje sedam od tih 14 vila Maja je bila i posrednik, pa je poslije bilo logično da im polsije vodi i menagement.

- Jel' kalajete cijenu kad je godina loša?, pitamo.

- To vlasnik odlučuje, a ne ja! Ima i toga, ove godine je u cijeloj Europi tendencija da dio gostiju ide prema Turskoj i Grčkoj, takav je trend, pa će i nas uhvatiti. Prije dvije godine je apsolutni hit bila Hrvatska!

Šest tisuća eura na tjedan, to zvuči sjajno. Ali, kakve su obveze, davanja vlasnika vile?
- Velike! Ako je vlasniku to druga ili treća kuća, dakle, nije za stanovanje, nego je samo za najam, daće su ogromne, porez, prirez, voda se plaća više, smeće se plaća više. Primjerice, "normalan" stanovnik, koji živi cijelu godinu u kući plaća jedan euro po metru kavdratnom kuće odvoz smeća. To je početna baza, a onda ti još ide 0,50 eura po osobi. A ako iznajmljuješ, onda ti je to četiri puta skuplje! Konkretno, kuća od 300 kvadrata plaća jedno 600 eura godišnje smeća ako je to samo vikendica za iznajmljivanje! I plaća poreza jedno dvije tisuće eura godišnje, na kuću za najam, na tzv. drugu kuću. Na kuću u kojoj živiš, na prvu kuću, ne plaća se nikakav porez, to je Berlusconi donio taj zakon - iznosi naša Šibenka iz prve ruke. Ćovjek očito zna kako dobiti glasove...

Poučno i za Hrvate

Tvrtka Maje Gnjidić se zove Sunflower Services. - Zato što smo okruženi suncokretima. Sva polja su obrađena. Moraju biti. I jedne godine na jednoj parceli moraju biti suncokreti, na drugoj žito, treće nešto treće i jednu godinu zemlja mora odmarati. To ne samo što donosi korist, nego i lijepo izgleda, uvijek je zeleno, kao sa Van Gogovih slika.

Švedski san i naša java

Kad se u nas ronja protiv stranaca koji će sve - zemlju - pokupovati, valja imati u vidu ovaj primjer iz Mogliana. Šveđani su, naime, 2003. kupili tamo kući, ostvarili san o kući na toplom jugu, u bajkovitoj Italiji, a onda su imali san kupiti vinograd i proizvoditi svoje vino. Pa su kupili i vinariju, pa imaju 2,5 hektara zemlje, 13 tisuća loza, pet tisuća boca vina proizvedu. Odnosno, oni i dalje žive u Švedskoj, vode tamo svoj biznis, consulting, a vinariju, vinograd i sve drugo u Italiji vodi im Maja. Ne samo ovu prvu kuću, nego i još dvije koje su u međuvremenu kupili, pa ih iznajmljuju. A oni i njoj provedu cili sedmi mjesec i dva tri puta godišnje dođu preko vikenda, koliko im obveze dopuštaju. I svima dobro. I njima, i Maji, i Moglianu, i talijanskoj državi. Jer, čega bi bilo da njih, stranih investitora nema?

23. studeni 2024 16:35